Žao mi je ako koga vrijeđam, komunista sam!

U Srebrenici smo sreli Krstu Stjepanovića koji slavi 25. novembar. Za njega je to datum koji slavi san o boljem životu i dostojanstvenijem društvu.
Srebreničanin Krsto Stjepanović posljednji je sekretar Saveza komunista BiH. Gazi pedesetu godinu aktivnog političkog života i jedan je od dobitnika najvećeg priznanja SDP-a BiH.

Gospodine Stjepanoviću, u jednom dijelu BiH se slavi 25. novembar, a i za Vas je to još važan datum. Zašto?

– To je za mene uvijek bio i uvijek će ostati jedini praznik, ne može to biti ni Dayton ni neki drugi datum. Ja ostajem vjeran toj velikoj ideji koja je na ovaj datum BiH učinila ravnopravnom s ostalim republikama u bivšoj državi.

Ravnopravnost

Bila je to ideja ravnopravnih naroda i nikad ne smijemo zaboraviti da su ovu odluku donijeli predstavnici svih naroda u BiH, dakle Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.

Vremena su se promijenila, sve je više onih koji tu ideju napadaju i osporavaju, osjećate li Vi to?

– Nažalost, čini mi se da je u BiH na sceni ekspanzija fašizma, sve je više pojedinaca koji se stide reći da su antifašisti. Ja sam po ubjeđenju komunista, a opredijelila me čovječnost. Prošlost mi je bila burna i teška, ali nije bila ni bijedna ni besmislena. Možda uopšte nisam bio u pravu, ali sam ostao vjeran svom nastojanju da ne uradim ono što nije dobro.

Zašto mnogi Vaši drugovi danas govore drugačije, a sve je više i onih koji govore o žrtvama tog režima?

– To je bacanje prašine u oči, neka vrsta pomodarstva. Po mom mišljenju, to rade oni koji ne znaju stvoriti ambijent u kojem će se graditi i zapošljavati ljudi. Njima je teško shvatiti da se za desetak godina nakon onog rata rukama i lopatama uradilo više nego za ove 23 poslijeratne godine. Ne žele oni da mladi danas slušaju kako je u mojoj Srebrenici u to vrijeme postojala naredba da se moraju zaposliti svi visokoobrazovani kadrovi, kako je vrlo malo ljudi bilo na birou. Nije to bila klasična komunistička zemlja, bio je to napredni socijalizam. U odnosu na druge komunističke zemlje Bugarsku, Rumuniju, pa i SSSR, mi smo po standardu života bili daleko ispred, za njih smo, kako se to slikovito kaže, bili Amerika.

Želite reći da nije bilo obračuna s neistomišljenicima, a postojao je Goli otok, zabranjivala se vjera?!

– Koliko ja znam, svak’ je mogao prakticirati vjeru, a tačno je da je postojao obračun s pojedincima i grupama, ali morate znati da su to uglavnom bili ljudi koji su bili na strani fašizma, koji su napravili puno belaja. Ovo što se danas događa daje mi za pravo da kažem kako tadašnja trka za izgradnjom zemlje nije dozvolila da se unište te grupacije, s njima se nije do kraja raščistilo, to je podgrijalo razvoj nacionalizma i evo nas tu gdje jesmo.

Ta ideja je ipak poražena na prvim višestranačkim izborima. U to vrijeme ste bili sekretar CK-a SK-a BiH, bili ste u izbornom štabu, zašto se to desilo?

– Ponosim se činjenicom da sam jedan od onih koji su učestvovali u reformi partije, ali mislim da je jedna od grešaka što nije imala hrabrosti puno ranije uvesti višepartijski sistem. Druga greška je što nije raspisan referendum o tome da li građani podržavaju zabranu osnivanja nacionalnih partija. Umjesto toga uvedena je zabrana, koju je poništio tadašnji Ustavni sud. Ja i danas vjerujem, da su se pitali građani, da ne bi bilo nacionalnih partija i da je sve moglo drugačije izgledati.

Građani su dali glas tim partijama i danas im daju povjerenje?!

– U to vrijeme mnogi su u partiji vjerovali da ne možemo izgubiti izbore. Nacionalne partije tada su imale zajednički cilj, a to je srušiti Savez komunista i na tome su radile zajedno. Ja se mnogo ljutim na intelektualce koji su krenuli tim putem, kao i na one koji su svojom pasivnošću tada, ali i danas daju podršku afirmaciji nacionalizma. U međuvremenu nacionalne partije su se izverzirale u projiciranju straha jednih od drugih, na čemu opstaju. Ako ništa, mi smo s vlasti otišli mirno, bez kapi krvi i to ipak nešto govori.

Dugo ste u politici i još ne odustajete. Izabrani ste u Sud časti SDP-a: da li je ova stranka zaista idejni nasljednik Saveza komunista?

– U Savez komunista sam ušao 1970. Prošao sam sve, od partijske organizacije u rudniku preko opštinskog i regionalnog komiteta do sekretara CK-a SK-a BiH. Jedan sam od dobitnika najvećeg priznanja SDP-a gdje sam od samog početka. Bojim se da stranka pomalo gubi svoj socijalni karakter i identitet koji bi trebao podrazumijevati da je poštena, da nije gramziva i da se temelji ne grade na onima koji su bogati. Meni sadašnji SDP više liči na liberalnu stranku, gdje ima malo više soliranja.

Da li je uvijek tako bilo?

– Nije. Ovo se počelo dešavati poslije Nijaza Durakovića, koji je poticao iz radničke porodice i imao je senzibilitet da osjeti radnika, seljaka, bio je bliži sirotinji. Poslije njega su došla neka čaršijska djeca, u farmerkama i skupim patikama, što je stranku okrenulo ka bogatim koji će joj davati novac.

Danas se sve vrti oko novca, kako mijenjati svijest političara, ali i građana?

– Ja se uvijek rado sjetim čuvenog Titovog govora u Splitu i on može poslužiti kao vodilja za promjene. Bio je Tito svjestan da i u Savezu komunista rastu snage onih koji su bahati i koji vide samo lični prosperitet.

Zeleni plan i Neum

Tito se nije obraćao partiji, on se u svom govoru obraćao seljacima, radnicima i poštenoj inteligenciji. Govorio im je “ne dajte im da se tako ponašaju”. Narod treba da sudi političarima, a Sud časti bi u SDP-u trebao raščistiti s onima koji su tu isključivo iz finansijskih i materijalnih razloga.

Da li ste to radili u Savezu komunista?

– Ja sam jedan od članova komisije koja je rasvijetlila aferu Neum, kada se raščistilo s članovima partije koji su kao nagrade za svoje djelovanje dobili vikendice u ovom gradu. Bili su to istaknuti članovi partije i većina je zbog toga isključena. Bilo je još akcija, Zeleni plan, Agrokomerc, čini mi se da danas nijedna partija nije spremna za takvu vrstu borbe protiv neodgovornih pojedinaca.

Vjerujete li da će doći do promjena u BiH u smislu stvaranja humanijeg društva i da li biste danas mijenjali svoj put?

– Bojim se da ja to neću dočekati jer su podjele ovdje još tako velike. U budućnosti ne znam, sve zavisi šta će ove nove generacije željeti od života. Ja sam svjesno birao svoj put i ni za šta ga ne bih mijenjao, kao što nisam jučer, kao što neću ni sutra. Ne mogu da žalim ako sam ovakvim svojim stavom nekog razočarao. Sanjao sam i neću prestati vjerovati u san na putu ka jednom ljepšem životu i dostojanstvenijem društvu.