Kada pažljivo analiziramo aktuelni set zakona usvojenih i planiranih po famoznoj agendi (Zakon o radu, Zakon o štrajku, Zakon o PIO…) bez problema možemo utvrditi kontinuitet rada i prioriteta SDA i HDZ kada su nekadašnja društvena imovina i prava radnika u pitanju te zaključiti da oni ustvari predstavljaju završni čin pljačke društvene imovine i pretvaranja proleterijata (nekada ponosni stvaraoci nove vrijednosti) u prekarijat (sistem u kom je radnicima zagarantovana samo nesigurnost i neizvjesnost).
Da se podsjetimo, krenulo je ratne 1994. godine kada se usvajanjem Zakona o pretvorbi društvene svojine u BiH (Službeni list 33/94), vrši pretvorba društvene imovine u državnu čime se do tada sva imovina u društvenom vlasništvu pretvara u državnu imovinu. Treba li podsjećati da su za usvajanje ovog zakona onako sestrinski glasali zastupnici SDA i HDZ, dok je opozicija bila protiv. Za donošenje tog zakona bilo je od strane SDA i HDZ više smušenih pokušaja objašnjenja mada je najiskreniji bio tadašnji resorni ministar Faruk Smailbegović (SDA) koji je izjavio da se usvajanjem ovog zakona stvaraju prepostavke za privatizaciju.
Dakle, u jeku agresije i neizvjesnih ratnih dana, dok su građani vodili surovu bitku za preživljavanje a borci na linijama širom Bosne i Hercegovine odolijevali napadima agresora, političkoj eliti iz vladajućih stranaka je očigledno prioritet bilo nešto sasvim drugo, odnosno stvaranje preduslova da se nekada u budućnosti odabranim i njima odanim osobama omogući privatizacija i ovladavanje društvenom imovinom. Da pojasnimo, privatizacija se u principu odnosi na većinu proizvodnih, industrijskih i ugostiteljkih preduzeća, dok je za najveća preduzeća (tipa Elektroprivreda, Telekom, Pošta…) postavljena strategija ovladavanja istim kako bi dugoročno bili izvor finansiranja stranaka na vlasti kao i preduzeća za uhljebljavanje isključivo odanih stranačkih kadrova i članova uže i šire familije.
Kontinuitet pljačke se nastavlja donošenjem Zakona o privatizaciji preduzeća (Službene novine Federacije BiH br. 27/97) i štampanjem i izdavanjem famoznih certifikata svim punoljetnim građanima Federacije BiH, s tim da su borci Armije BiH i HVO dobili i dodatne certifikate kao svojevrsnu nagradu za učešće u odbrambenom ratu 1992 – 1995. Daljnji scenario je vrlo jasan. Nezaposleni a demobilisani borci, većinom radnici, pogođeni besparicom, bili su primorani da certifikate prodaju na ulici i to za bagatelu, 1 – 3% nominalne vrijednosti. Oni koji su imali novce ?? kupovali su te sramne certifikate a u narednoj fazi tim istim certifikatima pokupovali sve što se prodavalo. Na žalost, novopečeni vlasnici ni u primisli nisu imali opciju revitalizaciju i pokretanje proizvodnje već su u prvom planu bile interensantne i atraktivne zgrade i lokacije gdje su izgrađeni veliki tržni centri, hoteli itd. a dojučerašnja sredstva za rad su završila najčešće na otpadima kao staro željezo.
Ista slika je u i manjem bh. entitetu sa dvije nebitne razlike. Prva je naziv, pa su certifikate zamjenili vaučeri, a druga razlika je u akterima odnosno političkim strankama koje su bili nosioci projekta privatizacije.
