Trumpov svjetski poredak i uloga ljevica

Svi koji se sjećaju perioda 1989 – 1990. god. i političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih promjena koje su tada zahvatile istočnu i jugoistočnu Europu, mogu vrlo lako uočiti sličnosti sa temeljnim povijesnim smjernicama koje su se počele odvijati ove 2016. god., a neumitno determinirajuće će se nastaviti i naredne 2017. god. Te 1989 – 1990. god. naivni liberali opijeni tadašnjim hitom grupe Scorpions „Wind of change“  vjerovatno su istinski vjerovali da je nastupio „kraj historije“ i ostvaranje najboljeg sustava u ljudskoj civilizaciji, kako je predviđao apologeta liberalizma Yoshihiro Francis Fukuyama. Međutim, desilo se nešto sasvim drugačije i ova liberalna utopija je vrlo brzo završila u „živom blatu“ dekadentnog i razaračkog neoliberalizma. Ustvari, ispod liberalnog potkrova krilo se neoliberalno zlo, koje se u krajnjem svome izrazu često predstavljalo i kao antipod (suprotnost) same liberalne utopije. Neoliberalizam su filozofski i ekonomsko – teorijski ustanovili i definirali Ayn Rand (pravo ime : Alisa Zinovyevna Rosenbaum) i Milton Friedman, a ideje neoliberalizma su se prvo počele primjenjivati za vrijeme vladavina Ronalda Reagana u USA (1981. -1988.) i Margaret Thatcher u UK – Velike Britanije i sjeverne Irske (1979. – 1990. god.). Ko god je čitao djela idejnih tvoraca neoliberalizma, vrlo lako je mogao steći utisak da je riječ o izuzetno dehumanizirajućoj ideologiji koja svodeći čovjeka na njegove najniže instinkte faktički dezavuira hiljade godina ljudskog kulturnog i civilizacijskog razvitka. Neoliberali su od početka (npr. u vrijeme svirepog režma Pinočea u Čileu) bili spremni da u ostvarivanju svojih ciljeva sarađuju sa najgorima, čak i onim pokretima i pojedincima koji su krajnja suprotnost liberalizma. Na području ex-YU nije im nimalo smetala uvezanost i suradnja sa korumptivnom „hobotnicom“ koja se krila iza pseudonacionalnih i pseudoreligijskih interesa ili propagirala otvoreni šovinizam, neonacizam, neofašizam i fundamentalizam. Radi svega toga, realno je bilo očekivati da jedan ovakav sustav brzo kolabira, jer je u svojoj suštini kontradiktoran i ahistorijski. Njegova neuspješnost i neprovodljivost se pokazala jasnom kada je izbila financijska kriza 2007.- 2008. god., i od tada traje agonija jer stvarni eksponenti neoliberalizma i liberalni naivci nisu željeli da se suoče sa istinom niti da pristupe novom „wind of change“. Naravno, agonija je morala završiti i kraj sustava koji je predviđao „kraj historije“se  počeo dešavati 2016., a sigurno će završiti 2017. god.

Logično je bilo očekivati da taj slom započne upravo u zemljama u kojima je nastao neoliberalizam : USA i UK. U periodu 1989. – 1990. god. glavna parola je bila „borba protiv partijskih i državnih nomenklatura“, a 2016. god. glavna parola je „borba protiv establishmenta“. Izdiferencirala su se tri glavna smjera „boraca protiv neoliberalnog establishmenta“, od kojih su dva već organizirana i prilično ideološki profilirana. Jedan organizirani i profiliran smjer je na desnici, a drugi na ljevici.

1. Desni smjer je iznimno populistički, koji se divi istočnim despotijama i koketira sa konzervativizmom i koji „establishment“ i „poredak“ protiv kojih se „bori“ definira pojmom „liberalno“. Zanimljivo je da je desni populistički poredak, koji je preuzeo vlast u UK (pobornici Brexita) i USA (Trump i njegov tim) ustvari sačinjen od kadrova i ljudi koji su bili visokopozicionirani ili sastavni dio neoliberalnog poretka, a danas su antineoliberali ili antiliberali. Ali to ne treba da nas čudi, jer i slom realnog socijalizma (u zemljama Varšavskog pakta) i samoupravnog socijalizma (u nesvrstanoj ex-SFRJ) su izazvali i vodili većinom upravo visoko pozicionirani komunisti koji su se vrlo brzo preobratili u antikomuniste. Gorbačov koji je sa svojom Perestrojkom i Glasnošću i započeo „wind of change“ je bio najviši sovjetski partijski i državni vođa, a razbijanje ex-SFRJ su vodili upravo nekadašnji visoki partijski fukcioneri i armijski generali koji se nisu puno premišljali da „pljunu“ na titoizam, samoupravljanje i nesvrstanost, presvuku se u šovinističke odore i prodaju se neoliberalnim centrima moći. Ovi bivši komunisti su bili samo preveliki oportunisti i pragmatični, pa su na vrijeme uočili neminovnost „wind of change“, i odlučili se priključiti novim promjenama. Isto to se i sada dešava, pa su nekada veliki neoliberali i liberali, sada postali najveći antineoliberali i antiliberali. Uostalom, nedavno se autorskim člankom oglasio i sam Fukuyama, kojim kritizira neoliberalizam i vrlo precizno pokazuje njegove pogubne posljedice na društvo u USA. http://thebosniatimes.ba/clanak/6318
2. Lijevi smjer je iznjedren u okvirima lijevih krila Demokratske stranke USA i Laburističke partije UK, i to konkretno iz borbe koje su progresivne grupacije unutar ovih stranaka vodile protiv stranačkih establishmenta koja su bila zaražena tzv. ideologijom „Third way“ koji su promovirali Tony Blair, bračni par Klinton i Obama. „Third way“ je ustvari bila obična neoliberalna inačica koja je težila u svoje zacrtane ideološke okvire apsorbirati i mainstream ljevicu (poglavito članice Socijalističke Internacionale). Težilo se tome da se mainstream ljevica „kastrira“, odnosno uklone njene glavne idejne postavke : progresivnost, ekonomski i klasno – socijalni odnosi i općehumanistička solidarnost. Umjesto toga glavni fokus ljevice se namjenski usmjeravao na neka tipično liberalna i svjetonazorska pitanja ili samo održavanje tradicije iz ranijih epoha. Po neoliberalima razlika između ljevice i desnice je trebala biti samo po pitanju odnosa prema LBGT pravima, gender pitanjima, abortusu, razvodu, legalizaciji lakih droga, imigraciji, eutanaziji, religiji, pravima životinja, političkoj korektnosti, smrtnoj kazni dok je za sva ostala pitanja bilo zamišljeno da su riješena u okvirima neoliberalizma, pa se zbog toga o tome ne treba uopće raspravljati. Tako se uspješno skrenula pažnja sa činjenice da je radni narod (uvjerljiva većina stanovništva) sve više diskrimiran, eksploatiran do krajnosti, da su mu prava krnjena kontinuirano, namjerno osiromašen/pauperiziran i svođen samo na statistiku. Radni narod je tako ostavljen bez ikakve zaštite da se izbori kako zna i umije sa pritiscima neoliberalnih elita, napadima uličnog kriminala i korupcijom svuda oko sebe. Naravno, takva situacija je morala izazvati nezadovoljstvo, posebno kod pojedinaca i kadrova odanih „izvorima“ moderne ljevice. I bilo je samo pitanje vremena kada će se u okvirima mainstream ljevice javiti masovni i orgaizirani otpor Third way. Lijevi smjer antineoliberalizma je danas poznat prvenstveno preko svojih glavnih lidera i predstavnika u USA (Bernie Sanders) i UK (Jeremy Corbin). Bez obzira na personalizaciju pokreta antineoliberalne ljevice, činjenica je da su se oko ovih ličnosti izgradili dosta snažni i po po brojnosti masovni pokreti. I Corbin i Sanders su se morali suočiti i boriti sa Third way apologetama u rukovodstvima svojih stranaka i bjesomučnoj negativnoj kampanji korporativnih medija. Iako legalno izabran za predsjednika britanskih laburista, Corbin je bio izložen neprincipijelnim pokušajima unutarpartijskih pučeva, a Sandersova kampanja za predsjednika USA je bila otvoreno sabotirana. Ali i Sanders i Corbin i njihove pristalice su, najviše zahvaljujući masovnoj podršci iz baze i činjenici da korporativnim i velikim medijima više niko ne vjeruje i da im je uticaj naglo pao zadnjih godina, uspjeli da ne samo opstanu, nego i da postanu još bitniji faktori sa realnim mogučnostima da njihove ideje i pristalice preuzmu mainstream stranke ljevice u USA i UK.  Corbin je učvrstio svoju kontrolu nad Laburističkom partijom, a Sandersove pristalice počele su preuzimati glavne pozicije u Demokratskoj stranci (i na nivoima saveznih država i na nivou USA) od kompromitiranih i istrošenih kadrova (http://www.politico.com/story/2016/11/bernie-sanders-empire-strikes-back-231259 ). Sanderisti i korbinisti su ponovo u fokus ljevice vratili progresivnost i ekonomske i socijalno – klasne odnose i pitanja, i to na temeljima svih pozitivnih tradicija europske i američke ljevice (uključujući i elemente marksizma, ali i ideja npr. Teodora i Frenklina Ruzvelta). To je ona pravilnost koja jaso naglašava da bez „baze“ nema ni „nadgradnje“. Baza je u ovom slučaju rješavanje ili ublažavanje ekonomskih i socijalno – klasnih problema, frustracija i proturječja, kao i izgrađivanje progresivnih društava zasnovanih na pozitivnim zakonima, ljudskim pravima i zajednicama koje poštuju temeljne kulturne i civilizacijske vrijednosti i u kojima se obični čovjek ostaće sigurno i zaštićeno u svakom pogledu. Kada se stvori takva baza, nadogradnja u vidu LBGT prava i feminizma je vrlo lako rješiva. Ako radni narod bude dao podršku populističkoj desnici, pitanje tih prava će biti skoro nemoguće riješiti. Ako radni narod bude i nadalje sve frustriraniji sve težim položajem zbog nebrige liberala i pritiska neoliberala, tražiti će se “dežurni krivac” a manjine su uvijek poželjna meta. Ali ako, radni narod stane uza sanderiste, korbiniste ili druge pokrete slične njima, ta prava će se riješiti skoro rutinski na obostrano zadovoljstvo. Ukratko rečeno, što je više ljudi zaposleno u proizvodnji, to je bolje za sve. (vidjeti o tome : http://www.index.hr/vijesti/clanak/bernie-sanders-trump-je-u-pravu-oko-onoga-sto-amerikanci-zele/931771.aspx )
3. Treći pravac je najopasniji i najneodgovorniji, samo nije organiziran niti ima ikakvu ideološku profilaciju. Riječ je o mješavini raznoraznih skupina i pojedinaca : ljubitelja teorija zavjera, demagoga, avanturista, samoproklamiranih boraca za ova ili ona prava (posebno protiv globalizma), new age poklonika, manipulatora, naivnih poklonika bilo koje vijesti koju pročitaju na facebooku, egomanijaka, mesija, pa i ridikula i ludaka u pravom smislu. Oni mogu da na momente imaju veliki utjecaj i popularnost u masama koje su izgubile bilo kakvu nadu, ali to sve ima kratkotrajni efekt. Gotovo je sigurno da kada se uspostavi i stabilizira novi poredak, bez obzira ko bude dominirao u njemu (desni populizam ili lijevi sanderizam/korbinizam), da će doći do postupnog gašenja ovoga trećega pravca.

Pitanje je samo vremena kada će se situacija iz USA i UK preliti u kontinentalnu Europu, odnosno na EU. Ustvari to se u nekim područijima i već počelo dešavati. Nažalost, tu se primjećuje jačanje samo desnog smjera, oličenog u populizmu. Jedini pozitivni izuzetak jeste španski Podemos i portugalska ljevičarska alijansa, te možda grčka Syriza. Međutim, činjenica je da je južna Europa periferija Europske Unije, tako da ti pokreti ne mogu ostvariti općeeuropsko značenje. Glavni problem se nalazi u činjenici da u dvije stolne članice EU : Njemačkoj i Francuskoj imamo vrlo snažne organizirane pokrete desnog populizma, ali nemamo ništa nalik na pokrete sanderista ili korbinista. Tamo je mainstream ljevica amorfna i potpuno identitetski podudarna sa neoliberalnim strankama desnog centra, u Njemačkoj je u koaliciji sa CDU i ima nekritički stav prema politici Angele Merkel, u Francuskoj je Socijalistička partija izgubila u potpunosti kompas. Druge ljevičarske organizacije, inače dosta brojne u Njemačkoj i Francuskoj, djeluju prilično neozbiljno sa svojim antiglobalističkim frazama ili nekim fiktivnim lijevim ultralibertijanizmom dok im se pravi problemi nalaze “pred nosem” a oni ih ne vide. Ispostavilo se da anglosaksonski svijet ipak ima određenih prednosti koje omogučavaju i nastanak i dubinski razvitak demokratskih alternativnih ozbiljnih i odgovornih pokreta. EU će ponuditi realnu alternativu desnom populizmu koji koristi „domino efekat“ u svome zaposjedanju Zapada, samo kada ljevica Francuske i Njemačke bude krenula smjerom korbinista i sanderista. Misliti da će liberalne ili neoliberalne stranke zaustaviti desni populizam je potpuno pogrešna i ustrajavanje na takvim anahronim idejama će samo pogoršavati situaciju na terenu. Ono što je propalo, propalo je sa pravom, jer truhli sistem je nemoguće konzumirati, on se jednostavno mora odbaciti. EU ljevica će morati krenuti putem korbinista i sanderista, otresti se natruha neoliberalizma, Third way, ali i kojekvih teorija zavjera, libertijanskih maštarija, ideološkog lutanja i teorijskog mrcvarenja, elitizma, bespolodnog frakcionaštva, jalovog sitničarstva i politikanstva kao i “osjećaja krivice” zbog nekakvog “komunističkog grijeha”.

Sada se postavlja pitanje zašto mi u Bosni i Hercegovini, razdiranoj suštinskim problemima od unutarnje formalne podjele na 2 entiteta, 10 kantona i 1 distrikt, odnosno faktičke podjele na tri dijela po religijsko – “nacionalnim” linijama preko užasnog osiromašenja stanovništva pa do radikalne depopulacije (gubitak 1 200 000 stanovnika za samo 26 godina). Razlog je vrlo jednostavan. Za razliku od perioda prije 1989-1990, kada je BiH zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama ex-SFRJ spadala u vanblokovsku skupinu nesvrstanih zemalja, danas je situacija potpuno obrnuta. Prostor BiH predstavlja tačku dodira “Zapadnog imperija” (u kojem su USA hegemon i najvažnija sastavnica, dok su UK i EU mlađi partneri) i “Ruskog carstva”, a prisutni su utjecaji i drugih manjih i slabijih faktora – stranih država. Zato je sve ono što se dešava bilo na Zapadu, bilo u Rusiji od višestrukog, pa i sudbinskog značenja po današnju BiH. U našem slučaju, moramo biti svjesni da je potpuni slom neoliberalizma neminovan i da se odvija prilično brzo. Prva opcija desnog populizma sa jakim, autoritativnim liderom, poradi karaktera unutarnjeg uređenja BiH i podijeljenosti njenog stanovništva na tri dijela, kao i činjenice da se BiH nalazi u protektoratskom statusu (od strane USA, UK, EU i Rusije) je praktički nemoguća. Stvaranje jedinstvenog desnog populističkog pokreta na nivou BiH je onemogućeno ponajviše iz razloga jer takvi pokreti zahtijevaju jedinstvenu nacionalnu svijest. Naravno, problem će biti veliki ako se razviju tri zasebna desna populistička pokreta, tipa trumpizma, pobornika Brexita, Le Pena, AfD, Orbana, Putina…itd…itd…od kojih bi svaki kontrolirao svoj dio teritorije. To bi bio konačni kraj i ovakve labave konstitucije BiH. Opcija po kojoj bi zaživjeli neki pojedinci ili skupine sa antiglobalističkim stavovima, teorijama zavjera ili new age “lijekovima” definitivno ne dolazi u obzir, jer bi stupanj manipulacije i hipnotiziranja nad stanovništvom BiH bio iznimno veliki (dovoljno se podsjetiti slučaja Osmanagića ili Torabija), problemi bi se nastavili gomilati a ne bi bilo ikakvog rješenja. Jedino optimalno rješenje jeste profiliranje organiziranje ljevice u pravcu povratka stvarnog identiteta. Pet je političkih organiziranih opcija koje trebaju, a i mogu da se profiliraju u tome pravcu : 1. SDP – Socijaldemokratska partija BiH (koja je trenutno najvažniji, najbrojniji, i ubjedljivo najbolje organizirani i institucionalizirani dio BH ljevice), 2. DF – Demokratska fronta 3. NS – Naša stranka, 4. GS – Građanski savez, 5. SDU – Socijaldemokratska unija.

Izuzev toga što preporučujem apsorbiranje SDU u SDP, stojim na stajalištu da je nepotrebno ići u dalje ujedinjavanje u smislu stapanja pojedinih stranaka u jednu stranku i kadrovskih preraspodjela. Neka svaka od postojećih stranaka zadrži svoj politički subjektivitet i identitet, ali neka svi oni budu spremni na koalicije ili zajedničke kandidate tamo gdje treba i kada treba. Neka se oformi zajedničko institucionalizirano koordinaciono tijelo sa predstavnicima svake od stranaka, koje bi imalo narodnofrontovski i patriotski oblik. Neka se suzdrže od međusobnih “ratova” i optuživanja, neka se obavežu da neće igrati dvostruku igru ili pristajati na nepricipijelne koalicije, neka imaju zajednički minimun interesa koje svi trebaju poštivati, neka se međusobno pomažu u slučaju da situacija to zahtijeva ili ako neka od “bratskih” stranaka ili organizacija zatraži pomoć, neka se ne miješaju u unutarnje stvari i poslove “bratskih” stranaka.

Samo idejno – političko i funkcionalno profiliranje svake od stranaka treba ostaviti članstvu stranaka. Ipak se neki pokazatelji mogu primijetiti u toj daljoj profilaciji. SDP će vjerojatno ići u pravcu daljega otresanja od Third way natruha, i vrlo je moguće u dogledno vrijeme ga zamisliti na mjestu kvalitativno udaljenom od političkog centra. NS je do sada bio najbliže političkom centru, sa proklamiranim socijaliberalizmom kao idejnom platformom. Međutim, u zadnje vrijeme poradi proklamirane srodnosti sa strankom HDP (koja u Turskoj uglavnom predstavlja kurdsku manjinu, a idejno se identificira sa libertijanskim socijalizmom), čini se da i NS polako skreće prema ljevici. DF i GS su još uvijek mlade stranke, koje se tek izgrađuju, tako da je predviđanje njihove ideološke profilacije još uvijek preuranjeno. Naravno, moguće je da se i one, uslijed sve bržeg odvijanja historijskog procesa, ubrzano profiliraju prema nekoj čvršćoj ljevici modernog tipa. Ono što od srca želim svim nabrojanim strankama, jeste da u u procesima svoje profilacije i jačanja apsorbiraju u sebe što je moguće više sanderizma ili korbinizma, a da ne čekaju na ono što bi odlučila Socijalistička internacionala ili ljevičarske stranke Francuske i Njemačke. Definitivno se uzor nove ljevice nalazi u USA i UK.