Tri ministra iz SDA su omogućili formiranje apsurdne sveučilišne akademije

Jeste li se pokajali što ste se aktivno počeli baviti politikom?

Nisam se pokajao. Smatram da je politika sastavni dio života i da se te dvije stvari ne mogu zasebno posmatrati. Aktivno, profesionalno bavljenje politikom sa sobom nosi dosta stresa, ali mogućnosti koje bavljenje politikom nudi u smislu jasnog, konkretnog rada na mijenjanju društvenih prilika je nešto čemu sam uvijek bio opredijeljen. Politička opcija čiji sam član, SDP BiH, ponudila mi je najkvalitetniji okvir i priliku da djelujem u tom smjeru i niti jednog trenutka nisam bio u poziciji da požalim što sam se opredijelio za taj put.

Može li čovjek u politici ostati dosljedan i principijelan, jeste li vi takvi?

Jednako kao i u svakoj drugoj oblasti djelovanja poput zdravstva, školstva, građevinarstva ili bilo kojeg drugog sektora,bavljenje politikom jednako pred čovjeka stavlja različita iskušenja i izbore. Mislim da bi vam svaki političar ili bilo koji čovjek odgovorio pozitivno na ovo pitanje, bez obzira koliko taj odgovor bio tačan ili ne. Stoga smatram da je najbolje da o čovjeku govore njegova djela, a ne on sam. S druge strane, kao političar imam obavezu da poslodavcima – građanima, podnesem izvještaj o onome što jesam činio u skladu sa uvjerenjima i principima koje predstavljam, zbog čega su mi oni i dali svoje povjerenje. Što se tiče dosljednosti, dozvolite da napomenem da je moja supruga odustala od radnog mjesta u Domu za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba sa invaliditetom u Stocu na koje je primljena ispunjavajući sve predviđene uvjete. Od radnog mjesta je odustala upravo iz principijelnih razloga, jer niti ona niti ja nismo željeli da budemo među “povlaštenim” u koje spadaju rijetki Bošnjaci Stoca koji su dobili posao u jednoj javnoj ustanovi, iako ih je po Ustavu moralo biti primljeno gotovo tri puta više. Posebno je iritirajuće to što bi se njeno primanje moglo protumačiti kao svojevrsna politička usluga ili trgovina, na što su uzgred budi rečeno neki drugi rado pristajali. Da napomenem, moja supruga je radno mjesto odbila samo zbog  diskriminacije pri zapošljavanju povratnika koja je iskazana u brojčanom nesrazmjeru između primljenih povratnika Bošnjaka i Srba naspram velikog broja primljenih Hrvata. Ona je i danas nezaposlena. Što se tiče mog angažmana u Skupštini, samo ću Vas podsjetiti da sam prema preciznim, opsežnim  i javno dostupnim statističkim podacima CCI-ja i njihovim polugodišnjim izvještajima redovno među tri najaktivnija zastupnika u Skupštini, često i na prvom mjestu po brojnim parametrima. Od brojnih aktivnosti posebno ću istaknuti par meni bitnih malih pobjeda. Tako je u Zakonu o građenju HNK na osnovu moga prijedloga ugrađena odredba po kojoj nije moguće izvršiti legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata po cijeni nižoj od cijene dobijanja građevinske dozvole u zakonskoj proceduri, iako je bilo dosta političkih otpora uvrštenju ove odredbe. Na ovaj način onemogućena je nezakonita gradnja koja je bila jeftinija od zakonite, te će svi, uključujući sve „povlaštene” osobe kojim je u poslijeratnim godinama omogućeno da nezakonito izgrade objekte morati snositi puni trošak gradnje, uz eventualne dodatne penale. Jako sam se angažovao da u Zakonu o pružanju besplatne pravne pomoći prognanici, izbjeglice i povratnici budu prepoznati kao korisnici prava, pa smo postali jedan od rijetkih kantona koji ovim kategorijama nudi  besplatnu pravnu pomoć. Ovo su tek neki od brojnih amandmana i izmjena zakona kojim sam doprinio.

Šta ste konkretno učinili za Univerzitet “Džemal Bijedić” u protekle skoro četiri godine vašeg mandata u Skupštini HNK?

Moram priznati da sam odmah po preuzimanju zastupničkog mandata kao jedan od najvažnijih vlastitih ciljeva sebi postavio rješavanje statusa visokoškolskih ustanova. U ovom mandatu obnašao sam i funkciju predsjednika skupštinske Komisije za obrazovanje, kuluru, sport i mlade. Komisija je imala presudan značaj za konačno oblikovanje Zakona o visokom obrazovanju, naročito u definisanju rokova za provedbu integracije visokoškolskih ustanova i preuzimanja osnivačkih prava nad njima, što je zahvaljujući ovim odredbama i učinjeno. Usvojen je i jedan od mojih amandmana na prijedlog budžeta HNK (mislim za 2013. godinu) kojim je tranša za visoko školstvo uvećana za nekih 25%, odnosno u milionskom omjeru, čime je omogućeno stabilnije, dostojanstvenije djelovanje Univerziteta. Također, lično sam pokretao više inicijativa i redovno sam postavljao skupštinska pitanja resornom ministarstvu i službama, vršeći pritisak da do ispunjenja zakonskih obaveza i rješavanja statusa Univerziteta dođe čim prije, o čemu govore javno dostupni zapisnici CCI-ja. Nažalost, dio odgovornosti za nešto zakašnjelo rješavanje ovog pitanja leži i na samim visokoškolskim ustanovama, uključujući Univerzitet “Džemal Bijedić”, gdje su pojedinci vođeni prizemnim ličnim interesima činili sve da do integracije u uvođenja transparentnosti u poslovanje fakulteta, a samim tim i Univerziteta u cjelini, nikako ne dođe.

Je li život u Stocu danas drugačiji nego prije par godina kada ste vi  u Stocu bili veoma aktivni član NVO sektora?

Život u Stocu jeste drugačiji, kao što je drugačiji svugdje. U Stocu danas ima više države, više Bosne i Hercegovine i to se vidi na svakom koraku. To se prepozna u obnovljenim kulturnim spomenicima, vidi se u obnovljenom i pojačanom radu niza kulturnih, sportskih i drugih stolačkih nevladinih udruženja poput Gradske limene muzike, Slovo Gorčina, Rukometnog kluba Iskra, UG „Prvi pupoljci” koji rade sjajne stvari sa najmlađim Stočanima i niza drugih koji su u periodu protekle četiri godine imali najznačajniju podršku institucija u svome radu od ustanovljenja. Danas je u Stocu normalna stvar izvjesiti državne zastave i njima okititi grad, dok je to samo do unazad desetak godina bilo nezamislivo – i to na simboličkoj razini govori o promjeni, ako ništa drugo onda o otklanjanju straha. Stolac je drugačiji i zbog konačnog uvođenja borbe za prava povratnika u vijećničke klupe, čemu gotovo jedino doprinose vijećnici iz SDP-a, koje tu imamo po prvi put nakon više od deset godina. Konačno se pitanje prava povratnika kao principijelno pitanje uvelo u ovu instituciju, a ne tek kao sredstvo međustranačke trgovine, gdje se sudbinama, pravima i – ako baš hoćete – kožama povratnika trgovalo i trguje na najbezobzirniji način, kako i danas funkcioniše vladajuća općinska koalicija u Stocu. Razlika je ta što u Općinskom vijeću danas sjede ljudi koji o tome javno govore, iznose te dogovore na vidjelo i ustraju u svom zalaganju za ravnopravnost svih.

Kakavo je stanje u NVO sektoru u BiH, postoji li BH civilno društvo?

Stanje u NVO sektoru nije baš pohvalno i o tome sam govorio još dok sam i sam bio NVO aktivista. Problem je taj što postoji previše pasivnih nevladinih udruženja, sve je puno analitičara i kritičara, a nedostaje aktivista, radnika, djelatnika koji čine konkretne stvari i mijenjaju prilike na terenu. Nevladin sektor je presudno važan za uspostavu demokratske zajednice i mislim da se NVO sektor mora razvijati u jednom drugom, mnogo proaktivnijem smjeru, uz dužno poštovanje izuzecima onima koji su već takvi. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, da bi postojalo civilno društvo mora postojati i prepoznatljivo javno mnijenje i stabilan medijski sektor. Nažalost, ono što je jasno iz pregleda naših medija jeste da ih je većina sklona drastičnim, radikalnim zaokretima u proklamovanim stavovima, pa tako danas imate ključne medije koji su postali svoja suprotnost u odnosu na ono što su bili prije četiri ili pet godina. Smatram da to doprinosi samo zbunjenosti i pometenosti građana, a nikako uspostavi stabilnog i, jasno, prema vlasti kritički nastrojenog civilnog sektora. Naravno, kritičnost podrazumijeva racionalno razumijevanje stanja i ukazivanje na propuste i nužne promjene, a ne emocionalističko,senzacionalističko, selektivno i pristrano gledanje na prilike. Ovo posljednje je dominantno u javnom diskursu i smatram to jednim od ključnih problema razvoja tzv. građanske svijesti ili civilnog društva u najširem smislu.

Postoje li stvari zbog kojih se kajete a uradili ste ih u svom poslaničkom mandatu?

Kajem se zbog toga što sam bio od onih koji su vjerovali da ministri iz jedne tzv. „probosanske” stranke u HNK posjeduju barem gram osjećaja za državu i državni interes. Naime, kada je zaključkom Skupštine HNK izvršeno preuzimanje osnivačkih prava nad Univerzitetom „Džemal Bijedić” u Mostaru, kako bi ovaj zaključak bio usvojen, uslov stranaka sa hrvatskim predznakom bio je paralelno usvajanje Zakona o akademiji nauka. Uviđajući opasnost formiranja etničke akademije nauka, u zakon su uvršteni svojevrsni zaštitni mehanizmi, pa je tako predviđeno da za formiranje akademije – koju mogu osnovati samo visokoškolske ustanove – mora glasati i minimalno jedan ministar druge nacionalnosti – u konkretnom slučaju Bošnjak ili Srbin. U SDP-u smo vjerovali da je to dovoljno za dugoročno spriječavanje stvaranja etničke akademije, te da niti jedan savjestan ministar, a naročito ne Bošnjak ili Srbin, nikada ne bi glasali za usvajanje „hrvatske” akademije nauka u HNK, ali i obratno. Nažalost, za formiranje akademije na Sveučilištu u Mostaru su uz HDZ-ove ministre glasala sva tri ministra iz SDA, koji su tako omogućili formiranje te apsurdne, besmislene sveučilišne akademije. Ipak, unatoč tome, akademija i po formiranju praktično ima status ravan onome nevladine udruge i nema međunarodnu, pa čak ni unutardržavnu akademsku relevantnost i priznatost.

Kajem se i zbog toga što smo vjerovali da u pojedinim političkim opcijama postoji i djelić svijesti o politici kao međusobnom natjecanju u činjenju dobra, a ne u podmetanju drugim. Zbog toga u Stocu još nismo uspjeli završiti određene projekte zapošljavanja, sve zbog opstrukcija onih koji se vode logikom da je bolje da se niko ne zaposli nego da građane zaposle “oni drugi”, odnosno onih koji žele da “i komšiji crkne krava”, kako se to u narodu kaže.