Gotovo svakodnevno medije ispunjavaju vijesti o tragedijama u kojima nestaju ljudski životi. Životi djece, braće i sestara, očeva i majki, prijatelja, komšija. Životi nestaju u nesrećama, nestručnom liječenju, nedostatku lijekova, nerazjašnjenim ili nikad procesuiranim ubistvima. Životi nestaju, i kako to obično kod nas biva, niko nije ni kriv ni odgovoran. Ali samo ako si dio vlasti ili dio tala. Tada si iznad svega, a cijela stranačka mašinerija se digne da te opravda i kaže kako treba pustiti porodicu da oplače svoje najbliže u samoći,te da se cijela stvar ne ispolitizira zbog dnevne populističke koristi. Demobilisani borci u zatvor idu zbog usječenog metra drva u šumi, a pojedinci se i sa ubistvima izvuku uslovnom kaznom i onda vrate na funkcije.
Tako su nam otišli i Dženan i David, i Selma i Edita, i još nebrojena djeca. Njihovi roditelji još traže istinu i pravdu, ali koliko je još u javnosti zaboravljenih dječaka i djevojčica čijim roditeljima ostaje samo neopisiva bol i tuga koju kriju u svoja četiri zida. Bol koju sad preživljavaju roditelji malog Ahmeda čiju je veselu igru sada zamijenio plač i tišina. Tragedija u kojoj nema krivca, ali u kojoj ima mnogo saučesnika. Tragedija u kojoj svi saosjećaju i onda se to isto veče zabavljaju na otvaranju novih kafana. Tragedija koja sve boli, ali ne zaslužuje ni dan žalosti u gradu koji je odavno oguglao na bilo kakvo saosjećanje i samilost prema onima kojima je potrebna.
Jedna mladost, bezbroj snova i želja su zaustavljeni na samom početku. To niko me može vratiti. Ali se trebaju i moraju spriječiti novi i slični slučajevi, ljudima se treba i mora vratiti vjera u pravdu i državu. Ili ćemo dočekati da i naše dijete postane žrtva sistema u kome sve što visi i otpada, gdje će roditelji svakodnevno strahovati kad pošalju dijete u školu, ili će se očekivati od roditelja da svaki put provjeravaju sigurnost školskih prostorija za svoju djecu?
Mislimo da je krajnje vrijeme da odgovorni preuzmu odgovornost za svoje funkcije, a ne samo beneficije i enormna primanja koja crpe iz svoje stranačke podobnosti i rodbinskih veza, a ne stručnosti i kvaliteta rada. Zbog toga smatramo i tražimo da svi odgovorni za ovu tragičnu nesreću iz moralnih i ljudskih razloga podnesu ostavke na svoje funkcije – direktorica škole u Turbetu Mediha Riđić, Ministar obrazovanja, nauke, mladih, kulture i sporta Srednjobosanskog kantona Bojan Domić i premijer Vlade Srednjobosanskog kantona Tahir Lendo. Da živimo u nekoj od zemalja Zapadne Evrope svi oni bi već podnijeli neopozive ostavke na svoje funkcije. I onda se pitamo zašto godišnje Bosnu i Hercegovinu napusti oko 100.000 njenih građana. Vrijeme je građanima Bosne i Hercegovine vratimo nadu da će se stanje u našoj zemlji promijeniti nabolje, a ne nuditi im jednosmjernu kartu za zemlje Zapadne Evrope. Ili ćemo čekati da se ovako nešto desi i našem djetetu?
Portal sdp.ba je prilagođen svim uređajima.