SDP, kao najjača lijeva opcija u državi, mogao bi poremetiti razne planove nacionalnih oligarhija

Nedavno je počelo emitiranje nove serije “Konak kod Hilmije” sjajnog dvojca, scenariste Feđe Isovića i reditelja Elmira Jukića. Nakon velikog hita “Lud, zbunjen, normalan”, Isović (53) je još jednom pokazao svoje scenarističko umijeće pa su već tri epizode serije osvojile publiku i čini se da bi mogla postati pravi TV hit.

Radnja serije smještena je u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali Isović kroz zaplete i dijaloge šalje veoma jasnu poruku i o današnjem vremenu.
Isovića smo zatekli u Trebinju, gdje se školovao i proveo ranu mladost. Zavičaj je za njega i danas značajan, jer sa suprugom i dvoje djece pola godine živi u Sarajevu, dok u proljetnim i ljetnim mjesecima najradije uživa u hercegovačkom biseru.

“Kod Hilmije” navraćaju svi – komunistički ilegalci, ustaše, četnici, njemački vojnici i komandant grada Štumbafirer Šiling, gdje jedni drugima ispred nosa kuju zavjere u kojima nacionalne i političke razlike postaju manje bitne od ličnog materijalnog interesa. U intervjuu za “Dnevni avaz” Isović je govorio o nastanku serije, reakcijama, očekivanjima… A ovom prilikom prokomentirao je i društvenu situaciju.

– Svi u ekipi jako vjerujemo u ovu seriju. Kako je riječ o epohi i komediji, govorimo o dramaturškom konceptu koji teško možemo vidjeti na televizijama u regionu. To je otvorilo širok prostor za scenarističku igru, a svi smo se mi u produkciji “Fist” potrudili da u svakom segmentu podignemo ljestvicu standarda. Nakon velikog truda koji smo uložili, nadali smo se dobrim reakcijama i one, evo, pristižu – pojašnjava Isović.

U seriji ne štedite nikoga, ni jedne, ni druge, ni treće, ni ostale… Je li se do sada neko žalio?
– Juka nedavno fino reče: “Mi pričamo o prošlosti, a ustvari se dobro zezamo sa prezentom.” Malo se toga ovdje promijenilo od Drugog svjetskog rata do danas, suština nacionalnih odnosa jedva da se malo emancipirala. U scenariju sam vrlo jasno igrao na kartu da će ljudi u priči prepoznati današnje okolnosti. Do sada se niko nije žalio, ali polako, siguran sam da će se naći nacionalni dušebrižnici kojima će nešto zasmetati.

Je li Vam i svakodnevica bila inspiracija pri pisanju scenarija?

– Ne znam šta je to inspiracija i nisam siguran da uopće postoji. Čini mi se da je to pojam koji koriste umjetnici kao izgovor kad im se ne radi da bi otišli na gemišt. Mnogo radim, najčešće više od 10 sati dnevno, meni ideje dolaze iz zagrijavanja stolice. Ne čekam da mi ideja padne s neba. No, događaji i ljudi koji ga okružuju, uvijek su neka vrsta polazne tačke za svakog pisca.

Naziru li se bolja vremena kad je naše društvo u pitanju?

– Ne volim mnogo laprdati o politici, bar ne javno, drugo je kafanski sto. To je tema o kojoj svi znaju sve, nešto slično kao i kad je posao selektora reprezentacije u pitanju. Poznato je da sam zagriženi ljevičar i nemam dileme da su desni i nacionalni pokreti neka vrsta utega oko vrata svakom narodu. U tom smislu, precizno se radujem narednim izborima, jer mi se čini da bi u Federaciji SDP, kao najjača lijeva opcija u državi, mogao poremetiti razne planove nacionalnih oligarhija. Nažalost, u Republici Srpskoj ne vidim snagu koja bi u skorije vrijeme mogla upaliti svjetlo.

Pola godine živite u Federaciji, a pola u RS. Osjećate li se na oba mjesta kao kod kuće?

– Ja jesam kod kuće i kad sam u Trebinju i kad sam u Sarajevu. Štaviše, u Ljubljani se osjećam kao kod kuće, a kamoli u Beogradu i Zagrebu. Po nacionalnosti sam Jugoslaven i ne vidim kako dva smiješna administrativna okvira, dakle Republika Srpska i Federacija, mogu na bilo koji način utjecati na taj moj osjećaj.

Izbjegavao sam da se u seriji slijepo držim historijskih fakata. Dao sam sebi slobodu i na taj način olakšao put do duhovitih zapleta. Kod mene Boško Buha ima 90 godina, a Valter pokušava iskoristiti rat i kupiti nekretnine u Sarajevu. Kralj Petar Karađorđević dolazi na ćevape u grad koji drže ustaše, a Marijan Badel je pijanac koji dobiva zadatak da u novoj državi pokrene proizvodnju alkoholnih pića. Zaista je nekako bilo lako raditi ovaj scenarij, kao da se sam pisao – pojašnjava Isović.