Sa ovakvim Ustavom ne možemo postati članica EU

Pitanje izmjena Ustava BIH je ključno pitanje u BIH. Naš Ustav je uspostavio državu koja teško može funkcionirati na način kako je postavljena sa ugrađenim jakim mehanizmima kočenja za njen razvoj. Osim toga, tamo nema pojedinca i pojedinke, nema građanina ni individualnih prava. Dominiraju kolektivna prava i sav sistem je postavljen tako. Politički prostor je prostor moći i žene jako teško tamo dospijevaju i teško opstaju.

Inicijativa Građanke za ustavne promjene je nastala prije svega upornošću, radom i zalaganjem mnogih aktivistkinja koje su pitanje rodne ravnopravnosti u Ustavu prepoznale kao ključno pitanje u vrijeme kada se o izmjenama ustava govorilo iza zatvorenih (muških) vrata. Jedna od važnih pokretačica onoga što danas imamo definirano u Platformi prioriteta Inicijative, i čiji doprinos Inicijativi je izuzetan, je Besima Borić sa kojom smo razgovarali ne samo o Ustavu već i o izazovima sa kojima se ženski pokret, borba za ravnopravnost i nediskriminaciju u Bosni i Hercegovini danas suočavaju.

Besima Borić je Filozofski fakultet završila u Sarajevu, a dugi niz godina radila kao profesorica maternjeg jezika i književnosti u vogošćanskim osnovnim i srednjim školama. Naša sagovornica postigla je izvrsne uspjehe u svom dosadašnjem političkom i javnom angažmanu, radeći na kreiranju strukturalnih promjena koje su omogućile uključenje većeg broja žena u bh. politički život, ali i u javnu sferu uopće. Svojom borbom i aktivnim učešćem u donošenju odluka, kao predlagačica zakona, zaštitnica izbornih kvota koje su osigurale učešće žena u vlasti ili susretima i radom s običnim ljudima, Borić je dokazala nebrojeno puta da je istinska borkinja za prava svih ljudi bez obzira na njihovo porijeklo, etničku pripadnost, njihov spol ili seksualnu orijentaciju. U kontinuitetu razvija model saradnje sa NVO i sindikatima. Političkim radom bavi se od rane mladosti i dugi niz godina je intenzivno uključena u politički i društveni život u BIH. Ona je socijaldemokratkinja, ljevičarka; obavljala je dužnosti općinske vijećnice, kantonalne zastupnice kao i federalne parlamentarke u nekoliko saziva. U periodu Alijanse obavljala je i funkciju ministrice za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice u Vladi KS.

GZUP: Kroz Vašu cijelu političku karijeru neumorno se zalažete za rodnu ravnopravnost. Kako biste ocijenili stanje ravnopravnosti žena danas u Bosni i Hercegovini?
BB: Društveno aktivne žene u BIH su dale ogroman doprinos u poboljšanju položaja žena u BIH kao i njihovog većeg uključivanja u politički život. Zajedničkim djelovanjem žena iz nevladinih organizacija i političkih stranaka urađeni su značajni pomaci u oblasti ravnopravnosti spolova i inkorporiranju ovog demokratskog dostignuća u mnoge zakone u oba entiteta. Praksa naravno, zaostaje, za zakonodavnim rješenjima, ali ravnopravnost spolova je, nekako, postala standard, nije više incidentna ni priča ni pojava. To je solidno. Ali, ne treba se opuštati jer opasnost povratka na “staro” u ovoj oblasti je stalno prisutno jer promjena svijesti se najteže postiže. Političarke su postigle jedan prosjek prisutnosti na sceni (oko 20%) i to će teško prevazići jer je politički prostor – prostor moći i žene jako teško tamo dospijevaju i teško opstaju.

GZUP: Demokratija nije jednokratna aktivnost, već kontinuirani proces koji zahtijeva stalni rad države, drušva, pojedinaca i kolektiva. Imamo li mi taj kontinuitet i da li postoje više i manje bitne oblasti u kojima se radi? Gdje je u demokratskim bh procesima rodna ravnopravnost?

BB: Od prvih višestranačkih izbora, a posebno poslije Daytonskog sporazuma mi govorimo da imamo mladu demokratiju i da su demokratski procesi sastavni dijelovi razvoja nove BIH. Nažalost, svi ti procesi se ne odvijaju osmišljeno i pokazuju mnogo nedostataka koji proizilaze iz različitih poimanja budućnosti ove države od strane političkih aktera koji time upravljaju. Mislim da su ljudi prilično zarobljeni i neslobodni u ovakvom sistemu, a uz to i nezadovoljni. Takvi ljudi teško mogu dovesti do promjena i bitno uticati na stvaranje jednog demokratskog društva. Oni se radije odlučuju da odlaze ili da ćute. Ako posmatramo rodnu ravnopravnost u tom kontekstu, možemo reći da je i ona dio demokratskih procesa koja ima svoje mjesto, ali teško možemo govoriti o istinskoj rodnoj ravnopravnosti u zemlji u kojoj ljudi nisu ravnopravni na svim dijelovima njene teritorije i zemlji u kojoj je diskriminacija ozakonjena.

GZUP: Koliko je snažan ženski pokret u BiH? Može li pružiti adekvatan otpor diskriminaciji žena u privatnom i javnom životu? Kako vidite njegovu budućnost?
BB: Ženski pokret u BIH je donio određene rezultate koji su vidljivi danas u ostvarivanju političkih i djelimično ekonomskih i socijalnih prava. Postoje različite faze njegovog razvoja, usponi i padovi. Kad god su se ženske NVO uspjele zajedno sa političarkama uskladiti u jedinstvenom nastupu, rezultat nije izostao. Npr. uspostava kvote u Izbornom zakonu, donošenje Zakona o ravnopravnosti spolova, zakoni u oblasti borbe protiv nasilja, diskriminacije, očuvanja “ženske” kvote u pokušajima njenog umanjenja ili ukidanja, i dr. Međutim, jako je malo dobrih primjera konkretne ženske borbe i oglašavanja protiv evidentne diskriminacije koja se ponekad događa na javnoj sceni. Reakcije, obično, izostaju. Takođe, evidentno je da često izostaje zajedničko djelovanje, rasipaju se snage i resursi, svako se bavi svojim projektima, a razlog je zapravo nedostatak koordinacije, odnosno nečega što bismo zvali “ženski pokret”.

GZUP: Je li ženama mjesto u Ustavu?

BB: Ja sam u samom začetku bila dio Inicijative Građanke za ustavne promjene. Bila sam oduševljena da su se ženske NVO napokon odvažile baviti Ustavom, iako se ranije nisu bavile ovim pitanjima. Upravo sam tih dana, zajedno sa Lajlom Zaimović, završila analizu Ustava BIH iz rodne perspektive, za potrebe TPO Fondacije (Transkulturna psihosocijalna obrazovna fondacija), i izradila rodne amandmane kao sastavni dio analize. Kako je TPO bila dio Inicijative, mi smo analizu i amandmane unijele u to. U aktivnostima Inicijative smo zajedno još uradile dva-tri amandmana koji su se ticali neposredne demokratije. Osmislile smo javno predstavljanje, kampanju. Meni je bilo jako važno afirmirati činjenicu da ženske NVO iz oba entiteta rade zajedno na ovako važnom pitanju kao što su promjene Ustava. Smatrala sam to ogromnim dostignućem i prilikom da pokažemo svima u BIH da se može postići dogovor i da se može raditi zajedno.U jednom trenutku sam osjetila da bi moje prisustvo kao političarke u javnom predstavljanju amandmana moglo naškoditi Inicijativi , te sam se povukla. Ono što mislim da bi trebao raditi jeste malo glasnija priča o potrebi orodnjavanja Ustava, aktivniji pritisak na parlamentarce i parlamentarke, dakle, jedan mnogo aktivniji odnos.
Prošle godine smo u SDP BIH radili tekst novog Ustava BIH i ja sam kao dio Odbora koji je radio na tome uradila dosta na orodnjavanju Ustava i vrlo sam zadovoljna kako je to u Odboru prihvaćeno. Samo, veliko je pitanje kada ćemo mi u BIH imati priliku ponuditi tekst novog Ustava u ovakvim političkim odnosima.

GZUP: Nerijetko se može čuti da do ustavnih promjena, bilo kakvih, neće doći. Šta to znači za građanske zahtjeve? Da li se može razmatrati uklanjanje diskriminacije iz Ustava (kako izborne, tako i rodne) bez kalkulacija o nacionalnim/etničkim interesima? I može li se uopšte ozbiljno govoriti o pristupu Evropskoj uniji bez namjere izmjena Ustava?

BB: Pitanje izmjena Ustava BIH je ključno pitanje u BIH. Naš Ustav je uspostavio državu koja teško može funkcionirati na način kako je postavljena sa ugrađenim jakim mehanizmima kočenja za njen razvoj. Osim toga, tamo nema pojedinca i pojedinke, nema građanina ni individualnih prava. Dominiraju kolektivna prava i sav sistem je postavljen tako, što zapravo ne postoji nigdje u svijetu. Sastavni dio je i diskriminacija ljudi zavisno u kom dijelu države žive. Ta diskriminacja je ugrađena i u Izborni zakon. Sve to je prepoznato, ali politički akteri, nacionalne stranke, ne žele promjenu jer ovako održavaju moć i zadržavaju vlast generirajući stalne podjele. Sa ovakvim Ustavom ne možemo postati članica EU. Kad bi se povela sveobuhvatna politička aktivnost svih subjekata na objašnjavanju neminovnosti promjene Ustava, možda bi mogla donijeti promjene i otkočiti proces izmjena Ustava. Ovako, to će ići vrlo teško.