Svjetski dan dostojanstvenog rada obilježava se danas, već osmu godinu zaredom. Na ovaj dan Međunarodna konfederacija sindikata okuplja i mobilizuje predstavnike radnika, sindikate širom svijeta u cilju ukazivanja na nedostake u ispunjenju ciljeva agende dostojanstvenog rada koju je lansirala Međunarodna organizacija rada. Nažalost, takvih je nedostataka u Bosni i Hercegovini pregršt i marginalizacija, eksploatacija i ugnjetavanje radnika i radnica već predugo traje, do granice kada neizdrživo prelazi u apatiju i pasivnost, piše Emina Abrahamsdotter, predsjednica Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH:
Danas se, već osam godina zaredom, obilježava Svjetski dan dostojanstvenog rada. Na ovaj dan Međunarodna konfederacija sindikata okuplja i mobilizuje predstavnike radnika, sindikate širom svijeta u cilju ukazivanja na nedostake u ispunjenju ciljeva agende dostojanstvenog rada koju je lansirala Međunarodna organizacija rada. Nažalost, takvih je nedostataka u Bosni i Hercegovini pregršt i marginalizacija, eksploatacija i ugnjetavanje radnika i radnica već predugo traje, do granice kada neizdrživo prelazi u apatiju i pasivnost.
Demokratija i tržišna ekonomija nisu radnicima donijeli obećani prosperitet
Radnici i radnice Bosne i Hercegovine su platili najveću cijenu tranzicijskog perioda i nepravedne i pljačkaške privatizacije, a sve pod izgovorom jačanja konkuretnosti, privlačenja investicija i otvaranja novih radnih mjesta. Danas znamo da ta obećanja nisu urodila plodom kao što se nisu ni desile prijeko potrebne i očekivane ekonomske i društvene promjene. Mnoge žene i muškarci ove zemlje izgubili su radna mjesta i sigurnost, kao i bilo kakav smisaon utjecaj nad svojim privatnim i radnim životom. Nije zato čudo da je opšte povjerenje ljudi kod nas (10%) daleko ispod ionako niskog svjetskog prosjeka (26%) ili što četvero od pet mladih ljudi želi napustiti Bosnu i Hercegovinu.
Potezi trenutne federalne Vlade vezani za tek usvojeni Zakon o radu, odnos Vlade RS-a prema radnicima, kao i Reformska agenda za BiH za period 2015-2018 koja se odnosi na sve nivoe vlasti svjedoče da niti u narednom periodu nećemo vidjeti promjenu u odnosu vlasti prema radnicima, njihovom društvenom statusu i uslovima pod kojim žive i rade. Motivi su, kaže se često, otvaranje novih radnih mjesta i pokretanje ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini. Ali, moramo se pitati, da li su i zašto ovi potezi drugačiji od onih ranijih koji su obećavali isto. Vrlo jednostavno, jer u tim potezima nema radnika i radnica, nema njihovog glasa niti strateških interesa. Nema volje za jačanjem njihovih prava i položaja moći. Naprotiv, ti potezi otkrivaju već poznati odnos u kojem su radnici nevažni, nevidljvi i isključeni. Njih se ponovo ne čuje, niti ih se sluša!
Kako onda da očekujemo održiv ekonomski razvoj i rast Bosne i Hercegovine?
Jačanje ekonomije zahtjeva jačanja ekonomske demokratije i radničkih standarda
Ekonomskog properiteta nema bez dostojanstvenog rada za sve. To je prije svega pravo na posao, ali kvalitetan posao, onaj koji će radnicima i radnicama osigurati dostojanstven rad i život. Nadalje, to znači prosperitet i razvoj društva, ali prosperitet i razvoj za sve a ne samo privilegovane grupe. To uključuje eliminisanje svih oblika siromaštva i društvene isključenosti, smanjenje rastućih nejednakosti, pristup znanju i učenju za sve itd. Također, to znači platu od koje se može dostojanstveno živjeti i obezbjediti humana egizistecnija svojoj porodici, kao i sigurnost i zdravlje na radnom mjestu. Ovoj listi se mora dodati i značaj sindikalnog udruživanja i organizovanja (posebno u privatnom sektoru), razvijena kultura kolektivnog pregovaranja, radnička participacija i socijalni dijalog. Primjeri razvijenih zemalja poput nordijskih zemalja nam dokazuju da visoki radnički standardi nisu prepreka, već jedan od ključnih razloga pozitivnog ekonomskog rasta u ovim zemljama. Drugi zanimljiv primjer je status naših radnika u razvijenim zemljama, gdje uživaju ugled dobrih, vrijednih i posvećenih radnika. Zašto? Pa, jednostavno jer su motivisani zbog dostojanstvene plate i uslova rada i poštivanja visokih radničkih standardi kao što su sindikalno oragnizovanje, kolektivno pregovaranje i radničko suodlučivanje.
Zašto se onda u Bosni i Hercegovni misli da ćemo pokrenuti društveni i ekonomski razvoj kroz smanjivanje radničkih standarda i dodatno obespravljivanje i osiromašenje radničke klase?
U fokusu javnih politika održivog ekonomskog razvoja mora biti kreiranje pozitivnog ambijenta za realizaciju dostojanstvenog rada i prosperiteta za sve, ali i jačanje moći radnika u odnosu na moć poslodavaca kako bi se uspostavila ravnoteža. To znači jačanje ekonomske demokratije kao ključnog segmenta društvenog i ekonomskog razvoja koji će osigurati razgovor i dogovor između dvije jednako važne strane na tržištu rada. Jer, kako možemo očekivati ekonomski razvoj i rast ako radnici žive u siromaštvu ili su stalno na granici siromaštva. Kako možemo očekivati motivaciju, kreativnost, predanost i poduzetnost na radu ako radnike i radnice ugnjetavamo i isključujemo, ili, ako im uskraćujemo osnovno ljudsko pravo, pravo na sindikalno ujedinjavanje i organizovanje, a sve u cilju da se razbije njihova solidarnost i oslabi njihov društveni položaj moći. Kako da očekujemo efikasnost na radu kada osiromašena i obespravljena radnička klasa živi u konstantnoj agnoji i strahu za vlastitu egzistenciju.
Bez radnika ne možemo ništa postići, sa radnicima možemo sve!
Vizija održivog razvoja Bosne i Hercegovine mora u centru svog djelovanja imati najveći resurs i njihovo dostojanstvo, a to su radnice i radnici svih dobi, koji žele ovdje živjeti, raditi i graditi budućnost ove zemlje. Bez radnika ne možemo ništa postići, sa radnicima možemo sve! Svako od njih ima potencijal koji se može ostvariti za dobrobit i društva i njih pojedinačno.
Prepreke eknomskom razvoju nisu toboža lijenost radnika, kolektivni ugovori ili sindikati. Prepreke su strukturalnog karaktera i nalaze se u neefikasnom provođenju zakona, u sistemu u kojem je kršenje i nepoštivanje radničkhi standarda prihvaćeno, u neodgovornom društvenom poslovanju firmi, lošem menadžmetnu i liderstvu, nedostatku podrške poduzetništvu i inovacijama i politikama koje generairaju korupciju, neodgovornost i nizak nivo indvidualnog i organizacijskog integriteta donosioca odluka.
Zato vjerujem da su dobrobit i dostojanstvo svakog radnika i radnice ključ za održiv ekonomski razvoj, i da javne politike i programi koji se baziraju na daljnjoj marginalizaciji radnika i radnica i koje ih guraju u dalju isključenost neće uroditi željenim ekonomskim razvojem. Potrebne su nam javne politike i programi u kojima će radnici i radnice biti vidljivi i koje odražavaju njihove interese i potrebe, politike koje jačaju dostojanstven rad, radničku participaciju i solidarnost nadilazeći etničke, entiteske i bilo koje druge granice.
Dominirajući svjetski ekonomski model uništava radna mjesta i planetu. To slabi demokratiju, jača nejednakosti i podriva društvenu pravdu. Javne politike u Bosni i Hercegovini su refleksija ovog globalnog trenda, a trenutna vlast nema viziju, znanje niti hrabrost da krenu u drugačijem smjeru. Zasigurno joj to nije ni u interesu! Radnici i radnice, putem organizovanih sindikalnih i političkih predstavnika i svih drugih aktera koji štite, jačaju i promovišu njihova prava i interese, su jedina potencijalna društvena snaga koja tok zbivanja može preokrenuti u korist demokratije i održivog društvenog i ekonomskog razvoja zasnovanog na prinicipima slobode, jednakosti, solidarnosti i društvene pravde. Jedinog puta koji će svima donijeti dugo čekani prosperitet i dostojanstvo.
Emina Abrahamsdotter
Predsjednica Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH
Portal sdp.ba je prilagođen svim uređajima.