Quo vadis, mali Iliru?

Historijska znanost poznaje fenomen „procesa dugog trajanja“, odnosno dešavanja koja  traju prilično dugo i čije su posljedice dalekosežne. Jedan za nas od najbitnijih „procesa dugog trajanja“ jeste podjela iz 395. god. nove ere. Te godine je dominus Teodosije (inače ovaj rimski car je svojim odlukama i fanatizmom prilično uništavao tekovine klasične, antičke civilizacije) umro, i po oporuci podijelio jedinstveni rimski svijet na : Istocni dio (sa centrom u Konstantinopolisu) koji je ostavio sinu Arkadiju, a Zapadni dio (ukljucujuci i drevnu prijestolnicu Rim) sinu Honoriju. Iako je tada izgledalo da je riječ o samo nekom privremenom rješenju, ispostavilo se da će ova odluka o podjeli imati snažne i ubitačne posljedice koje se itekako osjećaju i danas i u priličnoj mjeri oblikuju geopolitičku i kulturološku sliku Europe i Mediterana. Dva od četiri moderna politička i kulturološka poretka koja pretendiraju na univerzalnu moć su direktno proizašla kao rezultati podjele iz 395. god. Na zapadu su Euroatlanske integracije, koje se i smatraju i direktno pozivaju na kontinuitet i nasljeđe stare Rimske Republike i Zapadnog, latinskog Rimskog Carstva. Na istoku je Euroazija (na čelu sa Kremljom) koji se poziva na nostalgiju za konstantinopoljskim carstvima i carevima, a koja se ponovo uobličava nakon dolaska Erdoana u Moskvu, kada se i ozvaniči „promjena dresa“. Zanimljivo je da linija dodira dvije „tektonske ploče“ više manje odgovara liniji koju je povukao Samuel P. Huntington u svojoj tezi o „sukobu civilizacija“

Činjenica je da je Bosna i Hercegovina, zajedno sa još nekim balkanskim i istočnoeuropskim i mediteranskim zemljama u zoni dodira Euroatlanskih integracija i Euroazije. Nazalost, Titovo doba je prošlo, i mi smo sada (ponajviše sopstvenom krivicom) preslabi da bi mogli voditi samostalnu ili nesvrstanu politiku, pa će se morati donijeti odluka o pripadnosti. U slučaju opasnosti, Tito je mogao u roku 48 sati da računa na više miliona dobro naoružanih i organiziranih ljudi, tako da bi bilo kakva invazija već na početku bila obeshrabrena. Za igranje na dvije stolice se nema ni vremena, ni resursa, ni kapaciteta, ni mogućnosti, a ni sposobnosti. Što se tiće Indije ili Kine, one su za naše standarde i interese predaleko, tako da se pitanje odnosi samo na to kojem se carstvu privoliti, onome euroatlanskom ili euroazijskom. Ono što bi u tome opredjeljivanju trebalo da ima ulogu jesu odgovori na sljedeća pitanja : 1. Kome je u interesu očuvanje jedinstvene i cjelovite bosanskohercegovačke države?. 2. Kome je u interesu razvijanje demokratskog poretka i jačanje demokratskih institucija i vladavine prava i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini ?. 3. Gdje se nalazi najveća bosanskohercegovačka dijaspora, koja uveliko dotacijama financira ovu zemlju ?. 4. Gdje bi većina građana BiH više i radije željela da živi, ako bi mogli da biraju drugu državu u kojoj bi se školovali, radili i živjeli ?. Kada se odgovori na ova pitanja, opredjeljivanje ne bi trebalo biti teško.

Euroazija ce se i formalizirati kada sutra Erdoan ode u Moskvu i ozvanici “promjenu dresa” u ovom prelaznom roku….E sada se postavlja pitanje, Druge velike sile, kao što su Kina i Indija su ipak za nas previse daleko. ….Quo Vadis, mali Iliru….