Predizborni budžet kao rezultat propale reformske agende

Premijer Novalić i Vlada FBiH u svojim obrazloženjima se često pozivaju na „Zapovjedi Reformske agende.

Sve ono što „Reformska agenda“ kaže u vezi javnih finansija i preduslovima za osiguranje fiskalne održivosti može se prevesti u jednu budžetski relevantnu rečenicu.
Potrebno je smanjiti udio troška administracije u ukupnom budžetu, a što će između ostalog stvoriti budžetski prostor za povećanje javnih, kapitalnih investicija.
U Budžetu FBiH za 2017. godinu „troškovi administracije“, tj. Bruto plaće i naknade, doprinosi i materijal i usluge (ekon. kodovi 611, 612 i 613) su iznosili zbirno 322.796.082 KM i u ukupnoj strukturi budžeta su imali učešće od 11,75%.

U ovom još boljem i „reformskijem“ prijedlogu izmjena i dopuna, gore navedeni troškovi administracije iznose 318.705.751 KM i imaju učešće u ukupnoj strukturi budžeta od 11,83%.
Može se zaključiti: „Kakve strukturalne reforme, takve i strukturne promjene. Dakle, nikakve!“

Zbog toga i ne čudi da se povećanje kapitalnih investicija i nije moglo finansirati iz ušteda. A i ove obećane kilometre u prijedlogu izmjena i dopuna zahvaljujemo isključivo naslijeđu Socijalističke Republike BIH (u smislu klirinškog duga), tako da je „pionirska zakletva“ premijera i ministrice finansija sasvim na mjestu.
Generalno možemo konstatovati da je ukupni Budžet FBiH samo matematički zbir duga, političkog potkupljivanja (administracija + diskrecioni transferi „udrugama“ i „projektima“) i političke „milostinje“ (borci, borci-penzioneri, borci-invalidi, borci-čuvari sjećanja, itd…).

Ono malo što ostane (famoznih 5-8%) je socijano-razvojnog karaktera ( a opet primarno „milostinja“-socijalnog).

Vjerujem u sisteme koji fokus stavljaju na svoje najslabije karike (u duhu poslovice po kojoj je sistem/društvo jako koliko i njegova najslabija karika). Tako se u prvom čitanju ustanovilo da je budžet FBiH obuhvatio neke projekte za sugrađane romske populacije.

Trebam li napominjati da je u našem društvu jedino što je gore biti nego Bošnjak, Hrvat, Srbin, ateista, žena, invalid ili homoseksualac jeste biti Romkinja.
Da se vratimo na cifre. Po zadnjem popisu u FBiH živi nekih 10-11.000 Roma ili 0,5% stanovništva. Cifra je vjerovatno puno veća, ali držat ćemo se ovog podatka. Dimenzije radi spomenućemo da 0,5% budžeta FBiH iznosi nekih 13 mio KM.

U budžetu se pojavljuju programi za unaprjeđenje položaja naših romskih sugrađana u iznosima od 10 hiljada KM za program zapošljavanja, 30 ili 50 hiljada za zdravstvenu njegu, 50 hiljada za rješavanje stambenog pitanja.

Ne samo da su sramotni iznosi koji se navode, već i te sramotne iznose i programe Vlada ukida. Tako se u Ministarstvu prostornog uređenja i tih jadnih i društveno ponižavajućih (stidim se kao član zajednice) 50.000 KM za stambeno zbrinjavanje ukidaju. Mi očigledno kao društvo, zajednica nismo u stanju da od 2,7 mlrd KM finansiramo skromni dom za jednu romsku porodicu.
Pitanje za DN:

“Da li je teško danas biti žena Hrvatica, Bošnjakinja, Srpkinja? Jeste! Da li je još teže biti žena Bosanka i Hercegovka? Bez sumnje. A kako je staviti se u poziciju žene Romkinje?… Hoće li poboljšanje pozicije apsolutne manjine, poboljšati poziciju ostale manjine i konstitutivne manjine? Ugroziti je neće sigurno.” Dakle ovo je pozicija na kojoj kao društvo možemo samo profitirati.

Da ponovim. Po mojoj procjeni, nijedan amandman na rebalans – čak i da se usvoji – neće promjeniti nijednu ljudsku sudbinu. Ali postoje “amandmani” koji mogu predstavljati ljudski/humani krik I,ako ništa, pružiti intimnu zadovoljštinu da nismo ostali nijemi.