Podizanje revizije nije atak na Srbiju i srpski narod, već je vapaj za istinom

Nakon savjetovanja u sarajevskoj Vijećnici protekle sedmice i nakon što je konsenzusom donesena odluka o davanju podrške agentu Sakibu Softiću da pokrene reviziju presude u Hagu, posve je jasno da Bošnjaci, lideri probosanskih političkih stranaka, imaju zajednički usvojen stav.

No, savjetovanje u Vijećnici nije bio skup Bošnjaka, nego su se odazvali svi oni koji se smatraju bosanskohercegovačkim patriotima. Predstavnici Srba tvrde da je bila riječ o nekom parainstitucionalnom bošnjačkom skupu, a ponajbolje ih demantira dolazak uglednih Hrvata i Srba iz političkog i društvenog života BiH. Stoga, u cilju da prenesemo dio te atmosfere konsenzusa, Stav je proveo anketu ciljano razgovarajući s intelektualcima iz BiH, Srbije i Hrvatske, pitajući ih šta misle o reviziji presude

Miro Lazović, potpredsjednik SDP-a BiH:

Pitanje revizije presude jeste pitanje istine i pravde. U tom kontekstu ne bi niko trebao biti protiv podizanja revizije i presude protiv Srbije i Crne Gore zbog toga što su mnoge stvari unutar Bosne i Hercegovine još uvijek ostale otvorene. Pitanje revizije i presude protiv Srbije i Crne Gore konačno će zatvoriti jednu stranicu unutar BiH koja je još uvijek otvorena, koja još uvijek pravi političke probleme unutar BiH. Bez obzira na ishod podizanja revizije i presude, politička situacije unutar BiH stabilizirat će se nakon izvjesnog vremena. Ta revizija treba da dovede do toga da se konačno utvrdi istina i pravda unutar BiH i u regionu na način da se konačno zatvori istorijska stranica o događajima koji su bili od 1992. do 1995. godine.

Dakle, podizanje revizije nije atak na Srbiju i srpski narod, već je vapaj za istinom i pravdom koja je produkt agresije koju je Miloševićev režim napravio unutar BiH. Dakle, niko nema pravo da žrtvama genocida uskrati mogućnost dostizanja pravde na Međunarodnom sudu pravde u Tribunalu u Hagu na način da se revizija konačno pokrene. Sada se isto tako može postaviti pitanje zašto Srbija ovih deset godina nije promijenila svoju politiku prema BiH na način da prihvati negativne posljedice Miloševićevog režima i suoči se s onim što je već Tribunal u Hagu proizveo, a to je da je genocid napravljen od strane vojske i policije Republike Srpske u Srebrenici.

Da su Srbija i Republika Srpska promijenile svoju politiku na način da prihvate posljedice te politike, da prihvate rezoluciju o genocidu koja je u UN-u u proteklom vremenu od strane Engleske i SAD-a producirana, da je obuzdan agresivni monolog i agresivna retorika Milorada Dodika prema BiH i negiranju i ponižavanju Bošnjaka, da niko nije otišao na proslavu 9. januara, dana kojeg je Ustavni sud BiH ocijenio neustavnim, da nije prethodno također premijer Vučić otišao u Banju Luku i proslavio taj dan, vjerovatno te revizije ne bi ni bilo. Dakle, i Srbija se mora upitati zašto nije svojom promjenom politike prema Bosni i Hercegovini i prema Bošnjacima načinila pozitivne korake koji bi doveli do toga da te revizije ne bude. Pošto toga nije bilo, onda je sasvim logično da se vapaj za istinom i pravdom pokušava realizirati na način podizanja te revizije protiv Srbije i Crne Gore zbog genocida koji je učinjen u Srebrenici.