Pismo iz dijaspore: I mi velike nade polažemo u Denisa, a čekamo i druge Denise!

Zato što on ne glumata grlatog mesiju svoga naroda, već uporno crnči za uspostavu normalne države BiH, bez koje nema sreće ni za jedan narod. One BiH kakva je nakratko bila zaživjela na području Brčko Distrikta, kao modelu uspjeha za ostatak države, dok ga „mesije“ nisu povukle nazad – u opšte bh. blato. Zato Brčaci očekuju Denisove dolaske i poruke s najposebnijom pažnjom.

Mnoge nas u bh.dijaspori duboko je dirnuo tekst „Nada u novi početak Bosne zove se – Denis“, koji je objavljen u vašem i još nekoliko portala. Zbog te snažne emotivne a ništa manje argumentovane analize, osjetio sam potrebu da se oglasim i ja, inače pola Tuzlak a pola Brčak, a od prije godinu dana stanovnik i uposlenik u manjem mjestu u Njemačkoj, nedaleko od Minhena.

E pa, narode dragi bosansko-hercegovački, hoću da vam kažem da i mi iz dijaspore, bar većina nas novopridošlih iz BiH u ovom mirnom „egzodusu“ zadnjih godina, a u ono malo slobodnog vremena što nam ostane od mukotrpnog uklapanja u ovaj novi svijet i život, svu našu pažnju, sve misli i žudnje usmjeravamo prema BiH.

Pomno pratimo sve ono što pišu i govore rijetki iole normalniji i objektivniji mediji, tražeći neki tračak nade da će se konačno u vlasti pojaviti nešto i neko ko će prestati da razbuktava sav taj jad, haos i beznađe koji su nas otjerali iz naše zemlje; ko će se uzdići iznad te višedecenijske vlastodržačke pohlepe i egoizma, ko će konačno uraditi nešto u korist naroda i države, da stvari krenu naprijed.

Inače sam inženjer elektrotehnike, s diplomom stečenom na državnom, a ne na onim hibridnim, buvljak- univerzitetima ili, kako vi jednom napisaste,  travničko-bijeljinskim  i inim pogrebnim preduzećima za visoko obrazovanje i  budućnost BiH. Prosjek ocjena mi je bio iznad devet, a posjednik sam i nekoliko uglednih priznanja za inovativne praktične radove.

Ali, nakon što su me na 23 konkursa u javnim preduzećima i raznoraznim  ministarstvima „pobijedili“ oni travnički, bijeljinski i ini „pogrebnici“, tetka iz Njemačke mi je platila prekvalifikaciju za medicinara-njegovatelja i ja trenutno radim taj posao dok ne dostignem nivo znanja jezika potreban da se pokušam angažovati u svojoj glavnoj struci. Sličan je slučaj sa mnogim drugim mladim ljudima novopridošlim iz BiH. Rade bilo šta što pruža i najminimalniju egzistencijalnu šansu koju u svojoj domovini nisu mogli dobiti.

Ovo jeste uređena zemlja, ali nije ovdje ništa lako ni sjajno. Naprotiv, mnogo muke i gorčine se mora progutati. Više bosanskih portala, pa i vaš, nedavno su prenijeli tekst sa Dojče Velea (Deutsche Welle) baš o nevoljama stranih njegovatelja. Tamo se navodi da je najnovija studija ozbiljne fondacije pokazala da njegovatelji iz Istočne Evrope ne samo što rade za znatno manju platu i pod lošijim uslovima od svojih njemačkih kolega, već vrlo često moraju da trpe rasističke i diskriminatorske primjedbe i ponašanje pacijenata ili članova njihovih porodica.

Nerijetko se čovjeku u tim situacijama prevrne utroba, i poželiš da pješke kreneš prema Bosni, a onda se brzo vratiš u stvarnost i sjetiš svega što si tamo doživio, da nemaš ni najminimalnije uslove ni za puko preživljavanje i elementrano ljudsko dostojanstvo, te da iz Bosne bježe, ne samo oni koji nemaju posla, već i oni koji ga imaju kod „velikih biznismena“ – uglavnom tajkunskih krvopija koji ih robovlasnički mrcvare za koricu hljeba.

Ovdje bar imaš taj minimum minimuma da preživiš, makar onu „pozitivnu nulu“ i neku šansu da će ti sutra biti i nešto bolje. Za razliku od Bosne gdje je velika većina naroda ostala bez ikakve šanse i nade pored vlastodržačkih struktura takve kakve su.

Najveća ironija je to što bh. narode decenijama izrabljuju, i čvrsto su riješene da ih dokrajče, velikonacionalne vrhuške koje uporno ostaju na propagandi lažne brige za tobožnju zaštitu i spašavanje tih naroda od onih drugih i trećih. A zapravo su se ti „spasioci“ pokazali i dokazali samo kao kriminalne ubice ponajprije i ponajviše svojih naroda.

Ne želeći povrijediti nikoga, imam osjećaj da mi koji smo se fizički odmakli od bosanskog lonca pljački i obmana, malo realnije i izoštrenije prepoznajemo tu tehnologiju laži i njenih pogubnih posljedica. Između ostalog i zato što ovamo svakog dana susrećemo sve više novih lica iz BiH, pobjeglih od tih „spasilačkih i usrećiteljskih narodnih mesija“. Vi tamo ne vidite tako upadljivo kao mi nestanak najvitalnije bosanske populacije. Ono što nije otjerao rat, sigurno će otjerati mir koji je u vlasništvu multietničke kriminalne mreže.

Ali taj mračni scenario mogao bi, srećom, biti pomračen podrškom nekim novim liderima u vođenju ove zemlje. Novim, ne toliko u političkom angažmanu, koliko u moralnom pogledu. Dakle, onom za čime svi mi i u zemlji i u dijaspori najviše vapimo. A trenutno je u vrhu aktuelne političke arene nedokučiva moralna gromada Denis Bećirović – kandiat SDP-a za člana Predsjedništva BiH.

U pomenutom tekstu „Nada u novi početak Bosne se zove – Denis“ ste rekli isuviše toga izuzetnog, i isuviše ubjedljivo i argumentovano, o tom personalnom političkom brendu i njegovim gorostasnim komparativnim prednostima u odnosu na glavne proitivkandidate iz SDA i SBB-a, da se zapravo nema šta dodati. Ali, svakako ne smeta ponešto i ponoviti.

Pored „čistih ruku“ u smislu totalne operisanosti od korupcije, tenderskih talova, nepotizma i drugih bujajućih pošasti u ovom političkom podneblju, Denis Bećirović je u odnosu na ostale kandidate za članove Predsjedništva BiH, iz svih naroda, jedinstven još po nečem izuzetno važnom. On ne glumata grlatog mesiju i „najvećeg spasioca“ svog naroda, već uporno crnči za uspostavu normalne države BiH, bez koje nema sreće ni za jedan narod.

Denis Bećirović nije prvak u lažnom nacionalnom patriotizmu, već u zalaganju za funkcionalnu, pravnu državu sa neupitnim teritorijalnim suverenitetom. On je ekstremista u državotvorstvu bez kojeg ova zemlja ne može krenuti naprijed i na čije odsustvo svi narodi i građani plaćaju nepodnošljivu globu.

Ona polovina Brčaka u meni, iako sam u vrijeme uspostave Brčko distrikta bio baš dijete, sa žalom se sjeća da je tamo nakratko bila zaživjela normalna BiH, sa istinskom konstitutivnošću i ravnopravnošu svih naroda, te zavidnom posvećenošću vlasti dobrobiti svih građana i zajednice. Distrikt je u prvih svojih nekoliko godina – po demokratskom ambijentu i ekonomskom prosperitetu – postao model i uzor uspjeha za ostatak države.

Na žalost, danas se iz aviona vidi da su „mesije“ i tu jedinstvenu lokalnu zajednicu uspjele da povuku nazad – u opšte bh. blato i agoniju. Prednjačila je i prednjači u tome stara rušilačka osovina SNSD-HDZ, uz značajnu pripomoć SDA čiji lokalni lideri su zadnjih godina, zarad ličnih pozicija i šićara, nezajažljivo prodavali i bošnjačke i bosansko-hercegovačke interese.

Zbog velike simbolike koju Brčko ima, gdje je jedina zastava ona bosansko-hercegovačka i gdje je država BiH ponajviše svoja na svom, te zbog pomenute državotvorne reputacije Denisa Bećirovića – Brčaci očekuju Denisove dolaske i poruke s najposebnijom pažnjom. I velikom nadom da će ponovo biti upaljen onaj svjetionik dobra na „sjevernoj kapiji“ Bosne.

A mi u dijaspori, bar velika većina onih sa kojima ja komuniciram, takođe s velikom pažnjom očekujemo da na kandidatskim listama za razne nivoe vlasti vidimo još ljudi Denisovog kova, pa da u oktobru pohrlimo na veliku prazničnu svečanost – povodom novog početka Bosne i Hercegovine.