Panika je zahvatila vlastodršce zbog predsjednika SDP-a Nermina Nikšića

Panika je zahvatila vlastodršce zbog predsjednika Socijaldemokratske partije BiH Nermina Nikšića. Zato su mu napakovali i sporni istražni proces, za koji je on naveo Dragan Lukača kao inicijatora, a sa ciljem ucjene i njegove diskreditacije u javnosti. Takvi potezi esdeaovske policijske mašinerije imaju nekoliko svojih uzroka. Najuočljiviji razlog jeste porast SDP-a u javnosti, procesi i promjene poput demokratizacije stranke i širenje po cijeloj teritoriji BiH, te činjenica da pred izbore ostale stranke nemaju ponuditi ništa osim brutalnih međusobnih napada. Pokušajima da se kriminalizira predsjednik partije, želi se naštetiti kompletnom SDP-u i smanjiti pobjednički kapacitet na izborima. Međutim, postoji još nekoliko razloga zbog kojih se Nikšić smatra velikom preprekom za nastavak etonacionalnih politika protkanih velikim kriminalom, sve do neriješenih ubistava u posljednje tri godine, gdje su stradali nevini omladinci.

Podrška Zapada

Po objavljivanju stavova Dragana Čovića o Izbornom zakonu, koji su bili itekako žestoki, puni prijetnji i ucjena, učinilo se da nema rješenja i takva situacija je zabrinula i zapadne diplomate. S jedne strane Čović je koristio i Hrvatsku te lobirao za svoje prijedloge, dok je SDA imala svoj izborni prijedlog i nikakvu lobističku moć, te očajnu reputaciju u diplomatskim krugovima. Zagreb se sa druge strane uključio u lobističku akciju Čovića, te je Čović imao ranije pripremljenu podršku Pantovčaka. Zbog medija poput Stava, koji su radikalizirali društvo, bilo je lakše Kolindi Grabar Kitarović da u svijetu širi predodžbu o Bošnjacima kao radikalnim elementima sklonim ekstremizmu. Politički nepismen Izetbegović i njegovi novinari učinili su nemjerljivu štetu BiH i Bošnjacima u svijetu sa svojim odlukama, pa se tako i u New Yorku pred UN-om moglo čuti u izvještaju da SDA slavi fašizam, odnosno, ekstremizam.

Dovesti se u stanje nepoželjnog partnera Zapadu nije ništa drugo do nepojmljivo samoubistvo za Bošnjake, samo zbog patoloških zastranjenja nekolicine novinara, dobro plaćenih da stavljaju mete na glavu rijetkim kritičarima esdeaovskog sistema vlasti. Izetbegović je tako postao nepoželjna figura u Washingtonu i Bruxellessu, koje nije ni posjećivao, a redovan gost je u sve omraženijoj Ankari, a koja se politički sukobila čak i sa SAD zbog uvoza ruskog oružja u Tursku. Dragan Čović je u takvoj konstelaciji odnosa imao otvoren put za sprovedbu svojim planova. Neočekivano, na taj put je stao SDP svojim prijedlogom o Zakona o izbornim jedinicama. Poslije nećkanja, po vlastitom priznanju na Krugu 99, taj prijedlog je prihvatio i Željko Komšić. Nakon što je jedna opoziciona stranka predložila soluciju koja je onemogućila provođenje plana Dragana Čovića jedan od čelnika HDZ-a Zdenko Ćosić nazvat će to eutanazijom, ilustrativno najavljujući da je budući protivnik HDZ-ovih nakana SDP, a ne SDA. Odjednom, SDP postaje višestruko primjećen u medijima i može govoriti o tom prijedlogu, ali i drugim promjenama unutar stranke. Na te procese ćemo se vratiti.

Ono što je manje odjeknulo, ali se može prepoznati po učestaloj frekvenciji izjava stranih zvaničnika, kao i sve boljoj saradnji SDP-a sa ambasadorima drugih zemalja u BiH, jeste činjenica da se prijedlogu obradovao i Valentin Inzko uvidjevši da postoji izlaz za problem. Danas je jasno kako je diplomatska ofanziva dva HDZ-a po Zapadu propala, te da SDP (čemu se u međuvremenu ušuljala i SDA) vodi proces i priču oko rješenja Izbornog zakona. Jedan od razloga leži u tome da je direktor Odjela za južnu i srednju Evropu u State Departmentu Matthew Palmer objeručke prihvatio objašnjenje upravo Nermina Nikšića o novom Izbornom zakonu koji uvažava Ustav, odluku Venecijanske komisije kao i presude i apelacije sudova.
Ukoliko se tome dodaju izjave Inzka o nacionalističkim strankama, potrebi o stišavanju ratnohuškačke retorike, promoviranju dolaska na vlast drugih partija, posljednje izjave Doris Pack u kojem hvali upravo navedeni zakon i targetira HDZ kao problem, vidljivo je da Zapad traži novog partnera i najbliži tome je SDP BiH. Naime, upravo se čelnik SDP-a u tijeku izuzetno oštrih prepucavanja u medijima držao najmirnije retorike, za razliku od Izetbegovića i Komšića koji su pobrojali sve vrste oružja i svaku izjavu otvarali terminom rat. Nije bilo jednostavno Nikšiću i vrhu SDP-a, bez velike podrške medija, svoje izjave bazirati na tvrdnji da SDP ima pozitivnu kampanju, konkretno rješenje u vidu Plana 10 i da želi stabilizaciju države. S obzirom da se upravo na Izbornom zakonu pokazalo da SDP ima kapacitet da stvari stabilizuje, takvu politiku je Zapad očekivano prihvatio.

Izuzetno bitan, a prešućen, momenat se odnosi na period kada je Nikšić bio premijer Federacije BiH. Taj period koji je završio neslavno, paradoksalno, ukazat će se kao argument u korist SDP-a i Nikšića, jer su SDA i HDZ za posljednjih nekoliko godina vlasti stigli ne uraditi ništa, pri čemu su prokockali i evropski novac, kao u slučaju kolektora u Mostaru. SDP-ova vlada predvođena Nikšićem je pak za svog mandata uspjela implementirati sredstva, graditi autoput i oporavljati namjensku industriju, poput tvornice Igman. Zaključno, razumljivo je zbog čega vladajuće stranke ne žele sliku Nikšića i SDP-a kao pouzdanog partnera Zapada, gdje se o BiH i odlučuje. Dodavši činjenicu da je SDP i dio PES-a, Socijalističke internacionale i partija koju podržavaju njemački i austrijski ljevičari (koji su jedini partneri BiH u trenutku ksenofobne Evrope) razumljivo je zašto je uslijedio udar na Nikšića, iako nije kandidat za Predsjedništvo.

Mediji pod kontrolom SDA čine čudne manevre u tim pokušajima, idući čak dotle da Nikšića pokušavaju diskreditovati poredeći ga sa Izetbegovićem i trpajući ga u isti koš. Međutim, svi pokušaji da se istakne esdeaovska mantra kojom dezavuišu neodlučne glasače da su svi isti neće proći ako se spomenu sve afere, počev od Ševa do KCUS-a, ili revizije tužbe za genocid, pa do Poljina i famoznog suicidalnog konja Amira Zukića. Na koncu, pohvalu ljevici dao je i Denis Zvizdić, hvaleći Zaeovovu makedonsku vladu za uvođenje bosanskog jezika. Za Zvizdića je ljevica prihvatljiva u drugoj državi, jer uvažava druge narode. U BiH, u kantonu Sarajevo SDA je pokušala ukinuti drugima pravo na jezik. Ipak, vrijedno je spomenuti da je i ne htijući Zvizdić prepoznao koja politička orijentacija nosi civilizacijski progres.

Unutrašnji plan i približavanje narodnoj volji

Ljudi žele da se pitaju i da njihov glas ima neku vrijednost. Činjenica da je SDP uveo demokratizaciju stranke kroz princip jedan čovjek – jedan glas, te da je ta innicijativa i došla od mlađih članova partije (samo Predsjedništvo SDP-a se prema izjavama obnovilo za 22 nova člana) vratila je povjerenje stare baze SDP-a u partiju, a ta inicijativa se širila i dalje, pa su partiji pristupili i drugi članovi, mnogi kao prijašnji i veliki kritičari SDP-a. Uprkos bojazni, takvi potezi samo su doprinijeli popularnosti stranke. U simboličkom smislu, Nikšićevo prepoznatljivo kretanje kroz masu i grad bez tjelohranitelja i skupocjenih odijela, uvelo se i u strukturu SDP-a, pa su čak njegova predsjednička vrata postala otvorena mnogim ljudima za upoznavanje sa novim SDP-om. Iako to ne garantuje automatski uspjeh, princip treba pohvaliti kao vrijedan pažnje, jer se na taj način SDP približio narodnoj volji za što su ranije bili kritikovani. Nesumnjivo, na tom planu se mora nastaviti raditi ukoliko se želi održati takva politika.

Još jedan akt približavanja narodnoj volji jeste stvaranje Plana 10, kao programskog djelovanja. Vrijednost inicijative se sastoji u tome da su ideje potakle sa organiziranih skupova širom BiH, te da su nakon pitanja građana ona prošla kroz formirane savjete sačinjene od stručnjaka, čiji je posao bio da naprave plan realizacije i ispitaju ostvarivost ovog plana. Preko godinu dana posla rezultiralo je jedinim takvim dokumentom u BiH. Zbog ozbiljnosti pristupa plan se dopao i pohvaljen je i od brojnih ambasadora i intelektualaca.
Ono što brine jeste šutnja medija oko dvije najbitnije izjave koje je dao upravo Nermin Nikšić, a tiču se usvajanja zakona i koalicija poslije izbora. Naime, ma koliko Plan 10 bio prihvaćen, ukoliko poslušamo brojne stručnjake i da je dobar, postoji problem implementacije tih ideja kroz Parlament. Upravo tu se ukazuje potreba da se i pomno govori o pristupu koji je SDP odabrao kao mogućoj i željenoj prelomnoj tački u domaćoj politici.

Naime, Nikšić će nekoliko puta izjaviti da SDP neće moći u koaliciju sa SDA bez referenduma članstva. Da referendum nije izmišljotina i neostvariv plan pokazalo se na slučaju kandidature Denisa Bećirovića. Upravo se na toj izjavi temelji približavanje SDP-a narodu. O koaliciji će odlučiti članstvo, a ne jedan čovjek. Koliko je to bitno svjedoči prvo sunovrat SDP-a zbog koalicije sa SDA, a potom i demokratske fronte Željka Komšića, koja je i danas u koaliciji sa SDA ili čak pod djelimičnom kontrolom, zbog čega je doživjela veiko osipanje. O samoj referendumskoj opciji o koaliciji po uzoru na njemačke partije trebalo bi voditi mnoštvo dijaloških emisija.
Druga izjava je bitnija, a njeno sprovođenje bi donijelo potpuno novu političku plimu u BiH. Naime, predsjednik SDP-a je u nekoliko navrata spomenuo da će ukoliko osvoje vlast prvo ponuditi set zakona, pa partije koje to prihvate mogu sačiniti vladu. Razlog za takvu odluku leži u činjenici da se dosad prvo vršila dodjela fotelja, a nakon toga niko nije osjećao potrebu da ispoštuje dogovore. Uzevši u obzir da se prvo konstituište zakonodavna vlast, SDP želi ponuditi set zakona prije raspodjele fotelja, zbog čega će političari morati uzeti zakone da bi sjeli u toliko željene fotelje. Ova vrsta političke prisile možda je i jedini mogući način da se više stranaka natjera na rad. Ukoliko uspije, SDP će sebi značajno podići rejting u javnosti.

Socijalna pravda se nametnula kao imperativ

Određena društvena zbivanja poput ubistava mladih ljudi, odugovlaćenje i uništavanje istraga, gaženje prolaznika od strane nekoliko članova SDA, medijska propaganda u kojoj Novalić i Zvizdić uzastopno tvrde da sve napreduje stvorilo je ogroman animozitet prema vladajućoj garnituri. Naime, slučajevi poput Memića ili Agić-Malkoč pokazali su da se država raspala na osnovnom primjeru zaštite građana. Većina običnih građana je shvatila da živimo u državi u kojoj pojedinci imaju dozvole za ubijanje, jer posredstvom korumpiranih sudija, istražitelja, tužitelja itd mogu se izvući za bilo koje kriminalno djelo. Govoreći o svemu ovome, svom angažmanu i odlukama, Izetbegović će na televiziji izjaviti da ga nije stid, čime će pokazati da je SDA postala potpuno operisana od morala.

Istvoremeno, rijetki kritičari sistema lako i brzo završe na sudu zbog navodnih kleveta o časnim i poštenim članovima SDA i HDZ, a u RS-u SNSD. Činjenica da su građani u strahu za vlastiti život donosi u prvi plan socijalnu pravdu, što će pred građanske stranke, pa tako i SDP staviti ogroman zadatak: da tu pravdu i dovedu u društvo, a ne pokušaju iskoristiti trenutačni strah. Ukoliko uspiju, to će se odraziti i na smanjenje odlaska mladih, jer u klimi gdje je manje straha, manje je i sredstava za smirenje koje gutaju mladi čekajući da napuste svoje ognjište zauvijek. Odmah poslije toga slijedi ekonomski plan i oporavak, briga za radnike, na čemu SDP mora raditi više od svih stranaka kao najjača opiziciona i radnička partija. Odagnati egzistencijalni strah i stabilizirati društvo kao u slučaju Izbornog zakona vratilo bi prijeko potrebnu nadu u društvo. Ta nada koja trenutno leži samo u građanskim strankama možda je posljednja šansa za ovu državu, a odgovornost nikad veća.

Ideološki zaokret

Posmatrajući ideološki profil SDP-u možemo priključiti i ostale stranke građanske orijentacije. Teško da bi lidere ostalih stranaka mogli prepoznati kao partnere Zapada, jer za to nema mnogo osnova. Željko Komšić se svojom retorikom prometnuo u krilo SDA, izgubio podršku diplomatije, a ni HDZ ga ne smatra velikim protivnikom znajući da je izgubio polovinu stranke. Također, o približavanju narodnoj volji kroz demokratizaciju stranke se ne može govoriti. Činjenica je da Komšić strankom vlada autokratski i identično kao Zlatko Lagumdžija, zbog čega će stranku napustiti Maja Gasal-Vražalica. S druge strane. Naša stranka vodi principijelnu politiku, ali zbog skromnih kapaciteta nevidljiva je za strane diplomate, dok o narodnu volju narušava njihov elitistički odnos prema radništvu.

Ipak, zajednička platforma koje bi se morali držati, štaviše, ujediniti, nalazi se u ideološkoj profilaciji kao antinacionalističkih stranaka (zbog čega bi Komšić morao prestati ubjeđivati ljude da će pobijediti u ratu sam samcat), te opreci prema vladajućoj garnituri koja je izvršila potpunu desničarsku reformu obrazovanja, uvela religije u sekularne institucije, proizvela turkofiliju i rusofiliju kao poželjan model u društvu i završila u sjevernokoreanskom pokušaju da studente, ne samo obuku kako žele, nego i mnogo opasnije da im nametnu kako će govoriti o univerzitetu i stranci koja tim univerzitetom vlada. Ukoliko ih ne poslušaju objavit će ih na televiziji, baš kako to režim i radi kada doživi svoj vrhunac osionosti, a ekonomsku katastrofu i bunt naroda pokušava spriječiti medijskim šaketanjem kakvo sprovode RTRS i TVSA na redovnoj bazi. Ljevica je pod imperativom da odgovori modelom otvorenog društva i sekularizma, puta prema internacionalizmu, a ne getu u kojem se ljudi ubijaju kao životinje, a kritičari sistema javno medijski šikaniraju. Društvo u kojem jedan stranački student otpusti cijenjenog doktora Gavrankapetanovića nema šansu da preživi. Ljevica predvođena SDP-om u nikad većoj šansi da bude narodna i prihvaćena ili da propadne za dugo vremena.