Ovdje se traže nove pobjede nad fašizmom

Veličanstven je praznik Dan pobjede nad fašizmom 9.maj 1945. Tito i partizani dali su ogroman obol toj svjetskoj pobjedi. I rijetko kada, kao tada, ljudi ovih prostora bili su rame uz rame progresivnim snagama svijeta.

Dan pobjede nad fašizmom je i dan Europe u njenoj demokratskoj orijentaciji ka širenju prostora slobode ljudi.

Danas, po ko zna koji put, nastavljajući sa Busuladžićevom reinkarnacijom i bahaćenjem ravnogorskih četnika, obespravljivanjem radnika i siromašenjem građana, oduzimanjem prava Mostarcima da glasaju već 12 godina… pokazuje se da je fašizam vječan, kako je to rekao Umberto Eco.

Danas se oživljavanje fašizma nastavlja najavom mise i komemoracije blajburškim žrtvama među kojima su u većini ustaški zlikovci. Katolička crkva nikada nije osudila te zločince, naprotiv amnestirala ih je skrivajući njihove zločine iza manjine nevinih žrtava.

Čujemo od crkvenih velikodostojanika da je misa čin poštivanja žrtve, ljudskog dostojanstva i jednakosti svih. Gdje je tu jednakost ljudi, ako se neselektivnim sjećanjem na Blajburg izjednačuju malobrojne nevine žrtve sa većinskim krugom ratnih zlikovaca i ako se Sarajlijama nudi sudjelovanje u podsjećanju na ustaške zločince. To je atak protiv slobodarskog, demokratskog i antifašističkog Sarajeva. I to ne može proći.

Na politički čin podgrijavanja fašizma mora se odgovoriti političkim otporom i slavljenjem slobode. Jer, ako je fašizam vječan i naš antifašizam će biti vječan i humaniji i doslijedniji i masovniji.

Ovdje se traže nove pobjede nad fašizmom. Jer pod plaštom „sjećanja na nevine žrtve“ fašizam lupa na vrata naših domova i naših savjesti. Danas će povrijediti žrtve fašističkih zločinaca. Sutra će oživjeti duh fašizma, ponajprije nacionalfašizma i pretvoriti ga u zločinačku snagu destrukcije. A onda će zavladati našim životima, svaki na područjima svojih nacionalnih političkih utjecaja. I zato antifašizam moramo živjeti kao individualnu snagu, obilježje moralne snage i pravdoljubljivosti čovjeka.