Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini se ne mijenja, rekla bih da stagnira u razvoju, da je obrazovanje sa posebnim potrebama ili obrazovanje sa poteškoćama u učenju i učešću.

Dvadeset i više godina nakon završetka rata, u osnovnim i srednjim školama metode poučavanja nisu evoluirale. Nastavni planovi i programi su zastarjeli, ne prate trendove i nova postignuća, ne razvijaju toliko tražene kompetencije, a ishodi su teoretski spomenuti. Iako je osnovna škola sada devetogodišnja, a ne osmogodišnja, reforme nisu urađene dubinski, niti je prelazak sa jednog sistema na drugi urađen istovremeno i identično.

U Bosni i Hercegovini takođe postoje tri NPP-a, NPP za osnovne škole u Republici Srpskoj, Okvirni NPP Federacije Bosne i Hercegovine, te Plan i program za nastavu na Hrvatskom jeziku ( na osnovu sadržaja i nacionalne grupe predmeta ). Tri različita NPP-a posljedica su zakonom propisanih nadležnosti u okviru obrazovanja – u RS-u obrazovanje je na nivou entiteta i njime upravlja resorno ministarstvo preko Republičkog pedagoškog zavoda RS-a, a u Federaciji BiH nadležnost je u rukama kantona.

Kada ovako pogledamo, možemo reći da u Bosni i Hercegovini postoji jedan obrazovni sistem, jer svaki od ova tri NPP-a propisuje sadržaj koji nastavnici prenose djeci, a ne polazi od toga da nastavnici trebaju voditi đake kroz inoviran obrazovni sistem do određenih postignuća na kraju osnovne ili srednje škole u cilju postizanja kompetencija naših učenika kojih će ih činiti učenicima znanja i zvanja i stvarati od njih konkurentne i kvalitetne stručnjake u raznim oblastima u globalnom užem i širem okruženju.

Polovinom 2008. godine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je i Strateške pravce razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini sa planom implementiranja, 2008.–2015. Prošla je i 2015. godina, a mnogo toga što je snimljeno kao trenutno stanje u obrazovanju 2007. nije drugačije ni danas , a dokument je nastao kao želja da se mijenja postojeće stanje. Dokument je konstatovao da je u Bosni i Hercegovini nadležnost u obrazovanju decentralizovana. Tako postavljena nadležnost daje pravo svakom nivou da sam kreira zakone iz oblasti obrazovanja, propisuje nastavne planove i programe, određuje udžbeničku politiku, planira i izvršava budžete (a time i određuje visine i (ne)redovnost nastavničke plaće). Posljedica takve rascjepkanosti jesu neujednačene obrazovne politike, naglašanost na nacionalnoj grupi predmeta i nepostojanje bilo kakvog validnog eksternog vrednovanja postignuća đaka nakon završene osnovne i srednje škole. Dakle, vlasti su 2008. obećali da će do 2015. u obrazovanje biti (između ostalog) otvorenije, fleksibilnije, i omogućit će učenicima da realiziraju svoje individualne načine i stilove učenja koji su prilagođeni njihovim potencijalima, potrebama i interesovanjima. Već ove školske godine smo trebali biti svjedoci razvijenih programa koji su orijentirani na ciljeve i na rezultate učenja, te programe za ciljane grupe (za predškolsko obrazovanje, za pripadnike manjinskih naroda, za osobe sa poteškoćama u razvoju i učenju, za darovitu djecu, za potrebe prekvalifikacije i dr.). Sve navedeno važilo je za cijelu BiH, bez obzira koji NPP se primjenjivao.

Takođe, još jedna anomalija u obrazovnom sistemu je postojanje tvorevine „Dvije škole pod jednim krovom” što najbolje govori o decentralizaciji obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini . Dakle, iako postoji presuda Vrhovnog suda FBiH o tome da dugogodišnja praksa razdvajanje obrazovne institucije na osnovu nacionalne pripadnosti predstavlja etničku segregaciju đaka, te je jasan primjer diskriminacije, praksa još uvijek postoji. Nacionalističke politike kojima je u interesu da diskriminacija bude dio obrazovanja u BiH jača je od sudskih odluka.

Intuitivno učenici, pa i nastavnici i roditelji znaju da to nije u redu ,nije normalno …pa zašto da prihvatimo da je normalno da djeca idu u bošnjačke, hrvatske ili srpske škole. Djeca su nekada išla u škole za bogate i siromašne, crnačke i bijelačke škole, škole za dječake i djevojčice i nije bilo normalno. Na sceni imamo isključivost, ekskluziju, a ne inkluziju koju toliko spominjemo i „implementiramo“ u obrazovnom sistemu. Mi na individualnom planu definitivno nemamo problem, međusobno. Učenici se privatno druže, komuniciraju, sporazumjevaju, rade u zajedničkim udruženjima, treniraju u istim klubovima, ali kad se dovede na nivo nacionalne politike tada imamo problem.

Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu. Dok se cijeli svijet otvara, Bosna i Hercegovina se zatvara u nacionalne okove i vraćamo se vijek unazad. Ove generacije koje su trebale da budu socijalizovane i pripremljene kulturno, civilizacijski za globalno prostranstvo mi ih zatvaramo u nacionalni tor kroz arhaični, diskriminatorski obrazovni sistem. I onda ako smo podigli takve generacije koje su prošle kroz ovakav obrazovni sistem kako će oni da „popravljaju stvar“, a približavanjem EU i okruženju koje slavi različitost biti će prisiljeni da se ponašaju civilizirano, možda nažalost i zbunjeni bogastvom različitosti Evrope.

Obrazovanjem se danas nažalost najviše bave političari koji sebi daju za pravo da govore u ime ovog ili onog naroda. Manipulacija jezikom, njegovim nazivom, sadržajem, ishodom je očigledna. Zajednički jezik je čitavo vrijeme tu, ovdje je stvar laganja. Jezik je izlika da bi se usađivao nacionalizam. Očuvanje nacionalnog identiteta je politička floskula. Primarna funkcija jezika je da ljudi komuniciraju, da se razumiju i u verbalnoj i pisanoj komunikaciji. Od sredstva razumjevanja, komunikacije i spajanja jezik postaje sredstvo podjele i mržnje.

Pitanje koje ja postavljam za kraj, je koliko će uopšte / ili uopće djece u bilo kakvu školu ići s obzirom na činjenicu da mnogi ljudi, zajedno sa porodicama /obiteljima žele napustiti zemlju. I ono što je fakta ili ti činjenica tamo gdje žele ići obrazovni programi niti jezik nisu ni hrvatski ni bosanski, ni srpski već neki peti, ali im to ne smeta, jer su ubjeđeni da je bolji od ovoga što ostavljaju ovdje.