Mnogi smatraju Zlatka Lagumdžiju stvarnim ideologom podjela unutar SDP-a i glavnim protagonistom stvaranja ‘zelene ljevice’. Lagumdžija je prijatelj obitelji Izetbegović i u povijesti je u presudnim trenutcima s nekolicinom najodanijih ljevičara savjetovao Aliju Izetbegovića da sruši Kutiljerov plan, potpiše Dejtonski sporazum, a podržao je i Sulejmana Tihića oko Butmirskoga paketa ustavnih promjena.
Domaći javni prostor uzburkala je tvrdnja šefa SDP-a Nermina Nikšića da SDA preko bivših dužnosnika i članova njegove stranke perfidno radi na projektu stvaranja ‘zelene ljevice’.
Ta je teza iznesena nakon što je u Tuzli utemljena Socijaldemokratska stranka i nakon što je bivši vođa SDP-a Zlatko Lagumdžija s nekoliko osnivača pokreta Socijalna pravda i demokracija otišao Enveru Bijediću i ponudio plan približavanja, a neki tvrde i moguće fuzije Socijaldemokratske stranke i Socijalne pravde i demokracije, a to onda valjda znači i DF-a i Građanskog saveza.
Lagumdžija i Izetbegović
Očigledno je da te snage Nermin Nikšić svrstava u ‘zelenu ljevicu’ aludirajući da je projekt pod patronatom SDA i da je Lagumdžija taj neformalni predvonik i projekta Bakira Izetbegovića.
‘Zeleno’ i ljevica su dva nespojiva pojma. Nesporno je da su veze između čelnika SDA Bakira Izetbegovića i Zlatka Lagumdžije, ali i drugih članova Pokreta SPD-a jako čvrste i one imaju svoju dugu povijest.
– Nikšić je u pravu, SDA sebi pravi ‘zelenu ljevicu’ i na taj način pokušava rastaviti oporbu. No, u svakom pogledu, političkom, moralnom, ideološkom, SDP je samo ojačao, smatra sarajevski intelektualac i sveučilišni profesor Enver Kazaz.
Nije tajna, sve više umnih ljudi i analitičara ne dvoji da je Zlatko Lagumdžija stvarni ideolog podjela u SDP-u i pokušaja destruiranja te stranke. Također, smatra se da mu je cilj upravo ono što tvrdi Nikšić, stvaranje ‘zelene ljevice’ koja bi bila u službi SDA.
A krajnji cilj su pripreme za sljedeće izbore i brži put do vlasti uz poslušne satelite.
– Postoje ljudi u SDP-u koji iz raznih razloga misle da je ova stranka trebala ući u vlast. Neki su, jednostavno, uvjereni u to, drugi su podlegli ‘argumentima’ SDA i njenih tajkuna, kazao je, između ostalog, čelnik SDP-a Nermin Nikšić.
Ali nisu ova raslojavanja unutar SDP-a i uplitanja SDA u odnose i politiku te stranke slučajna i nisu buknuli iz vedra neba. Treba biti realan, ‘zelena ljevica’ odavno postoji, sjeme nastanka ‘crevnih kvislinga’ i sluga je zasijano još u eri vladavine Alije Izetbegovića.
Nije nikakva tajna, osnivač SDA je unatoč silnim otporima i nepovjerenju svojih najbližih suradnika ostavio mjesto u svojoj blizini za tadašnjeg šefa SDP-a Zlatka Lagumdžiju koji je ‘odsjekao glavu’ prvom predsjedniku stranke dr.Nijazu Durakoviću. Ti su se odnosi godinama njegovali, Lagumdžija je postao i kućni prijatelj obitelji Izetbegović.
Njegov su savjet uvijek slušali i stariji i mlađi Izetbegović. Jednostavno, Alija Izetbegović je smatrao da mu je ljevica potrebna da amortizira kritike o radikalnosti politike koju on vodi i njegova SDA na stvaranju ‘fildžan državice’ i da promorira onu tolerantniju sliku o multinacionalnoj BiH.
Uostalom, brojni su intelektualci u Sarajevu i lijeve i desne orijentacije koji će posvjedičiti kako su upravo lijevi autoriteti, Duraković, Pejanović, Lazović, Komšić, Lagumdžija i još neki, savjetovali tadašnjem bošnjačkom vođi Aliji Izetbegoviću da sruši Kutiljerov plan kantonizacije BiH koji je imao misiju spriječiti rat u BiH.
Ti isti autoriteti su ohrabrili Izetbegovića da potpiše Dejtonski sporazum. Puno kasnije su podržali novog šefa SDA Sulejmana Tihića i njegov Butmirski paket ustavnih promjena. Ljevica je podržala Bakira Izetbegovića da spriječi izmjene Izbornog zakona i stalno mu čuva leđa u fantomskom političkom ratu s Miloradom Doidkom i Draganom Čovićem. Sve to upakirano u formu kvazi patriotizma, floskule koja je u praksi zapravo prijetnja svima onima u Sarajevu koji ne budu slušali SDA.
Lažni patriotizam
Zemlja je u stanju agonije i ozbiljnog urušavanja. Sadašnji šef SDP-a Nermin Nikšić je ogolio i ukrotio ‘zelenu ljevicu’ i zato je sada izložen linču ‘zelene buržoazije’ i patriotskih snaga sa sarajevskog mindera. Kazao je povijesno ‘ne’ koaliranju s nacionalnim strankama. Nikšić je upro prstom u Bakira Izetbegovića i javno kazao kako je on krivac što Dodik i Čović vladaju domovima naroda i da obmanjuje javnost oko fatalnog Godišnjeg plana.
-Svako priča iz svog ugla. U sporazumu se spominje da će se postupati u skladu s Ustavom i zakonom, što logično Bakir Izetbegović i njegovi sljedbenici tumače da ide ANP, što i jeste u skladu s Ustavom i zakonom. Ali sumnjam da nisu pričali s Miloradom Dodikom o tome. Očigledno je, očito da je napravljen kompromis da “Izetbegović ostaje patriota koji brani BiH i hoće da imamo NATO put, Dodik ostaje heroj koji brani RS i neda pristup NATO-u, a Dragan Čović ostaje heroj svog naroda jer se negdje Izborni zakon u kojem se garantuje da će biti legitimni predstavnici svojih naroda”, u detalje je svoju tezu obrazložio Nikšić.
To su zapravo ta tri, konfrontirajuća patriotizma.
-Jedan, koji sam sebe reklamira i nudi drugima kao bosanskohercegovački, „probosanski”, a dominantno je etnički bošnjački. On ima „samo” jedan nedostatak – neće ga nitko drugi (ne samo Srbi i Hrvati, nego čak i određen broj Bošnjaka koji prepoznaju njegov etnonacionalni ekskluzivizam, da se i ne govori o mnogobrojnim i raznovrsnim ostalima). A ne mogu ga htjeti naprosto zato što ga osjećaju kao nametanje. Podvarijanta toga probosanskog patriotizma, kakav njeguju nenacionalne stranke kao „građanski”, naprosto je ostala bez političkog identiteta: potpuno je preklopljena onim prvim. Ni njezini protagonisti se ne trude da to shvate i da artikuliraju njezinu vlastitost i kakvu-takvu uvjerljivost. Drugi dominantni tip patriotizma jest onaj entitetski u Republici Srpskoj – pojava potpuno nedotaknuta u političkoj publicistici, o znanstvenom politološkom i sociološkom pristupu da se i ne govori, piše jedan od najvećih hrvatskih živućih umova Ivan Lovrenović.
Briljantno primjećuje kako je svaki takav patriotizam zapravo ideologija, i kao svaka ideologija sadrži notu nasilnoga ugonjenja.
-A ugonjenje u patriotizam jest politički paradoks prvoga reda, jer je patriotizam ljubav, a u ljubavi prisile nema, da parafraziram svetu knjigu. Uostalom, u stvarima konsolidacije društva i države u Bosni i Hercegovini nije prvo pitanje – patriotizam, nego – povjerenje, odnosno, mukotrpno, samoodricajuće stvaranje i jačanje povjerenja, zaključuje Lovrenović.
VrH SDA za sada uspješno ‘ugoni’ Željka Komšića, Fahrudina Radončića i pojedine marginalce u taj ideološki kamuflirani patriotizam. Jednom je zgodom Komšić, nakon što se opekao u koaliciji sa SDA zagrmio kako ta stranka guta sve druge partnerske stranke. Dokle će mu fitlj ovog puta izdržati nije teško dokučiti. Zato mnogi smatraju kako će se Željko Komšić vrlo brzo distancirati i od Izetbegovića i od Lagumdžije i vratiti u ‘staro jato’, Bosanskohercegovački blok u savez sa SDP-om i Našom strankom.
Portal sdp.ba je prilagođen svim uređajima.