Nije nam Dodik kriv što nema vode u Sarajevu

Gospodine Stojanoviću, nedavno je u Sarajevu završen Sarajevo Film Festival, koji je trajao uporedo sa Ljetnim olimpijskim igrama u Brazilu. Kojem ste događaju posvetili više pažnje?

Stojanović: Pratio sam oba događaja. SFF je događaj koji Sarajevu daje sjaj kakav bi mi Sarajlije voljeli vidjeti tokom cijele godine. Nešto zbog čega grad liči na Evropsku Metropolu zbog velikog broja internacionalnih gostiju i društvenih dešavanja, koncerata. Festival mijenja u potpunosti imidž zemlje pogođene političkim problemima i društvenom neimaštinom i pretvara nas u najveći regionalni centar filma. Pa čak i naša dijaspora svoje odmore i dolazak u BiH prilagođava trajanju SFF-a. Puna podrška za festival sa željom da traje po mjesec dana godišnje!

A što se tiče Olimpijade, pratio sam uglavnom košarku i naše bosanskohercegovačke predstavnike. Oduševljen sam utakmicama vaterpola i činjenicom da od prve četiri reprezentacije tri dolaze iz bivše zajedničke države. A sve četiri su na Jadranu. Teško mi je što tu nije i naša reprezentacija. I mi smo zemlja Jadrana.

Kako komentirate činjenicu da se Bosna i Hercegovina i sa ovog velikog takmičenja vraća bez ijedne medalje?

Stojanović: S obzirom da sam četiri godine obavljao funkciju direktora Košarkaških Reprezentacija BiH i imam uvid u stanje sporta u BiH, za mene to nije iznenađenje. Nažalost, bilo bi iznenađenje da smo uspjeli osvojiti bilo koju medalju. U sportu važe slična pravila kao i u biznisu, koliko investirate i koliko znanja imate u određenoj oblasti takvi će vam biti i rezultati. Kada pogledate koliko je koja zemlja investirala u svoje sportiste vidjećete da je taj odnos recipročan broju medalja koje su zemlje osvojile na Olimpijadi u Riu. Recimo BiH je u prošloj godini u kompletan sport investirala 550.000 KM, dok su Srbija i Hrvatska samo u košarku investirale 5.000.000 KM. Onda vam je jasno zašto Hrvatska ima 10 medalja, a Srbija 8. Nažalost, politika u BiH ne prepoznaje sport kao ni model zdravog načina života i odgajanja novih mladih generacija, niti kao šansu za promjenu imidža zemlje, imidža koji može koristiti i u ostvarenju političkih ciljeva na međunarodnoj sceni. I ono što je za mene posebno razočaravajuće kroz iskustvo iz KS BiH, od bošnjačkih, srpskih i hrvatskih interesa, naši državni sportisti ne mogu doći na red da se finansiraju i nikoga ne zanimaju. Nikome država nije na prvom mjestu. Kada spojite taj primitivni odnos prema sportu i manjak patriotizma od strane Bošnjaka, Srba i Hrvata, dobijete rezultat od nula medalja za BiH.

Ipak, Sara Kolak iz Hrvatske se iz Rija vraća sa zlatnom medaljom, Amel Tuka je osvajao odličja na najvećim natjecanjima, a i naši su kadeti bili europski prvaci. Ipak, ne može se reći da je sve u novcu?

Stojanović:  Nije sve u novcu. Bitan je entuzijazam, znanje i vizija puta kako doći do vrhunskog rezultata. Naravno, uzalud su svi prethodni uslovi ako nema dovoljno talenta. Osim toga, u kolektivnom sportu su bitne menadžerske sposobnosti da bi ste znali ukomponovati sve aspekte i doći do selekcije od 12 najboljih igrača gdje svaki ima svoju ulogu. Na to sve, potrebno je pronaći i prave trenere, doktore i obezbijediti uslove koji opet ne idu bez novca. Tek kada to uspijete uraditi bolje nego Španija, Francuska, Grčka, Litvanija i sve druge zemlje koje takođe konstantno rade na tome, desi se rezultat. Ali svi pobrojani uspjesi iz vašeg pitanja su prije svega plod enormnog entuzijazma i želje za vrhunskim rezultatom.

Ne postoji sistemsko rješenje kao u sređenim državama u kojem će stručnjaci prepoznavati samo talenat. Nego od Tuke, njegovih trenera, atletskog saveza, njegove porodice i prijatelja… svi traže sponzore za nastup u ime države. I samo je pitanje do kada traje entuzijazam. Druge države imaju uređene sisteme i samo traže talenat, u njihovoj konstanti ulaganja i rada, oni samo čekaju da entuzijazam nas nesređenih država malo oslabi i opet su te zemlje na vrhu. Konkretan primjer su ovogodišnji rezultati košarkaših selekcija i ispadanje U16 reprezentacije iz A divizije.

Vi ste bili direktor Košarkaških reprezentacija BiH, i smatram da ste kompetentni odgovoriti na pitanje koje naše čitatelje i cjelokupnu javnost zaista zanima: Ko je kriv za raspad košarke u BiH? Ako se pitanje čini isuviše apokaliptičnim, podsjećamo Vas da su Kadeti BiH prije dvije godine bili europski šampioni, a neki dan su ispali iz A Divizije takmičenja!

Stojanović: U KS BiH prije pet godina niko nije želio doći da radi i postojala je samo jedna košarkaška selekcija. Bez neke posebne pomoći države, uspjeli smo doći do sedam selekcija, četvrtog mjesta na EP sa selekcijom U18, titule Prvaka Evrope u selekciji U16 i sa svim ostalim selekcijama ući u A diviziju među 16 najboljih u Evropi. Tada smo u KS BiH očekivali da će država prepoznati naš rad i rezultate i pomoći nam u promociji BiH i košarke. Nažalost, desilo se suprotno. Dobili smo manje novca nego prethodnih godina, a onda su se pojavili i članovi UO KS BiH kojima se nije svidjelo što su zanemareni od medija dok ujedinjena BiH slavi najveći uspjeh nakon Dejtona, a članove UO niko ne spominje. Krenuli su da sebe stave na prvo mjesto jer su mislili da će se rezultati nastaviti sami od sebe, a zanemarili su rad kojim se došlo do rezultata. Baveći se smjenama i imenovanjima selektora i direktora reprezentacije, ukinuli su najvažniji projekat u razvoju košarke, Lige mladih. Ovaj projekat u saradnji sa USAiD-om je postojao dvije godine na teritoriji cijele BiH i osim što je imao uticaj na razvoj košarke, razbijao je međunacionalne stereotipe koje nam su nam ostavili rat i poslijeratna politika. Nakon četiri godine nismo imali redovna reprezentativna okupljanja, kao ni odlaske na međunarodne turnire koji su prijeko potrebni kako bi smo vidjeli koje stvari treba popravljati u radu. Osim toga, članovi UO su uticali  direktno da u selekcijama ne budu najbolji treneri i igrači, nego njihovi podanici i igrači i treneri iz njihovih privatnih klubova. Apsurd je da uopšte neko ko ima privatni klub odlučuje ko će biti selektor i koji će igrači igrati.

Sada polako sve ide unazad, već smo se vratili tri godine unazad kada je u pitanju selektor A reprezentacije i rezultati mladih selekcija. Ako se nešto brzo ne promijeni, očekujem da već iduće godine ispadnu još dvije selekcije iz A divizije, i onda smo ponovo u 2000-oj godini. Da ponovo dođemo na nivo kada naše mlade selekcije igraju ravnopravno sa evropskim selekcijama, kada iza sebe ostavljaju Španiju, Italiju, Francusku, Grčku, Litvaniju, Srbiju, Hrvatsku… trebaće novi ciklus od pet do sedam godina, a to nije nimalo lako. Naročito kada država ima odnos prema sportu, kao da se radi o djeci najvećih neprijatelja, a ne o državnim reprezentacijama za čiju nadležnost su direktno odgovorni.

Trojica prvih ljudi Košarkaškog saveza, Harun Mahmutović, Dino Konaković i Vi dali ste ostavke zbog nebrige spram vlasti spram ovog sporta. Da li se išta promijenilo vašim ostavkama?

Stojanović: Iskreno, ništa se nije promijenilo našim odlaskom. I dalje nema sistemskog riješenja, šta država želi od lokalnog sporta, a šta se želi od državnih reprezentacija? Finansiranje državnih sportista je na kašičicu, ne postoje kriteriji koliko će neki sport dobiti novca. Naprimjer, nevjerovatno je da Savez koji ima jednu selekciju dobije približno isto novca kao savez koji ima sedam selekcija. Takođe bi se moralo znati koji je to nivo rezultata koji savezi ostvaruju i šta je sve u svjetskim okvirima potrebno za taj rezultat. Ljudi iz Ministarstva civilnih poslova BiH, kao i iz entitetskih i kantonalnih ministarstava kulture i sporta bi trebali da uđu u meritum stvari i naprave kriterije. Dok se sport bude finansirao na bazi ko koga poznaje u ministarstvu, nema napretka. Treba imati hrabrosti i promijeniti način rada. To znači ispuniti zahtjeve vrhunskog sporta uprkos političkim i administrativnim problemima. Svima je jasno da nam talenti propadaju, odlaze nastupati za druge zemlje. To direktno utiče da gubimo najbolje mlade ljude, a kao svi su u čudu zbog čega. Dužnost države je da kreira vrijednosti kojim će se sportisti voditi.

Čini se da ste široj javnosti poznat više po svojim ulogama u sportu nego kao aktivan političar. Otkud zapravo u politici, i šta je bilo starije, Igor Stojanović kao sportski djelatnik ili Stojanović Igor kao političar?

Stojanović: Nisam sportista koji ulazi u politiku jer ništa drugo nije radio u životu. Igrao sam košarku od svoje 12 godine života, bio kapiten juniorske ekipe KK Bosna, kasnije prvotimac i reprezentativac U20 selekcije. Poslije toga i trener mlađih selekcija KK Bosna i na kraju direktor Košarkaških reprezentacija BiH. Manje je poznato da sam po profesiji profesor sociologije i da sam magistrirao na postdiplomskom studiju na odsjeku Demokratije i ljudskih prava u Jugoistočnoj Evropi još prije šest godina. Radi se o zajedničkom programu Bolonjskog univerziteta sa univerzitetima u regionu. Takođe sam nakon magisterija radio i kao politički analitičar u jednoj nevladinoj organizaciji. Košarka je moja ljubav, a politika će biti profesija. Jer kao što je većina mladih shvatila da obrazovanje, naporan rad i rezultati rada nisu garancija uspjeha u BiH, tako je i meni to vrlo jasno nakon ovih dešavanja oko KSBiH. Možete biti prvak Evrope u svom poslu, ali država i društvo u BiH to ne prepoznaju i ne vrednuju kao druge države. Ovdje se vrednuje ko koga poznaje i kad će biti novi javni poziv a ne može tako! Ako neko ostvari nešto za opšte dobro, nešto što je od koristi za imidž države, za kvalitetniji i sadržajniji život svih nas, ako ima kvalitetne rezultate, onda je dužnost države da ga stimuliše da napreduje. Kod nas je praksa, prislonimo se na tuđi uspjeh ili na neku političku partiju, omalovažavajmo sve čega nismo dio, i naravno da tu onda nema sreće i napretka.

Nositelj ste liste Socijaldemokratske partije BiH za Općinu Centar. Zašto SDP a ne neka druga stranka? 

Stojanović: SDP zato što bira ljude na osnovu rezultata rada, a ne nacionalne i vjerske pripadnosti. Zato što kada Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, svi građani naše zemlje izaberu najbolje, onda postanu prvaci Evrope u košarci. Kada biraju samo iz svoje nacije, ne mogu biti ni prvaci regije. Zato ću se uvijek boriti protiv vlasti u kojoj sjedi SDA, HDZ i SDS ili SNSD koji vide samo Bošnjaka, Hrvata, Srbina, a ne vide državu BiH i mogućnost kako zajedno možemo mnogo više nego pojedinačno.

Drugi razlog zašto SDP je što sve ostale stranke nastale iz SDP-a nisu pokazale snagu političkog djelovanja da bi nešto konkretno promijenili. Neki će reći nije ni SDP. Ali, argumenti o povećanim penzijama koje su se desile samo u mandatu SDP-a, broju kilometara autoputa, pokretanju gradnje azila za pse lutalice na nivou grada Sarajeva, izgradnji vodovodne infrastrukture na Bjelašnici pripremi za EYOF,  govore suprotno.

Treći razlog zašto SDP. SDP je stranka koja je zbog loših rezultata smijenila rukovodstvo. To su uradili članovi SDP-a koji su dali šansu mladim i novim političarima koji vjeruju u zajedništvo i jednakopravnost. Nosioci listi i kandidati za načelnika su ljudi između 30-40 godina. U mojoj općini to je moj drug Igor Kamočaji, koji će postati i novi načelnik Općine Centar uprkos tome što ima protiv sebe sedam protivkandidata. U ostalim političkim partijama obično neko mora da umre da bi neko drugi dobio šansu. Nemam ništa protiv drugih političkih stranaka građanske i lijeve orijentacije, ali DF je pokazao da nema zrelo rukovodstvo za borbu protiv nacionalizma i siromaštva. Ne možete svoje političke stavove kreirati na pljuvanju SDP-a, zanemarivati nacionaliste kao svog prioritetnog suparnika i pri tome nemati nikakav plan djelovanja da napravite kvalitetniju državu u kojoj će biti manje institucionalnog nacionalizma koji graniči sa fašizmom. Naša stranka, iako je izuzetno cijenim, je isključivo stranka u nekoliko opština Sarajevskog kantona što nije dovoljno za ozbiljniju borbu za ravnopravnost svih građana BiH, dok ostale novonastale stranke vidim samo kao ličnu ambiciju pojedinaca prouzrokovanu trenutnom slabošću SDP-a.

Magistar ste ljudskih prava i demokratije, no politički ste se prevashodno angažirali na lokalnom nivou. Je li to Vaša lična odluka, splet životnih okolnosti, nešto treće?

Stojanović: Mnogo je problema u BiH, od Dodika koji ne poštuje odluke Ustavnog suda BiH i Čovića čije se djelovanje svodi na postojanje trećeg entiteta. Dok oni narod zamajavaju, da ne kažem neku drugu riječ, problemi običnog građanina na lokalnom nivou se gomilaju. U 21. vijeku problemi građana BiH su da li ima vode, gdje će se djeca igrati, gdje hodati naveče a da je sigurno, ima li dovoljno parking mjesta, idu li djeca u školu i koliko moraju hodati do nje, gdje je obdanište, a gdje ambulanta… Što se tiče Općine Centar, centralne općine države BiH, pitanje je kakav sadržaj i kvalitet života vode u odnosu na glavne gradove regiona. Jer nije siledžija Dodik kriv što nema vode u Sarajevu i što su tramvaji stari.

Koji su problemi koje ste kao političar i predstavnik SDP-a detektirali u Općini Centar? Podsjećam Vas pritom da je SDP od pamtivijeka u vladajućim strukturama Općine Centar.

Stojanović: Aktuelni načelnik je na ovoj poziciji posljednjih 12 godina. Izabran je kao kandidat SDP-a, a onda je prije dvije godine prešao u DF. U prvim godinama je dobro radio, a onda sve gore i gore. To je dovelo do nezadovoljstva u SDP-u i on je prešao u DF. Kao rezultat svog rada izvan SDP-a, ove godine je uspio da prenese 17 miliona KM. Kao da nam je sve idealno u opštini, pa možemo sebi priuštiti da nam novac leži na računu. Treba iskoristiti sve potencijale Općine Centar i približiti način života evropskim metropolama. Opština Centar je najbogatija opština u Državi i najinteresantnija privrednicima za ulaganje. Potrebne su kreativne ideje i život u Centru će biti ljepši i zdraviji.

Šta će biti prioriteti Vas kao člana Općinskog vijeća u narednom četverogodišnjem mandatu?

Stojanović: Problem parkinga u Centru je prioritetan, kao i problem sigurnosti građana i njihove imovine. Mislim da u narednom mandatu moramo pokrenuti izgradnju najmanje tri javne garaže i to na Ciglanama, garažu FIS i na Marindvoru u ulici Franca Lehara. Kada je sigurnost u pitanju, insistiraću na kvartovskom policajcu, osobi koju će poznavati građaei iz kvarta i koji će poznavati njih. Neki dijelovi Općine Centar uopšte nemaju vodu, a neki drugi dijelovi tek povremeno. To se mora riješiti. U 21. vijeku živjeti bez vode, i to u centralnoj općini države!

Nadalje. nužno je da svaka mjesna zajednica ima ambulantu. Ne mogu naši penzioneri, stari, onemoćali i bolesni hodati po pola sata do ambulante, to je i nehumano i neprihvatljivo . Na Koševskom brdu nema obdaništa i sportske dvorane, a najveća je mjesna zajednica u opštini. To se mora promijeniti.

Stadion „Asim Ferhatović“ je konstantan finansijski teret opštini, a pri tome je zbog starosti skoro nefunkcionalan. Moja namjera je pokrenuti inicijativu izgradnje novog, modernog stadiona. Svjestan sam da opština ne može sama finansirati ovaj projekat, ali zašto ne razmisliti o koncesiji ili nekom drugom rješenju koje će Sarajevu dati novi, moderan stadion? Dokle da se moderni stadioni i dvorane grade u Širokom Brijegu, Aleksandrovcu, Zenici… a u glavnom gradu države ništa!

Kada su mladi u pitanju, SDP će predložiti da najbolji studenti iz Centra završe pripravnički staž i steknu prvo radno iskustvo u opštini. Također, učinit ćemo da najbolji učenici budu stipendisti opštine.

Zbog ugroženosti penzionera, pokušaćemo direktno iz budžeta odvojiti sredstva da se najugroženijima dotira novac za hljeb, mlijeko i mjesečni kupon. I prošlih godina se izdvajao novac za hljeb i mlijeko ali sva davanja moraju biti puno transparentnija, i ne na bazi poznajem vijećnika ili službenika iz opštine.

Očekujete li da SDP bude dio općinske većine, sa kojim strankama očekujete konstruktivnu saradnju?

Očekujem da građani prepoznaju nove i mlade političare na svim listama SDP-a, uključujući listu u Općinu Centar i našeg kandidata za načelnika Igora Kamočajia. Općini Centar treba svježa krv za nove projekte i kvalitetniji život. Kada je u pitanju saradnja sa drugim strankama, ona prije svega mora biti zasnovana na idejama i projektima koje mogu unaprijediti život građana. Ne treba biti sujetan i odbacivati dobre prijedloge samo zato što dolaze od drugih političkih opcija. Ali ono što moram istaći kao nosilac liste SDP-a za OV Centar je da neću dozvoliti kao što se u prethodnim mandatima radilo,  saradnju sa nacionalnim strankama koje biraju projekte na osnovu nacionalne ili stranačke pripadnosti. U SDP-u je u ranijim godinama bilo neprincipijelnosti, ali dok sam ja u OV Centar neće je biti! Građani moraju znati šta je svrha određene međustranačke saradnje. Nije dovoljno formirati većinu i rukovodstvo vijeća, a nemati krajnji cilj. A krajnji cilj svodi se na jedno, bolji život građana, svih građana.