Krenimo od mladosti u Vašem rodnom Konjicu. Kakva Vas sjećanja vežu na prve dječačke dane i igre u Konjicu?
“Niste mogli postaviti teže, a u isto vrijeme ljepše pitanje za početak intervjua. Bilo je to divno vrijeme kada smo kao raja iz ulice Braće Belše više vremena provodili vani igrajući se. Ljeta provodili uz Neretvu, zime na sankama. Otvarali smo sezonu kupanja na “gezirima” još krajem marta ili početkom aprila s prvim sunčanim danima. Ne postoji sport za koji sebi nismo stvorili uslove. Igrali smo lopte na svakoj slobodnoj površini, obruče za koš smo rezali od nosača u kojima su stajale tada kante za smeće, stoni tenis na pločama koje bi u ilegalnim akcijama “posudili” sa obližnjeg lagera i prelakirali zelenom bojom, rukomet, odbojku. Igrali smo ulica protiv ulice, a znalo se desiti da se vode “mali ratovi” na istom principu. Kako smo rasli, tako smo znali odlaziti i do Jablaničkog jezera, a nešto kasnije do Boračkog.”
“Gledali bismo Igmana, prvo na Metalčevom, pa onda na Stadionu 25. maj, igrali basketa na Partizanovom, posjećivali kino, ljetnu pozornicu, Pozorišnu kafanu Neretva, Foto klub, prve kafiće…Svako od ovih sjećanja je priča za sebe i mogli bi o svakom napraviti poseban intervju. Danas nažalost, kako je to Bajaga sjajno opjevao “moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu” i zaista je to tako. Još smo u kontaktu, a nažalost neki su nas napustili, a svi kada se nešto takvo desi želimo vjerovati da postoji neki drugi, bolji svijet.”
Kako je u to vrijeme bilo školovati se i odrastati u Konjicu?
“Konjic je specifično mjesto, ali to siguran sam, misli ogroman broj ljudi za svoje rodno mjesto. Mali grad u kome smo imali sve, a opet i tako blizu velikih centara poput Sarajeva i Mostara. Konjic je, mislim, bio drugi grad u bivšoj državi, ako se ne varam, nakon Maribora ili Travnika, nisam siguran, pa ako možda griješim oprostite mi, koji je imao svoju lokalnu televiziju. Danas je nemamo. Imali smo vrhunsko amatersko pozorište, respektabilne klubove, sjajne sportiste, kino amatere, a konjička gimnazija je proizvodila odlične učenike.”
“Naravno da ne podcjenjujem ni ostale škole iz srednjoškolskog centra. Za sat vremena vozom bio si u Sarajevu ili Mostaru, za dva sata u Pločama, pa onda busom do morske destinacije. Odrastao sam u radničkoj porodici – otac je radio, mama prestala raditi kako bi lakše brinula o meni i bratu. Nije nam nikada ništa nedostajalo, niti smo bili za nešto uskraćeni, ali su i naši prohtjevi bili puno manji i skromniji nego je to danas slučaj s djecom. Sjećam se da sam prvi put otišao bez roditelja na more u petom razredu osnovne škole kao član dramske sekcije u Zaostrog.”
Period Vašeg života posvetili ste i rukometu. Kada i kako ulazite u ovaj sport?
“To je zaista specifično. Na zimskom raspustu u četvrtom razredu, gazili smo Neretvu koja se izlila iz korita, što me koštalo upale zglobova i reumatske groznice, 45 dana bolnice pod Bijelim Brijegom. Zbog toga sam u 5. i 6. razredu osnovne škole bio oslobođen fizičkog. Naravno da kada ste u takvoj situaciji još vas više interesira ono što vam je zabranjeno, ali mi niko nije mogao zabraniti da van škole s rajom učestvujem u svim igrama. U 7. i 8. razredu nisam imao zabranu, pa sam prvi put bio u prilici da na časovima fizičkog radim sa svojim drugaricama i drugovima. Tada su bile aktuelne male olimpijske igre na nivou škola i ja sam tada upao u reprezentaciju škole u rukometu i košarci.”
“Sjećam se koliko se naš tadašnji nastavnik Tarik Helja, fudbaler Igmana, trudio da nam osigura kakve – takve uslove za treniranje, jer naša škola nije imala odgovarajuću sportsku dvoranu. Između košarke i rukometa sasvim slučajno sam se okrenuo rukometu. Naime, u srednjoj školi na malim olimpijskim igrama bile su samo dvije ekipe, Gimnazije i Mašinske tehničke škole. Ja sam bio u ekipi Gimnazije i mi smo imali tada u ekipi dvojicu saigrača koji su trenirali u našem rukometnom klubu, dok su u ekipi MTŠ gotovo svi bili iz juniorske ekipe rukometnog kluba. Prirodno je da su tu bili i ljudi iz kluba, mi smo pobjedili, a ja sam bio najbolji strijelac sa nekih 7-8 golova. Poslije utakmice su me pozvali da dođem na trening i to vam je tako krenulo. Kasnije je bilo ponuda da predem na košarku, ali osim basketa nisam nikada više mijenjao sport.”
Možete li se prisjetiti tadašnjih igrača i trenera? Kakva je to ekipa bila?
“Naravno da se mogu sjetiti većine igrača, postave i debija. Alfa i omega u klubu, čovjek na kome je tada sve počivalo, bio je pokojni Mane Ekmečić. Trener je bio, a povremeno je i branio, Nijaz Ćesir. E, sada je opasnost da nekoga preskočim, ali sam bio ponosan i nisam mogao vjerovati da sam odmah upao u ekipu s Hadžom Novalićem, Milanom Lojpurom, Duškom Arnautovićem, Sejom Pajićem koji su bili starija generacija, pa nešto starijim od mene Mijom Grgićem, Zokom Andrićem, Esom Eminovićem, rahmetli Enom Špagom, Mustafom Klarićem, Perom Kulašem… Došli smo onda i mi mladi Hamza Jaganjac, Marko Draganić, Zlaja Mesić, Goran Kovačević, Ozren Mijatović, Elmedin Begić, Damir Jakić. Polako su se seniorskoj ekipi pridruživali braća Trešnjo, Eso i Mirsad, Mario Grgić, Ivica Stojanović, Mladen Dukić, moj brat Mirsad. Bili smo prava klapa i težak protivnik svakoj ekipi. Nažalost, nismo imali uslova za rad, pogotovo u zimskim mjesecima, neuslovne svlačionice bez tuševa, što je uslovilo da nismo ostvarili rezultate koje smo sigurno po kvalitetu ekipe mogli i trebali. Iako je bilo sezona kada smo regionalnu ligu okončali bez poraza, a onda zbog reorganizacije takmičenja ostanemo u istom rangu.”
Gdje se tada rukomet igrao i koliko je rukomet tada bio popularan u gradu?
“Igrali smo na Partizanovom igralištu, obično nedjeljom u 11 ili 12 sati ukoliko je dupli program. Tada je u gradu bio neki običaj, da porodice izađu u šetnju i na kraju završe na tribinama igrališta. Naravno da je fudbal ipak bio najpopularniji, ali smo i mi imali svoje mjesto pod suncem. Sanjali smo sportsku dvoranu, bio nam je praznik kada smo imali priliku igrati u Skenderiji ili dvorani u Nevesinju. Nažalost, danas imamo dvoranu, ali se u njoj ne igra rukomet i to ne mogu prežaliti.”
Polovinom osamdesetih, pa do izbijanja rata, rukomet postaje najpopularniji sport u gradu. Zašto?
“Pa, ne znam baš bi li se svi složili s vašom tvrdnjom. To jeste period u kome smo se posvetili ozbiljnom radu s mlađim kategorijama. Ja sam prestao aktivno igrati dosta rano, nakon operacije, kada sam ostao bez jednog bubrega, ali sam do tada bio dovoljno inficiran rukometom i posvetio sam se radu s mlađim kategorijama. Selektirao sam zajedno sa Zoranom Andrićem jednu mladu ekipu s kojom smo jako ozbiljno radili. U toj ekipi smo imali 5 kadetskih reprezentativaca Bosne i Hercegovine. Ako se ne varam bili treći na kadetskom prvenstvu BiH.”
“Vrlo brzo smo preuzeli i seniorsku ekipu, napravili miks mladih i starijih i igrali vrlo atratktivan rukomet, zbog čega su tribine bile pune, pa to može stvoriti privid kako kažete najpopularnijeg sporta u gradu. Meni je posebno ostalo u sjećanju otvaranje Sportske dvorane. Tada smo pred punom dvoranom igrali polufinale kupa BiH protiv Sloboda Solane iz Tuzle, koju je vodio legendarni Srđan Praljak, koja je te godine gazila sve pred sobom u drugoj ligi, s ciljem plasmana u prvu ligu bivše države. Bio sam ponosan na svoje igrače koji su jako namučili Slobodu i na kraju smo poraženi s dva gola razlike. Danas mogu slobodno reći uz obilatu pomoć koju su sudije pružile našim gostima.”
Poslije rata Igman je igrao i Premijer ligu. Mali osvrt na taj period?
“Istina, prvo smo se plasirali na prvenstvo Bosne i Hercegovine u rukometu koje se igralo na turnirskom principu u Banovićima. Kasnije smo igrali i Premijer ligu, ali tada nisu učestvovale ekipe sa područja Republike Srpske. Naša dvorana nakon rata nije bila u funkciji, pa smo sve utakmice igrali u gostima, a trenirali smo i putovali da igramo sa svakom ekipom koja je to htjela. Imali smo prilično kvalitetnu ekipu i sigurno ne bi ispali, da nismo nakon pobjede u gostima protiv Maglaja zbog administrativne greške izgubili utakmicu službenim rezultatom, oduzimanjem bodova što je bila kazna koju nismo mogli kompenzirati u preostalim utakmicama.”
Kad se odlučujete ozbiljnije baviti politikom i da li ima sličnosti između vođenja kluba i jedne od najvećih stranki u BiH?
“Vrlo često sam govorio da se vjerovatno nikada ne bih bavio politikom da nije bilo rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. U tom periodu sam bio pomoćnik komandanta za moral u brigadi i nekako sam bio izložen pritisku da se učlanim u stranku SDA. Moje opredjeljenje je bilo drugačije i napravili smo izbornu konferenciju i obnovili rad opštinske organizacije SDP-a negdje u septembru ili oktobru 1993.godine. Tada mi je komandant bio Zaim Bešović, imali smo dug razgovor i na kraju mi je dao podršku. Možda zbog toga što sam jako dugo bio u sportu rekao bih da ima dosta sličnosti ukoliko želiš da i partija funkcionira kao tim. Naime, moja želja je da se oformira grupa ljudi koji bi funkcionirali kao tim. Zato danas u SDP-u ima 20-30 prepoznatljivih ljudi koji predstavljaju SDP i naš program, još puno više onih koji rade za taj tim izvan svjetala pozornice. Kada to usporedite s drugim stranakama očito je kako tamo nakon 2-3 imena teško da se možete sjetiti još nekoga.”
Kako kometirate dosadašnje pregovore oko izmjena izbornog zakona?
“Kad su u pitanju dosadašnji pregovori imamo vrlo jasan i precizan službeni stav Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Za nas je trenutno to sporedno pitanje kojim se skreće pažnja sa očitog, aktivnog separatizma institucija RS-a koji prolazi nekažnjeno. Ne zamjeramo nikome ko učestvuje u tim pregovorima. To je njihovo pravo. Istovremeno, naše je pravo da ocijenimo da je bespredmetno govoriti o izbornom zakonu u trenutku kada je država na udaru. Od učesnika pregovora također očekujemo da se pridruže inicijativama za zaštitu države i da to pitanje postave kao prioritet. Drago nam je što to i prepoznajemo kod većine.”
“Sa aspekta principa, te našeg iskustva iz perioda dok smo učestvovali u pregovorima, problem je jedna inverzija prioriteta i ciljeva pregovora.”
“Obaveza pregovora ne može biti zadovoljenje želja Dragana Čovića, nego provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. To je ustavna obaveza i cilj koji moramo ispuniti kao država da bismo pristupili EU, a ne ispunjenje zahtjeva HDZ-a, SNSD-a ili bilo kojeg političkog subjekta. Nemoguće je pristati također i na ucjenu iz RS-a da izmjene zakona ne mogu obuhvatiti ovaj entitet, s obzirom da je između ostalog i redefinisanje uloge, načina izbora i strukture Doma naroda sastavni dio presuda, od presude Sejdić-Finci nadalje. Sve presude, da podsjetim, u kontinuitetu nalažu relativizaciju značaja etničkog identiteta kao subjektivnog osjećaja koji ne može biti faktor na osnovu kojeg se nekome omogućava odnosno onemogućava da obnaša bilo koju funkciju u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.”
Vaš komentar na prijedlog da se izbori pomjere?
“Neprihvatljivo, neutemeljeno, nedržavnički. Izbori se održavaju po važećem zakonu decenijama i nema nikakve prepreke da se održe još jednom. Naravno, i nama je želja da se spriječe krađe i kidnapovanje volje glasača uvođenjem elektronskog nadzora i prebrojavanja glasova, da se usvoje izmjene koje će nas dovesti korak bliže do evropskog standarda koji je građanski model. Međutim, dok se to ne desi, izbori se trebaju i moraju odvijati po trenutnom zakonu, koliko god on nesavršen bio. Sve drugo je suspenzija demokratije. Ako neko želi, izbore može bojkotovati, ali izbori moraju biti provedeni.”
Hoće li međunarodna zajednica zaustaviti Dodika?
“Međunarodna zajednica je sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine. Jedan od razloga zašto je Dejtonski sporazum potpisan i zašto je zaživio je sasvim sigurno i ta garancija da rušenje države i mirni separatizam neće biti dozvoljeni zbog postojanja osigurača koji se zove visoki predstavnik. Visoki predstavnik mora raditi svoj posao. Očekujemo da čim prije suspenduje sve separatističke odluke NS RS i sankcioniše odgovorne, jer je to njegov posao, neovisno o podršci pojedinih činitelja međunarodnog poretka. Nikada nećete imati konsenzus svih za poduzimanje mjera, ali zato visoki predstavnik i ima ovlaštenja da sam djeluje kada procijeni da je prekršen Dejtonski sporazum. Podsjetit ću, sam Visoki predstavnik je pred Vijećem sigurnosti UN-a rekao da vlasti u RS-u krše Dejtonski sporazum i Ustav BiH.”
Kakvo je stanje u koaliciji Trojka?
“Od samog starta i uspostave koalicije mi funkcioniramo kao politički subjekti različitih ideoloških profilacija, ali čvrsto opredjeljeni da građanima ponudimo nešto novo, da pokažemo kako se može naći zajednički imenitelj prije svega u borbi protiv korupcije i kriminala, transparentnog rada posvećenog javnom interesu i borbi za boljitak svih građana. Naravno da ima stvari na koje gledamo drugačije, ali o tim stvarima pričamo bez imalo sujete i zadrške. Mislim da je sve više jasno kako mi jedni druge ne varamo, da iskreno sarađujemo i do sada smo zahvaljujući takvim odnosima uspjeli da odbijemo sve nemoralne ponude, koje smo da se ne lažemo svi imali, te da očuvamo Trojku. Naši odnosi će biti putokaz da okupimo još sličnih političkih subjekata da nakon izbora preuzmemo odgovornost za stanje ne samo u kantonima već i na višim nivoima u entitema i državi.”
Portal sdp.ba je prilagođen svim uređajima.