Neću biti kandidat za predsjednika partije

Šta se sve dešavalo na sjednici Glavnog odbora, kada ste i podnijeli neopozivu ostavku na mjesto potpredsjednika SDPBiH?

– Ponovo imamo situaciju da članstvo, birači i građani na izborima iskažu jedno mišljenje, a dio rukovodstva starim i oprobanim metodama otupljuje to mišljenje i kreira nešto sasvim suprotno od onoga što misli većina. Pojedinci očigledno nisu shvatili prave poruke ovog izbornog poraza. 

Na sjednici Glavnog odbora predlagao sam da prvo započnemo sveobuhvatnu demokratizaciju i korjenite reforme unutar stranke i da tek poslije toga biramo rukovodstvo. Smatrao sam da suština nije u brzopletim vanrednim kongresima, već u izgradnji nove politike koja bi značila suštinsku promjenu sistema, odnosa i pravila unutar SDP-a. To je nemoguće uraditi sa starim metodama i istim ljudima i zato sam pozvao Lagumdžiju ali i cijelo rukovodstvo da podnese ostavku. S obzirom na to da je taj prijedlog Lagumdžija odbio, podnio sam neopozivu ostavku na mjesto potpredsjednika SDP-a BiH, jer je očigledno da se suštinski razilazimo u pogledu pravca u kojem SDP treba ići. Pravac djelovanja koji sam zajedno sa određenim brojem istomišljenika zagovarao predviđao je da poslije izbornog poraza trebamo izgrađivati novi i pošteniji SDP i postavljati nove zdrave temelje sa novim statutom, programom i nekompromitovanim ljudima. Drugi pravac sa užim krugom ljudi oko Lagumdžije na čelu odlučio se za stare nedemokratske metode, manje-više iste ljude, vanredne režirane kongrese…

Predlagao sam čak i neku vrstu "komiteta za stabilizaciju SDP-a" u koji bi, u skladu sa odgovarajućim odredbama Statuta, ušli ugledni članovi Glavnog odbora kao što su npr. Mirko Pejanović, Jasmin Imamović, Selim Bešlagić, Tatjana Ljujić – Mijatović, Ivan Brigić, Alija Behmen, Anto Domazet, Ferid Buljubašić, Slaviša Šućur, Zoran Perić… Međutim, uskom krugu ljudi oko Lagumdžije nije ni na kraj pameti istinska demokratizacija i puštanje poluga vlasti. Zbog toga, kao i zbog višegodišnjih neslaganja sa vrhom SDP-a, podnio sam neopozivu ostavku, jer nemoguć je oporavak bez široke sveobuhvatne i istinske demokratizacije SDP-a.

Kako provesti tu demokratizaciju unutar SDP-a?

– U SDP-u se mora temeljito promijeniti sistem odlučivanja i unutrašnjih odnosa, a posebno način vođenja kadrovske politike. U svim strankama, pa i u SDP-u, imamo poseban sloj partijskih moćnika koji sputavaju razvoj demokratskih odnosa u strankama, a time i u državi. Država nije istinski demokratizirana, jer ni stranke nisu demokratizirane i trenutno imamo partokratiju, a ne demokratiju. Ta partokratija je dovela do toga da se vlast u državi formalno nalazi u institucijama, a stvarno u rukama jednog ili nekoliko moćnika koji vode političke partije.

Iz ličnog iskustva znam da svaki protest protiv takve politike znači i ogromne pritiske. Godinama sam bio meta pojedinih čelnika SDP-a zbog neslaganja sa raznoraznim sklapanjima i rasklapanjima koalicija, a nakon odlaska Željka Komšića došao sam u još goru poziciju i postao jedan od glavnih ljudi na neformalnoj listi nepoželjnih. Sve je kulminiralo početkom ove godine kada mi je otvoreno rečeno da je najbolje da i ja idem iz SDP-a i da formiram svoju nezavisnu građansku listu. Nisam na to pristao, jer ne mislim da ova organizacija pripada bilo kojem pojedincu ili grupi i učinio sam sve da nijednim potezom ne narušim izborni rezultat. A, možda najbolju ilustraciju neiskrenosti sa kojom sam se susreo predstavlja ogroman pritisak i insistiranje da pet mjeseci nakon svojevrsnog tjeranja iz stranke budem kandidat SDP-a za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Ali, da se vratim pitanju, suštinski problem nije u nekoliko pojedinaca koji su se očigledno dogovorili da se zarotiraju u vrhu stranke i na poziciji predsjednika, već u nedemokratski kreiranom sistemu rada i odlučivanja u SDP-u. Ubijeđen sam da bez rušenja partokratije nema nove paradigme. Zašto? Vjerujem u pojedinca! Vjerujem u individualnu odgovornost, a ne u lažni kolektivizam koji grupa ljudi u vrhu koristi kao paravan pomoću kojeg vladaju strankom. Nastavit ću da vjerujem da je progres u pojedincima koji nisu zarobljeni unutarpartijskim stegama, koji su kreativni, slobodni i koji kao takvi znaju i timski raditi. 

Dugoročno gledano, nužan je angažman i ljudi od struke kako bismo napravili ozbiljnu analizu i dali utemeljene odgovore o fenomenu partokratije i o tome kako je poraziti. Za početak je potrebno da to ne guramo pod tepih i da jasno kažemo da je partokratija jedan od velikih problema našeg društva. I da se razumijemo, nije to problem samo SDP-a. SDP ima šansu da napravi iskorak i da se demokratizira. Vjerovatno posljednju šansu. Nažalost, dio rukovodstva koji je i do sada suvereno vladao krenuo je u potpuno drugom pravcu. Oni misle da je izlaz u novima režijama i političkim akrobacijama pomoću kojih ponovo žele izigrati volju birača i članova SDP-a. Socijaldemokratski birači nisu nestali, ali su 2014. godine teško kaznili i opomenuli organizaciju SDP-a. Ako nastavimo po starom modelu i sa starim metodama, sljedeća kazna na izborima 2016. i 2018. godine mogla bi biti još rigoroznija i teža. Štaviše, može se desiti i da ne dobijemo priliku za popravni ispit.

Da li ćete 6. decembra biti jedan od kandidata za predsjednika SDPBiH?

– Duboko i suštinski se ne slažem sa načinom i pravcem izlaska iz krize SDP-a koji zagovara aktuelni vrh stranke. Lagumdžija i njegovi dugogodišnji favoriti su nizom nesmotrenih poteza kreirali atmosferu unutar stranke, ali i u javnosti da je najvažnije ko će biti novi predsjednik i novo rukovodstvo. Moje razmišljanje je potpuno suprotno i o tome sam govorio i na sjednici Glavnog odbora, a to je korjenita reforma sistema, Statuta, kadrovske politike, unutrašnjih pravila i odnosa…, istinska demokratizacija. Dakle, zalažem se i zalagat ću se se za potpuno drugačiji slijed prioriteta – prvo odgovornost, reforme i demokratija, a tek na kraju funkcije.

Ne bježim i ne plašim se odgovornosti i uvijek sam spreman biti kandidat na istinski demokratskom, masovnom i pošteno i temeljito organiziranom kongresu, na kojem bi mogli doći do izražaja mišljenja, stavovi i ideje najšireg članstva. Bit ću jasan, na ovom brzopletom i malom kongresu nemam namjeru da se kandidiram, ali u punom kapacitetu pokušat ću sa istomišljenicima prekinuti praksu kongresnih režija i u biti velikih prevara naših članova i simpatizera. Jer, samo na takvim režiranim kongresima bilo je moguće da bude izviždan prvi predsjednik SDP-a Nijaz Duraković, da iz stranke bude istjeran Miro Lazović ili da poslije takvih režija budu potpuno marginalizirani ljudi poput Bogića Bogićevića, Nijaza Skenderagića i drugih uglednih ljudi. Kongresnim manipulacijama moguće su čak i ovakve nemile scene, iako svi znamo da široko članstvo i simpatizeri SDP-a dobro pamte veličine i zasluge Durakovića, Bogićevića, Skenderagića, Lazovića… i da im nikada ne bi nanijeli nepravdu. 

Danas je SDP bolesnik kojem treba ozbiljna i sistematična terapija. Ali, šta se dešava, umjesto da preduzmemo korake na stvarnom ozdravljenju stranke, vrli spin-doktori su odlučili da SDP pokušaju našminkati novom kongresnom predstavom. A ljudi nam sve manje vjeruju. Misle da smo svi pohlepni i vlastoljubivi, a protiv takve slike o nama ne možemo se boriti samo riječima, frazama, velikim predstavama, zastavama i kongresnim parolama. 

Ne želim biti dio takvog scenarija. Već sam učestvovao na najdemokratičnijem i najobjektivnijem kongresu, onom koji je održan 12. oktobra 2014. godine. Na tom "kongresu" povjerenje su mi ukazale hiljade birača, članova i simpatizera SDP-a i zato mi ni na pamet ne pada da ih izigram na malobrojnom kongresu koji se saziva i održava po pravilima Lagumdžije i njegovih saradnika. Neću gaziti svoje principe. I nisam dobio mandat birača i članova SDP-a da učestvujem u kreiranju otrcanih i već viđenih političkih farsi. Upravo suprotno, čini mi se jasnije nego ikada ranije, ukazano mi je povjerenje da se borim za interese države Bosne i Hercegovine i pravedniji i pošteniji SDPBiH, koji će na najbolji način služiti toj državi, a ne grupi pojedinaca.

Ako je Glavni odbor partije "probleme pomeo pod tepih", može li se sličan scenarij očekivati i na Kongresu?

– Ohrabruje činjenica da je najveći broj diskutanata na sjednici Glavnog odbora tražio ozbiljne promjene programa, Statuta i stranačke prakse, uz poruku da je to nemoguće raditi sa istim ljudima i ne mislim da je to guranje problema pod tepih. Sati i sati utrošeni su na vrlo otvoreno iznošenje problema i ukazivanje na konkretne propuste i manjkavosti zbog kojih su izborni rezultati SDP-a takvi kakvi su i to je po meni jedan sasvim novi kvalitet iz kojeg treba crpiti snagu za ozdravljenje ove stranke.

Ipak, mislim da bi bilo neozbiljno potcijeniti režiserske sposobnosti Lagumdžije i kruga ljudi oko njega. Zato i nisu odstupili sa pozicija, fingirali su i najavljivali ostavke pa ih potom i nepodnesene povlačili, s izuzetkom Nermina Nikšića, za kojeg vjerujem da je ostavku podnio iz moralnih razloga. Na sceni je nova igra s osnovnim ciljem da se stranačke poluge vlasti zadrže tokom pripreme, ali i nakon Kongresa. 

Predstojeći vanredni kongres pun je zamki i opasnosti. Bojim se da su neki dobronamjerni ljudi u Glavnom odboru olako pristali na Kongres koji će organizirati uži krug ljudi oko Lagumdžije i koji će se održati po njihovim starim pravilima. Ako već nije prihvaćena demokratska ideja da svi članovi mogu birati predsjednika, onda smo barem morali imati Kongres sa minimalno 3-4 hiljade, a ne sa 500 delegata. To govorim, jer imamo posla sa ljudima koji su se izvježbali i profesionalizirali da različitim metodama izlobiraju potrebnu većinu od oko 300 delegata na Kongresu i onda, uprkos činjenici da su potpuna manjina u članstvu, pomoću takvog friziranog kongresnog rezultata vladaju nad cjelokupnom infrastrukturom i desetinama hiljada članova SDP-a. Iskustvo iz prethodnih godina svjedoči da uži stranački vrh članstvo nije konzultirao čak ni kod najvažnijih odluka kao što je, između ostalog, bilo sklapanje i još brže razbijanje koalicija. Da stvar bude još gora i dramatičnija, ti isti pojedinci kad stranka pobijedi na izborima, ne odlučuju samo o članovima SDP-a već i o sudbinama miliona drugih građana Bosne i Hercegovine i nije pametno ignorirati ovu opasnost.

Zamjerano Vam je ovih dana da ste najprije trebali srediti stanje u SDP-u Tuzlanskog kantona. Stižu li te optužbe upravo iz onih odbora koji su u oktobru i najviše podbacili, pa sad krivca traže u nekom drugom?

– Optužbe me ne iznenađuju i njih će narednih dana i sedmica biti sve više, doduše, možda, tek nešto manje kada iz ovog intervjua pročitaju da nisam kandidat za predsjednika na vanrednom kongresu. Ali, sve su to već viđene i oprobane metode eliminiranja i sataniziranja onih koji misle drugačije od stranačke vrhuške, a i redoslijed omiljenih poteza je poznat. Počinje sa lažnim glasinama i neistinama, nastavlja se sa unutrašnjom i vanjskom diskreditacijom i uvijek završi sa otvorenim napadom i proglašavanjem izdajnika i neprijatelja partije. A ako se još u scenarij terminski uklopi neki režirani kongres, začas "izdajnik" ostane sam, istjeran, protjeran, sataniziran…, nestao. 

Na Glavnom odboru sam rekao da je od SDP-a napravljena najveća fabrika za proizvodnju neprijatelja. Pojedinci su nas uveli u rat sa svima, sa medijima, nevladinim organizacijama, vjerskim zajednicama, pozicionim i opozicionim strankama, diplomatama, ambasadama… Paralelno s tim, kreiraju se i unutrašnji neprijatelji, spletkari se i stalno kreira atmosfera unutrašnjih obračuna. I šta smo dobili? Zbog tih ljudi i njihove prevrtljivosti i neprincipijelnosti ugled SDP-a opada, a sve manje nam vjeruju i naši članovi, naši birači i simpatizeri. 

Mišljenja sam i za to ću se zdušno zalagati da SDPBiH mora odlučno prekinuti sa destruktivnom politikom, jer smisao politike nije u neprijateljstvima, već u kreiranju savezništava. Na svu sreću, u SDP-u nisam jedini koji ovako razmišlja i zato i mislim da ima još nade da, poučeni očajnim izbornim rezultatom, pokušamo pametnije krenuti naprijed.