Armin Bičić

Nada u novi početak Bosne se zove – Denis

„Što je babi milo, to joj se i snilo!“ – kaže stara narodna. Baš kao što poručuju i novi-stari štosevi sa rezultatima tobožnjih istraživanja predizborne volje građana koji se režiraju u stranačko-interesnim kuhinjama. Prvo se prije par mjeseci oglasio „ugledni“ institut, za koji mnogi kažu da je pod „roditeljskom pažnjom“ Građanskog saveza. Dakle, onih Komšićevih prekjučerašnjih turbo-intimusa, pa jučerašnjih njegovih žestokih kritičara i protivnika, pa današnjih vrućih koalicionih partnera, pa sutrašnjih mu – ko će znati šta? E, taj je institut prognozirao veliku pobjedu SDA-ovca Šefika Džaferovića u nadmetanju za bošnjačkog člana Predsjedništva, a Željka Komšića za hrvatskog člana istog organa.

Kandidat Socijaldemokratske partije za Predsjedništvo (ne sjećam se da li je tada već bio „ozvaničen“ Denis Bećirović), kao i cijela ta stranka, dobili su u istom istraživačkom projektu tako „mršavu podršku“ da je to već napadno tuknulo na osvetu Komšićevog tabora zbog toga što stranka-majka svih njih, SDP, nije pristajao na ishitrene jednostrane poteze i dovođenje pred svršen čin od strane „odmetnutih sinova“, a u vezi sa modalitetima predizborne saradnje građanskih političkih opcija. Posebno im je zasmetalo što se SDP drznuo da konačno jednom ozbiljno uđe u utrku za bošnjačkog člana Predsjedništva te da odvlačenjem glasača na tu stranu učini veoma upitnim treće Komšićevo hrvatsko članstvo u Predsjedništvu, koje bi bez toga bilo zagarantovano.

I dok je SDP prošao mršavo na vagi pomenutog instituta, Fahrudin Radončić i njegova stranka nisu prošli nikako. Jednostavno su izbrisani sa političke scene, a što su SDA-ovi bilteni razdragano razbubali na sva zvona. Ali, ni Radončić nije ostao dužan, pa je ubrzo neki njegov ništa manje „ugledni“ institut, agencija, šta li već, proglasio njega i SBB za gorostasne favorite. Elem, besmisleno je i zaludno baviti se time šta govore ovdašnja propagandna predizborna istraživanja.

Umjesto toga, ja ću prognoze za predstojeće izbore pokušati utemeljiti na nekim opšte poznatim faktima vezanim za ishod opštih izbora 2014., zatim za sve one koalicione premetačine i napetosti u aktuelnoj vlasti kojima je začinjen cijeli njen mandat, i ponajviše – za pogubne (ne)učinke te vlasti. Svjestan sam da će i ova moja analiza i prognoza biti od nerijetkih oblaćene kao navijačke i plaćeničke. Ali, bar mi se ne može poreći da ovo radim na svjetlu dana i konkretnih pokazatelja, a ne u mraku apstraktnih anketa.

Poći ću od tvrdnje pomenute u nekom od mojih prethodnih tekstova. Ma koliko da je SDA svoju relativnu pobjedu na prošlim izborima proglašavala spektakularnom, ubrzo se pokazalo da je to Pirova, odnosno košmarna pobjeda. Ona je garantovala samo teške koalicione patnje oko uspostave vlasti i ništa drugo.

Najprije je uslijedila ona famozna blic-avantura sa Demokratskom frontom, koja je SDA-u definitivno oduzela privid moćnog pobjednika, a Komšića je to šibicarsko uskakanje u Bakirovo krilo koštalo naprasnim gubitkom ničim zasluženog oreola političkog sveca koji mu je godinama donosio pregršt visokih funkcija i drugih blagodeti, a armiji njegovih predugo omamljivanih glasača i državi u koju se zaklinje u tri smjene – ništa izuzev teškog razočarenja u „mesiju“ koji to ni po čemu nije.

A onda je došlo do one iznuđene obnove SDA-ove i Bakirove ljubavi sa Radončićem, odnosno „smrtnog zagrljaja“ koji već tri godine rastače Federaciju i Državu toliko temeljito da Dodik i Čović, koji važe za njihove najtransparentnije rušitelje, moraju da se pomire sa ulogom mačke i miša na začelju onog niza iz dječje priče „ …povuci-potegni, iščupaše repu!“.

Uistinu, šta je to uradila tankom pobjedom stečena i teškom mukom krpljena SDA-ova i Bakirova vlast, a što bi Šefika Džaferovića – blijedog stranačkog aparatčika, vječitog funkcionera u vlasti, a time i aktera propasti svega u ovoj zemlji – moglo načiniti tobožnjim velikim favoritom za člana Predsjedništva? Šta, izuzev što je ta vlast, uz sve prethodne „aferime“, u ovom mandatu prevrtala žrtve genocida u mezarima/grobovima skandalom Bakirovog „ekspertskog“ tima sa tužbom protiv Srbije, ili što je predizborno obećanje o zapošljavanju sto hiljada naših mladih ljudi „ostvarila“ u Njemačkoj, ili što je držala borce u stanju stalne pobune i očaja, nespremna da uradi ono ključno – uredi boračke spiskove koje je ranije napumpavala zarad izborne podrške?

Isto tako vrišti i pitanje – čime je to Radončić ushitio narod što bi mu u „istraživanju“ narodne volje davalo tako komotnu prednost u bitci za prvog u Bošnjaka? Da li svim onim brojnim brakovima ili raskidima sa SDA-om tokom minulih decenija? Da li, dakle, aktima vjenčavanja ili razvjenčavanja? Da li time što je juče tvrdio da je njegov „mirovni ugovor“ s Bakirom istorijski spas za bošnjački narod ili što danas alarmantno upozorava da je Bakir najveće bošnjačko zlo, kao što je to tvrdio i prekjuče?

Da li u višedecenijskoj sapunici „Rat i mir Bakira i Fahre za Bosnu“ narod može biti išta drugo izuzev hude posmatračke misije i stradalnika? I na kraju krajeva – imaju li pravo SBB-ovi učesnici u vlasti na svim nivoima biti i njeni najžešći kritičari i istovremeno maksimalni uživaoci svih mogućih slasti te iste vlasti?

Nesporna činjenica je da, bar za sada, od članica velike stranačke četvorke sa sarajevskim sjedištem (SDA, SDP, SBB, DF), jedino SDP ne „slavi“ izbornu pobjedu mjesecima unaprijed i ne nudi narodu maglovito-patriotska, ničim potkrijepljena spasonosna obećanja. Drži se upadljivo odmjereno, što ranije ni ova stranka nije imala običaj. A upravo se to doima kao jedina mudra strategija u sadašnjoj socijalnoj i opštoj agoniji velike većine stanovništva, izvaranog toliko puta da više ne „pada“ ni na čiju halabuku i velike riječi.

Ali, ako se ne kiti velikim riječima, SDP-u se mora priznati da se zakitio sa bar par nesporno važnih djela i to po oprobano uspješnom marketinškom principu i sloganu „dva u jednom“.

„Prvi u jednom“ je krupan demokratski iskorak stranke u provođenju procedure odabira SDP-ovog kandidata za najistaknutiju državnu funkciju – člana Predsjedništva BiH. Izbor je izvršilo najneposrednije cjelokupno članstvo stranke. To ranije nije viđeno na ovim prostorima, i ne samo u BiH, već na cijelom Balkanu. A „drugi u jednom“ kapitalni čin SDP-a napravilo je samo članstvo u svom izjašnjavanju: skoro jednoglasno su za člana Predsjedništva BiH nominovali Denisa Bećirovića.

Radi se o, po mnogo čemu, jedinstvenom autoritetu na „velikoj“ bh. političkoj sceni, uz nužnu ogradu i napomenu da, srećom, u nekim opštinskim okvirima iz naroda „izniču“ i tektonske promjene donose poneki lokalni lideri „denisovskog“ kova i perspektive. No, o tome ću u drugim prilikama.

A Denisova duga politička (poslanička) karijera nije ukaljana nijednom flekom – tenderskom, privatizacijskom, šićardžijsko-taldžijskom, nepotističkom … Ali zato ta karijera jeste ukrašena opšte poznatim mnoštvom Bećirovićevih inicijativa i bitaka za normalnu, civilizovanu, nemafijašku, pravnu i prosperitetnu državu BiH.

I, što nije manje važno, Denisu Bećiroviću niko ne može osporiti dugu, požrtvovanu i upornu bitku za demokratizaciju sopstvene stranke, čiji je plod i upravo opisani način na koji je on nominovan za Predsjedništvo BiH. Za razliku od drugih stranaka koje svoje kandidate za Predsjedništvo biraju na skrivenim minderima ili u sivim kabinetima – između nekoliko očiju i ušiju, a najčešće u dva oka i uha.

Ovaj novi način kadriranja i sam Denis su široj javnosti za sada najvidljiviji nagovještaj da se Socijaldemokratska partija počela ozbiljno vraćati poprilično samozaboravljenoj socijal-demokratiji. Jer, i stara latinska mudrost kaže „ime je znak“ (nomen est omen). A SDP je za najistaknutiju državnu funkciju predložio ime nad imenima – ubjedljiv i uvjerljiv simbol „čistih ruku“, znanja, morala i fanatične radišnosti – dakle svega onoga za čime nesretni narodi i građani ove zemlje ponajviše vape.

I u svojoj akademskoj karijeri Denis ide stopama one političke. Ona nema nikakve veze sa kojekakvim klanovsko-statusnim bitkama, a pogotovo ne sa travničkim, bijeljinskim i mnogobrojnim sličnim posrnućima visokih obrazovnih struktura koja su ovdašnju akademsku zajednicu definitivno pretvorila u pijačarsku – onu koja daje ključni zamah konaćnoj propasti zemlje.

Potpisnik ovih redova nije i neće praviti nikakve ankete o izgledima Denisa Bećirovića na široj, dakle i izvanstranačkoj sceni. Ponavljam, da sve ove navode i procjene iznosim na osnovu opšte poznatih informacija, činjenica i, naravno, utisaka. A kad je o utiscima riječ, u običnim razgovorima diljem ove svakovrsno razrmrvljene zemlje nisam naišao ni na jednog iole ozbiljnijeg sagovornika – nezavisno od stranačkog, nacionalnog i entitetskog predznaka – ko bi rekao nešto ružno o tom čovjeku.

Naprotiv, iz većine tih priča provijavala je makar i sićušna nada u neki prijeko potrebni novi početak države Bosne i Hercegovine, u početak normalizacije svakodnevnog života, ne čekajući one kompleksne ustavne i bilo kakve druge kapitalne institucionalne promjene. Za taj novi početak svakako nije dovoljan, ali je kolosalno ohrabrujući dašak obnove morala u zapanjujuće kompromitovanoj i amoralnoj bh. politici. Onaj dašak kojim zrači i znači lik, djelo i ime Denisa Bećirovića.

Piše: Armin Bičić

Moj profil

Zahvaljujući našem sistemu za administraciju Atlas, svaki član SDP BiH posjeduje vlastiti profil na stranici atlas.sdp.ba.

Ova mogućnost dozvoljava svim članovima da sami provjere i ažuriraju podatke na vlastitom profilu, da provjere stanje plaćenih članarina, kao i da učestvuju u anketama koje pokreće SDP BiH.

Kliknite ovdje da pristupite Atlasu



Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine

Adresa: Alipašina 41
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina

Telefon: +387 (33) 563 900
Fax: +387 (33) 563 901

Služba za odnose s javnošću:

Telefon: +387 (33) 563 941 ; 563 917
e-mail: informisanje@sdp.ba

SDP BiH je razvio aplikacije za mobilne i tablet uređaje. Preuzmite našu aplikaciju za iOs i pretplatite se na naše obavijesti.


Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.