Sagovornice Oslobođenja kažu da se izbornim listama isključivo bave kadrovske komisije stranaka u kojima žena nema, ali i da često izostaje podrška žene-ženi.

Već dugo vremena naglašavam da zakonska rješenja u smislu kvota ne garantuju ništa,  što se svakako i pokazalo kroz veliki broj izbora koje smo imali sa sve manjim brojem izabranih žena. Moram naglasiti kako u svemu postoji jedna velika odgovornost i na nama ženama, jer nismo pokazale potrebnu solidarnost koja bi nam, uzimajući u obzir da činimo 50 posto biračkog tijela, garantovala puno više nego što su nam donijele same kvote.

Da pojednostavim, očigledno je da i žene sve manje podržavaju jedna drugu, pa je onda i logičan slijed stvari kad je u pitanju odnos muških kolega prema nama. Sve navedeno naravno može postati stvar prošlosti ukoliko mi žene u narednim mjesecima evoluiramo u smislu činjenice da nas ima dovoljno da poremetimo planove muškim kolegama.

Vrijeme je da prestanemo biti fiksirana mjesta na listama, kao zakonska obaveza i mobiliziramo jedna drugu u interesu promocije nekih novih i puno važnijih socijalnih tema od onih konfliktnih koje nam se stalno serviraju. Nije problem samo hoće li ili neće biti na izbornoj listi, nego je svijest u društvu takva da je žena i u politici manje sposobno biće.

Politika se još uvijek doživljava kao ratničko polje,  pa, kao šta tu ima tražiti žena.  Pokazalo se da, počesto,  nasilna genderizacija više je karikaturalna negoli funkcionalna. Malo će se šta postići formiranjem i umrežavanjem gender asocijacija ako principi ravnopravnosti spolova ne uđu u mentalni “čip” svakog ovdašnjeg čovjeka.