“Smatram, i za to se zalažem, da se predsjednik SDP-a bira iz reda mladih i u dovoljnoj mjeri afirmiranih kadrova SDP-a”; “Sa stanovišta prikupljenih potpisa, Nermin Nikšić je dobio najviše potpisa, a time i podrške”; “Mora se napustiti stranački elitizam i egoizam kakav je primjenjivao Lagumdžija”; “SDA i HDZ snose odgovornost da pronađu rješenje za stabilnu parlamentarnu većinu”
Nezahvalno je nabrajati titule koje je stekao i funkcije koje je obavljao prof. dr. Mirko Pejanović. Funkcije koje su javnosti najvažnije su da je bio ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, obavljao dužnost prorektora Univerziteta u Sarajevu te funkciju dekana Fakulteta političkih nauka. Ne smije se zanemariti ni njegova uloga u SDP-u BiH. Za Novo vrijeme govori o unutarstranačkim izborima u toj stranci, o sadašnjem i bivšem lideru SDP-a, Nerminu Nikšiću i Zlatku Lagumdžiji, o političkom napretku postratne Bosne i Hercegovine, političkoj krizi u Federaciji BiH, te o mnogim drugim temama.
NV: Bili ste među pet kandidata za predsjednika SDP-a kad je 6. decembra 2014. godine na to mjesto izabran Nermin Nikšić. Javnost je očekivala da ćete se kandidirati i na unutarstranačkim izborima SDP-a koji su najavljeni za 20. septembar 2015. godine. Rok za prikupljanje i slanje potpisa je istekao, a među imenima šest kandidata nije se našlo Vaše ime. Zašto?
U decembru 2014. godine održan je Treći vanredni kongres SDP-a BiH, koji je uslijedio nakon debakla SDP-a na Parlamentarnim izborima 2014. godine. On je otvorio pitanje daljnjeg razvoja i djelovanja SDP-a na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Među tim pitanjima izdvajaju se demokratizacija procesa odlučivanja unutar SDP-a i inovacija programa SDP-a kao idejne osnove za djelovanje u godinama koje dolaze.
Kao član Glavnog odbora bio sam jedan od onih koji su kritički promatrali stanje u SDP-u. U tom kontekstu posebno je kritički tretiran odnos prema izboru kadrova za najveće funkcije unutar stranke. Htio sam dijeliti odgovornost za prevazilaženje krize rukovođenja SDP-om. Tad sam se kandidirao za predsjednika SDP-a da bi doprinio ideji demokratizacije na način da se predsjednik SDP-a bira s liste na kojoj je više kandidata. Tako su na listi za predsjednika SDP-a na Vanrednom kongresu bili: Besima Borić, Nermin Nikšić, Svetozar Pudarić, Selim Bešlagić i ja. Za predsjednika SDP-a u drugom krugu glasanja izabran je Nermin Nikšić. Bez obzira na neke kritičke opservacije na tadašnji rad, Nermin Nišić je, kao dotadašnji generalni sekretar SDP-a, izabran za predsjednika. U prelaznom vremenu od godinu Nermin Nikšić je predano radio i uspješno koordinirao rad organa SDP-a na provođenju odluka Trećeg vanrednog kongresa. Uspješno su provedeni izbori po sistemu “jedan čovjek, jedan glas” za predsjednike općinskih, kantonalnih i regionalnih odbora unutar stranke.
Ja sam kao član predsjedništva SDP-a predsjedavao komisijom za izradu inoviranog programa SDP-a. Dokument je pripremljen i bit će usvojen na Glavnom kongresu. Nisam se odlučio kandidirati za predsjednika SDP-a iako se to očekivalo u organizacijama SDP-a. Kandidirao sam se za člana Glavnog odbora. Smatram, i za to se zalažem, da se predsjednik SDP-a bira iz reda mladih i u dovoljnoj mjeri afirmiranih kadrova SDP-a.
NV: Mnogi predviđaju da je Nermin Nikšić najozbiljniji kandidat za novog-starog predsjednika SDP-a. Kakve su Vaše prognoze?
Najvažnije je da ima više kandidata za funkciju predsjednika. Značajno je da svi kandidati, posmatrani pojedinačno, imaju dobre reference za svoj dosadašnji rad i aktivnost u SDP-u. Sa stanovišta prikupljenih potpisa, Nermin Nikšić ih je dobio najviše, a time i najveću podršku. Međutim, tek će se u sučeljavanju programa koje nude kandidati oblikovati volja članova SDP-a da glasaju za nekog kandidata. Moguće je da izbor predsjednika uslijedi tek u drugom krugu. Članstvo SDP-a ima visoke kriterije za odlučivanje o kandidatu za predsjednika SDP-a. Kandidat koji pobijedi na izborima za predsjednika imat će puni legitimitet, ali i odgovornost da stranku dovede do vraćanja povjerenja javnosti i izbornog tijela na narednim lokalnim izborima 2016. godine i parlamentarnim izborima 2018. godine. Prema odredbama novog Statuta SDP-a, neuspjeh na parlamentarnim izborima automatski otvara pitanje odgovornosti i podnošenja ostavke kao demokratskog čina.
NV: Šta bi ponovni izbor Nermina Nikšića, prema Vašem mišljenju, značio za SDP?
Kandidatura Nermina Nikšića je jedna od pet kandidatura za predsjednika SDP-a. Ako Nermin Nikšić pobijedi, kao i bilo koji drugi kandidat, dobija ne samo čast povjerenja članstva, nego i veliki teret odgovornosti da SDP u naredne četiri godine iz opozicije pređe u jednu od vladajućih stranaka na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Za ostvarenje tog cilja trebat će uložiti mnogo rada i pokazati liderske sposobnosti. Ovo, toliko više što SDP BiH sa svojom socijaldemokratskom orijentacijom, svojom multietničkom strukturom i vrijednostima antifašizma koje njeguje, za državu Bosnu i Hercegovinu predstavlja snažan stup njene državnosti, opstojnosti i integracije u Evropsku uniju.
Vrijedi podsjetiti da su u periodu rata (1992-1995), od sedam članova ratnog Predsjedništva Republike BiH, četiri bila iz Socijaldemokratske stranke. Predsjednik Parlamenta RBiH također je bio iz SDP-a. Razvoj države Bosne i Hercegovine bio je i ostaje najviši strateški cilj djelovanja SDP-a.
NV: Već ste govorili o potrebi ujedinjavanja stranaka socijaldemokratske opcije. Manji koraci su na tom planu napravljeni otkako je SDP doživio debakl na općim izborima 2014. godine. No, ujedinjenje SDP-a s DF-om, o kojem se u javnosti govorilo, već se može svrstati u dugoročnije ciljeve. To će naročito biti teško ako ponovo bude izabrano isto rukovodstvo SDP-a. Kako na to gledate?
Jačanje stranaka bloka ljevice javlja se kao strateško pitanje za konsolidiranje parlamentarne demokratije. Jačanjem bloka ljevice, kao i bloka građansko-liberalnih stranaka, doći će do profiliranja stranačkog pluralizma na desnicu, centar i ljevicu.
Saradnja i udruživanje stranaka ljevice kao proces je započeo. On će se nastaviti i intenzivirati za lokalne, a potom i za parlamentarne izbore. Za odvijanje tog procesa potrebna je spremnost i volja u rukovodstvima stranaka ljevice. Ta volja u SDP-u postoji. Ona je programski utemeljena u prijedlogu inoviranog programa SDP-a BiH.
Do kojeg stepena će ići saradnja i udruživanje stranaka ljevice u Bosni i Hercegovini pokazat će vrijeme. U tom kontekstu izgledno je da će SDP na lokalnim izborima 2016. godine imati saradnju i zajednički nastup s Demokratskom frontom. U SDP-u je novo raspoloženje. Nema zatvaranja u sebe. Nema sebičnosti i egoizma. Ekonomski napredak i jačanje države Bosne i Hercegovine podrazumijeva sve vidove saradnje s programski bliskim strankama u bloku ljevice.
NV: Smatrate li da istinska socijaldemokratija u Bosni i Hercegovini može ponuditi adekvatnu alternativu retrogradnim politikama koje su bile dominantne na političkoj sceni u postratnoj Bosni i Hercegovini?
U postratnoj Bosni i Hercegovini, u osam izbornih ciklusa, samo su u dva ciklusa pobjednice na izborima bile stranke ljevice i liberalno-građanske stranke. To je bilo 2000. i 2010. godine. Ukupno šest od 20 poslijeratnih godina vlast su vršile koalicije koje je predvodio SDP BiH.
Četrnaest godina dominantno vladaju narodne etničke stranke: SDA, HDZ te SDS, koji je od 2006. godine zamijenio SNSD. Stranke koje na etničkoj osnovi, a to znači na kolektivističkoj osnovi, artikuliraju političke interese nisu pokazale historijsku odgovornost i moć za izgradnju konsenzusa o državnom razvoju Bosne i Hercegovine. Nisu to mogle na način na koji se formira partnerstvo u vršenju vlasti u entitetima, Parlamentarnoj skupštini BiH. Nisu pristajale na koalicione sporazume i programe koji su u sebi imali saglasnost za izvođenje reformi i razvoj države Bosne i Hercegovine. Zbog toga Bosna i Hercegovina od 2008. godine ima zastoj u odvijanju integracije države BiH u Evropsku uniju. Zbog stagnacije u ekonomskom i socijalnom razvoju uslijedili su protesti građana u februaru 2014. godine. Nakon toga nisu izvedene valjane pouke. Evo već godinu stranke pobjednice na izborima 2014. godine ne mogu formirati stabilnu parlamentarnu većinu. Za to vrijeme bosanskohercegovačko društvo tone u dublju ekonomsku krizu. Zbog toga oko 100 hiljada mladih ljudi godišnje odlazi iz Bosne i Hercegovine u evropske zemlje kako bi našli rješenje za svoju ekonomsku egzistenciju.
Stranke socijaldemokratskog usmjerenja imaju potencijal za demokratske promjene i reforme jer one preferiraju interese radništva. Međusobnim udruživanjem socijaldemokratske stranke s građansko-liberalnim strankama mogu ubrzati integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Ali sve to podrazumijeva formiranje stranačkih koalicija koje bi bile na široj osnovi – s ciljem postizanja članstva BiH u Evropsku uniju. Evropska pravna i demokratska država Bosna i Hercegovina je interes većine građana (više od 70 posto). Na tom interesu moguće je zasnovati široku koaliciju stranaka u Bosni i Hercegovini. Socijaldemokratske stranke mogu doprinijeti formiranju široke i stabilne koalicije za evropsku Bosnu i Hercegovinu. Ta vrsta alternative za provođenje reformi i ubrzanje integracije BiH u EU jeste i izazov i zadaća socijaldemokratskih stranaka. Mora se napustiti stranački elitizam i egoizam, kakav je primjenjivao Lagumdžija, olakim mijenjanjem koalicionih partnera u parlamentima. Strateški cilj je članstvo BiH u EU. Taj politički projekt podrazumijeva ne samo široku međustranačku koaliciju već i novu kulturu saradnje između parlamentarnih stranaka za opće dobro građana BiH.
NV: Unutarstranački izbori u SDP-u po principu “jedan čovjek, jedan glas” su prijatno iznenađenje za demokratiju u Bosni i Hercegovini. Međutim, javnost strahuje od onog što bi moglo stajati “iza paravana”. Može li takav princip glasanja biti vjerodostojan, s obzirom na to da je SDP, kao, uostalom, i ostale stranke u BiH, intenzivno radio na omasovljavanju kadrova, što na neki način otvara prostor lobiranjima i manipulacijama unutar stranke?!
Svaki demokratski proces ima svoje dobre i manje dobre strane. Izbori za općinske, kantonalne i regionalne predsjednike u proteklim mjesecima su pokazali da su članovi SDP-a prigrlili nove demokratske mogućnosti njihovog utjecaja na izbore kadrova za najodgovornije funkcije. I da je neko htio, nije mogao instrumentalizirati nekih 30 hiljada članova SDP-a. Nema potrebe mutiti čistu vodu pričom da neko stoji “iza paravana” i diriguje ishod izbora. To je moglo kad nije bilo demokratskih procedura. Nakon Vanrednog kongresa od prošle godine, otišli su u istorijsku prošlost i ljudi i njihovi modeli autoritativnog nedemokratskog vladanja u SDP-u BiH.
Bitku za istinsku demokratizaciju u izboru organa i rukovodstava SDP je dobio jer su to htjeli njegovi članovi. Time SDP daje svoj doprinos modelu demokratizacije političkih stranaka u Bosni i Hercegovini i političke scene u cjelini.
NV: Kako ocjenjujete politički razvitak postratne BiH dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma?
Dvije su decenije protekle od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. S ovim sporazumom Bosna i Hercegovina je dobila garancije za svoj razvoj u miru. Ali, istovremeno, Bosna i Hercegovina je u Dejtonskom mirovnom sporazumu dobila internacionalnu osnovu za integracije u evroatlantske institucije. Od 2002. godine Bosna i Hercegovina je članica Vijeća Evrope (u ovoj godini predsjedava Komitetom ministara Vijeća Evrope).
Polovinom 2015. godine stupio je na snagu Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji s Evropskom unijom. Ako se ubrza proces integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, koji je pokrenut Britansko-njemačkom inicijativom početkom 2015. godine, onda Bosna i Hercegovina ima izglede da uđe u fazu stabilizacije u ekonomskom i političkom razvoju. Sve drugo je daljnja stagnacija i produbljivanje ekonomske krize. Jedan zaokret se dogodio nakon protesta građana u februaru 2014. godine. To je zaokret koji su učinile vodeće zemlje Evropske unije prema Bosni i Hercegovini dajući novu podršku i materijalnu potporu za ubrzanje BiH u Evropsku uniju. Ishod treba da bude dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU do kraja 2016. godine.
Drugi zaokret je još na čekanju. Radi se o nesposobnosti i neodgovornosti stranaka pobjednica, na izborima 2014. godine, da uspostave stabilnu parlamentarnu većinu i vladu koja će efikasno upravljati provođenjem agende za ekonomske reforme. Ako se to ne dogodi, nakon godinu od izbora, rješenje treba tražiti u prijevremenim izborima.
Država Bosna i Hercegovina stabilan ekonomski i politički razvitak može osigurati samo unutar procesa integracije u EU i NATO-savez, jer evropske integracije omogućavaju unutrašnju integraciju države Bosne i Hercegovine. I ne samo to, one omogućavaju ekonomski prosperitet i učvršćenje mira.
Istraživanja koja sam proveo i štampao u knjizi “Država Bosna i Hercegovina i demokratija” dokazuju da je nužno, umjesto partiokratije, na političku scenu uvesti ustavnu ulogu i moć Parlamentarne skupštine BiH, jer bez demokratije nema valjanih rješenja za socijalni razvoj. Zapravo, dugoročno posmatrano nema ni mira kao najvećeg općeg dobra za sve ljude.
NV: Ne jenjava politička kriza u Federaciji Bosne i Hercegovine. Postoji li rješenje za trenutnu situaciju?
Kriza u Federaciji Bosne i Hercegovine poprima opasne tokove. Ako se ne zaustavi, ona može ugroziti razvoj cijele Bosne i Hercegovine, pogotovo kad se ima u vidu da u Republici Srpskoj djeluju političke snage kojima nije stalo do države Bosne i Hercegovine i njenog razvoja.
Vladajuće stranke, posebno SDA i HDZ imaju odgovornost da pronađu rješenje za stabilnu parlamentarnu većinu. Ako to ne mogu, dužne su odstupiti i omogućiti prostor za nove koalicije ili prijevremene izbore (stranke koje nemaju koalicioni kapacitet moraju prihvatiti nove izbore – primjer Turske).
Ako toga ne bude, nismo daleko od novog masovnog protesta građana, protesta ugroženih skupina: otpuštenih radnika zbog neuspjele privatizacije, nezaposlene omladine, penzionera.
BIOGRAFIJA:
Mirko Pejanović rođen je 1946. godine u Kladnju. Završio je studij sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Na ovom je fakultetu završio postdiplomski studij i odbranio doktorsku disertaciju 1988. godine.
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini obavljao je funkciju člana Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
Objavio je šest knjiga i više od 200 stručnih i naučnih radova. Među objavljenim knjigama su mu: “Through Bosnian Eyes” (2004, Perdue University Press – SAD), “Euroregije i Bosna i Hercegovina” (2007) u koautorstvu s prof. dr. Jasminom Osmanković te “Lokalna i regionalna samouprava u BiH” u koautorstvu s mr. Elmirom Sadikovićem. Imao je više desetaka referata i saopćenja na okruglim stolovima i naučnim konferencijama u BiH i inozemstvu.
Obavljao je dužnost prorektora Univerziteta u Sarajevu od 1998. do 2000. godine, a od 2007. do 2011. godine obavljao je funkciju dekana Fakulteta političkih nauka. Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH.