Milanovićeva izjava ne odudara od ukupne predizborne retorike u kojoj se glas ili muk SDP Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu ne razlikuje od drugih, pa i desnih partija. Glas da je BiH zemlja kakvom je Milanović opisuje, muk da se bilo što konstruktivno iznese u pogledu inicijativa da se popravi život ljudi , a naravno i Hrvata u BiH, ubrza njen put ka EU i podigne funkcionalnost države. Umjesto toga imamo otrcane fraze da će se svi zalagati za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH i da će podržati svako rješenje o budućnosti BiH o kome se dogovore tri naroda u BiH. Pa niko razuman nema ništa protiv tih načela, ona su demokratski standard o kome ne može biti diskusije. Ali kada se to prevede na nivo političkih programa, onda to predstavlja novi udarac budućnosti BiH. Onda je to treći entitet, onda je to svođenje dodatnih desetina tisuća ljudi u BiH na status nejednakopravnih, onda je to put u dalje unutarnje konflikte i skretanje s puta mirnog razvoja u BiH. Ono što građani (ne samo narodi) očekuju od SDP Hrvatske je glas ohrabrenja za građansku, reintegriranu Bosnu i Hercegovinu u kojoj uz kolektivna prava naroda caruju i individualna ljudska prava, u kojoj nismo samo samo članovi kolektiviteta, nego i individualna ljudska bića.
Bilo bi za očekivati da, bez obzira na različitu političku snagu, inicijative za socijalno i ekonomski napredniju i demokratski razvijeniju Bosnu i Hercegovinu dolaze iz Zagreba i da zajedno sa Beogradom doprinose miru u BiH i regionalnoj suradnji u kojoj bi BiH bila ne samo objekt, nego i aktivni subjekt. Očigledno, pod vlastitim okovima, uguravanjem BiH u optiku nacionalne države, nema znanja ni spremnosti da se razumije kompleksnost multietničke društvene i državne strukture BiH. Društvena struktura je u etničkom smislu naslijeđena, ali i dodatno polarizovana poslijeratnim nacionalnim i socijalnim nabojima. Državna struktura je rezultat, između ostalog i političke uloge Hrvatske u mirovnom rješenju u BiH i njenim poslijeratnim kretanjima. Zato ako smo država sranja, tome je zaslužna i Hrvatska.
Mi dobro znamo u BiH ko smo i što smo. I znamo da sve promjene primarno moramo sami izvesti, a od drugih se samo može očekivati podrška, ako je uopće bude. Mi znamo da su u odnosima među državama u središtu svega interesi. Pa čak i prema toj državi sranja. Milanović izgleda zaboravlja da je Hrvatska donedavno uključivala sve političke mehanizme Europske Unije da joj se prizna status tradicionalne trgovine sa BiH i nakon ulaska u EU 2013. omogući bescarinska trgovina poljoprivrednih proizvodima. I zaboravlja da je bila u BiH adresa sa kojom se razgovaralo i adresa koja je prihvatila taj zahtjev, bez obzira na moguće štete za siromašne poljoprivrednike iz BiH koji samo mogu sanjati o subvencijama koje dobivaju hrvatski farmeri. On izgleda ne zna da je ta, da prostiš Bosna i Hercegovina, drugo po redu izvozno tržište za hrvatske izvoznike koji u BiH izvoze godišnje robe od 1,2 mld eura ili 12% ukupnog izvoza (podaci za 2014), što je stavlja na drugo mjesto zemalja izvoza RH, odmah iza Italije. BiH je jedna od rijetkih zemalja sa kojima Hrvatska ima suficit vanjskotrgovinske razmjene (oko 760 mil. Eura), tj na svaki euro izvoza Hrvatska ostvaruje samo 38 centi uvoza. On izgleda ne zna da je Hrvatska treći ulagač u BiH sa iznosom od 1 milijarde eura ulaganja i da su takva ulaganja rizična, pa kad se privatni investitor odluči na njih, vjerojatno pokazuje povjerenje u zemlju u koju ulaže. Država sranje baš i nije sranje za hrvatske investitore i ekonomiju Hrvatske.
I eto, drugu Zoranu preporučujem jednu blagu terapiju: Bosna da prostis, jedna zemlja imade; i posna i bosa da prostis; i hladna i gladna; i ktomu jos da prostis prkosna od sna (Mak Dizdar).
