Unutar Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine počele su velike priče o tome kako se ljevica u Bosni i Hercegovini kroz nas treba okrupniti, na način ujedinjenja sa lijevim i građansko demokratskim političkim opcijama u Bosni i Hercegovini. Da su neke drukčije okolnosti, ili neko ko ne zna političku scenu u Bosni i Hercegovini, reklo bi se bez imalo rezerve da je ovo odlična stvar. Međutim, za one upućenije postavlja se sasvim opravdano pitanje – ujedinjenje koje ljevice? Da bi se ljevica u Bosni i Hercegovini mogla ujediniti potrebno je da ona prvo postoji. Ali, ljevice u Bosni i Hercegovini nema. Stoga, ljevicu u BiH treba prvo stvoriti.
Ovaj ću fenomen zato sada problematizirati iz više uglova, te na taj način nastojati dati širu sliku konteksta u kojem se nalazimo i o kojem govorimo.
Prije svega, gdje je ljevica u Bosni i Hercegovini? Iako se u javnoj retorici pominju političke partije koje se doživljavaju kao lijeve, unutar njihovih programskih načela, a naročito praktičnih djelovanja, malo toga ima lijevog. Sam SDP, iako kroz naziv i pojedine programske momente baštini ideje ljevice i socijaldemokratije, kroz podršku i nekritičnosti prema pojedinim neoliberalnim fenomenima i praksama u svom radu koji idu uz suprotnu stranu sa temeljnim principima ljevice i socijaldemokratije okrenuo se od nje. Također, i ako su i neke druge političke opcije, manje ili više dominantne na političkom spektru u Bosni i Hercegovini, doživljene kao demokratske ili građanske, to zapravo ne znači da su one u praksi zaista takve, a o njihovoj socijaldemokratičnosti ili pak lijevoj orijentaciji da i ne govorim. Stoga, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, ukoliko želi da bude bastion, ili stožer lijeve ideje u Bosni i Hercegovini, stvari treba da postavi na drukčiji način, te u okviru sebe i svojih ideoloških, programskih, infrastrukturnih i kadrovskih potencijala prvo stvori istinsku ljevicu.
S druge strane, kada se govori akonto nepostojećeg objedinjavanja ljevice, čini mi se kako se i na taj proces gleda veoma elitistički i salonski, na način da se u kontekstu ljeve ideje govori partitokratski. Ujedinjavanje ljevice, odnosno, njeno stvaranje, promatra se kroz prizmu političkih partija. Sam takav pristup nije sam po sebi pristup koji bi se mogao okarakterizirati kao lijevi. Lijevičari nisu samo u partijama, oni su u društvu, samostalni ili udruženi kroz asocijacije, udruženja ili pokrete. Lijeva ideja stoga ne treba biti stvarana, niti ujedinjena prvenstveno kroz partije, već kroz narod. Lijevu ideju treba stvarati kroz saradnju sa studentskim udruženjima, radnicima, sindikatom, nezaposlenima, borcima, penzionerima i drugim specifičnim socijalnim kategorijama i njihovim udruženjima. Na taj način imat će se ljevica, a sa njom i njen kritični stav, koji će unutar partijske strukture omogućiti da se čuju glasovi naroda i njegovih potreba, a ne većinom dobro situiranih političara.
Naposlijetku, ako i izuzmemo ideološku prazninu po pitanju lijeve ideje u Bosni i Hercegovini, u skladu sa demokratizacijom Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, pitanja ujedinjenja i koaliranja sa drugim političkim opcijama u Bosni i Hercegovini, pitanje je od značaja za budućnost svih građana Bosne i Hercegovine, te takve odluke nisu nimalo bezazlene. Stoga, trebamo uvesti institut unutarpartijskog referenduma, na osnovu kojeg će se članovi naše Partije pitati da li žele da koaliraju, te s kim to žele. Ne zaboravimo da su nas pored politički pogrešnih poteza, koaliranja također koštali kredibiliteta.
Socijaldemokratija, treći put i nadolazeće reforme
Stvoriti ljevicu, odnosno, reafirmirati je nije mnogo teško, ukoliko se zaista tom idejom vođeno. Nadolazeće ekonomske reforme Europske unije mogu poslužiti kao odličan primjer za to. Građani su nedovoljno upoznati sa njenim sadržajem. Socijaldemokratska partija, a naročito mladi, gotovo miruju po tom pitanju, dok se, primjerice, u Sloveniji danima protestvuje zbog privatizacije Telecoma. Ne sporim, unutrašnja reorganizacija i jačanje Partije jeste bitno za njenu dalju budućnost, ali taj proces ne smije zasjeniti stvari koje se dešavaju oko nas.
Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine je, prema programskom opredjeljenju, nedvosmisleno nekritična prema EU integracijama. Ta nekritičnost u težnji ka EU dovela je i do toga da se sada, nakon promjene kursa u politici EU prema BiH, suočavamo sa reformama koje je pisao MMF, kao osnovna poluga neoliberalnog kapitalizma i poretka u svijetu. Usvajanje tih reformi i njihova implementacija, omogućit će direktno instaliranje neoliberalnih mehanizama u jezgro političkog sistema u Bosni i Hercegovini, koja je i sama konstruirana kao postmoderni eksperiment međunarodne zajednice. Da li socijaldemokratama zaista treba nekritičnost spram EU koja zbog apsolutne dominacije neoliberalizma unutar nje dovodi do povreda radničkih prava i ljudskih sloboda i demokratije u korist multinacionalnih korporacija, te mjera štednje kao odgovora na finansijsku krizu 2008. godine na taj način potiskujući dug visokorazvijenih ekonomskih država EU prema periferiji EU, dovodeći do kriza u Grčkoj, Italiji, Španiji, Portugalu i sl.
Te krize su iznova pokazale prostu činjenicu – socijaldemokratija sa načelima trećeg puta propada. S druge strane, radikalno lijeve, socijalističke političke opcije i pokreti dobijaju na snazi. Potreba je reafirmacija lijeve ideje, a ne njeno prilagođavanje neoliberalnom tržištu, što vodi do njene propasti. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine treba biti svjesna toga, te djelovati adekvatnosa situacijom u kojoj se nalazi, kako svijet i Europska unija kojoj težimo, tako i sama Bosna i Hercegovina.
Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, dijelom odgovorna zbog svog nekritičnog stava prema EU treba povesti reafirmaciju lijeve ideje, mobilizirati građanstvo i upoznati ga sa reformama koje nam se serviraju. Zajedno sa svima, na otvorenim okupljanjima, treba formirati naše politike spram toga, te kreirati kvalitetnu alternativu. Nedopustivo je da MMF piše najbitnije, egzistencijalne zakone jednom društvu, te da se na to gleda slijepo. U tom procesu ne treba učestvovati samo rukovodstvo, već svi članovi, ali i građani. Ne čini mi se stoga kako ovako brz zaokret EU spram Bosne i Hercegovine treba promatrati samo u kontekstu njene dobronamjernosti i zaštite sigurnosti kroz fokus interesa ka Balkanu u odnosu blizinu sukoba, prvenstveno Sirije, Ukrajine i Libije, već i u kontekstu mogućnosti Grčkog napuštanja eurozone. Dužničku krizu sa centra valja ipak negdje prebaciti na periferiju. Ne treba da se stidimo kritičnosti spram EU, jer je odraz naše nekritičnosti spram neoliberalne EU upravo lik ekonomskih reformi koje su ispred nas i koje veoma podsjećaju na reforme 2008. godine koje je potpisala tadašnja Vlada Grčke. Šta je poslije bilo sa Grčkom znamo svi.
Svi zajedno trebamo to omogućiti i pomoći u tome, a ne sjediti i gledati mirno na događanja koja nas okružuju. Male stvari su obično te koje u konačnosti dovedu do velikih promjena, a za primjer imamo radnike Dita Tuzle, koji su u jeku pripreme parazitskog prodora neoliberalnih načela u strukturu Bosne i Hercegovine, obnovili ideju radničkog samoupravljanja.
Ovaj članak ujedno je i apel strukturama naše Partije da se pokrenemo i mobiliziramo članstvo, ali i građane što će omogućiti u konačnosti reafirmaciji i stvaranju lijeve ideje u Bosni i Hercegovini. Ništa nije, niti smije biti bezalternativno.Zato, ukoliko zaista vjerujemo u lijevu ideju, oživimo je. Samo sa takvim potezom možemo i stvoriti, i obnoviti i ujediniti ljevicu.
Piše: Hasanović Jasmin,
član Savjeta za razvoj SDP BiH