Ljevica, kao što je uvijek bila, mora biti predvodnik antifašizma

Sve Vas srdačno pozdravljam. Na početku želim svima čestitati 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Zahvaljujem organizatorima na trudu, pa i jednoj dozi hrabrosti da se ovakva rasprava održi.

Cijenim kako je vrlo važno da govorimo o trenutnom stanju u kojem se nalazi politička ljevica BiH, kao i o pravcu u kojem bi trebala krenuti.

Duboko vjerujem da je i pravac u kojem će ići BiH u direktnoj vezi sa smjerom u kojem će krenuti ljevica i partije koje baštine ideje socijaldemokratije.

Moje današnje obraćanje želim početi sa obrazlaganjem jedne teze o kojoj često razmišljam u posljednje vrijeme. Nazvao bih to pokušajem demistifikacije političke ljevice u BiH.

Nekako mi se čini da su u posljednjih nekoliko godina iskreirana prevelika očekivanja od ljudi koji su okupljeni u ovim strankama u smislu da svi oni moraju biti bezgrešni, prepametni, socijalno osjetljivi, moderni, uljudni, ali istovrememeno i politički beskompromisni.

Mislim da su takva očekivanja nametnuta od ljudi za koje sam siguran da ne misle dobro ni ljevici, a ni BiH.

Ljestvica standarda koja je postavljena toliko je visoka da je to teško postići, zapravo nemoguće.

Mislim da je kreiranje takvih očekivanja pogrešno i da se iz toga izrodio jedan odnos naših simpatizera u kojem preovladava razočarenje.

Ne želim ovim umanjivati greške i poteze koji su to razočarenje samo dodatno učvrstili, ali mislim da dobar dio takvog odnosa leži upravo u tom nerealnom i politički naivnom diskursu koji nam je nametnut.

Nekako mi se čini da je ovo dobra prilika i idealno mjesto da i o tome progovorimo.

Zaboravlja se ili se ne želi prihvatiti da su ljudi u SDP-u, a i u drugim strankama lijeve orjentacije ipak samo ljudi. Sa svim svojim greškama, manama i vrlinama.

Međutim, ti ljudi imaju ono nešto što ljudi u drugim partijama nemaju, a što se također svjesno gura u drugi plan, a izuzetno je važno.

Dakle, imamo taj osjećaj pripadnosti jednoj ideji. Ideji, koja je zapravo, ideja naše domovine BiH.

Da, sada rizikujem da budem pogrešno shvaćen i još zlonamjernije protumačen.

Ja sam uvjeren, kakvi god da smo, zbog te ideje u koju vjerujemo bolji smo od ovih drugih. Bolji smo, jer vjerujemo u jedan ideal društva jednakosti, jednake šanse, pravde i prilike za sve.

Bez obzira kako se ko zove, odakle dolazi, u šta vjeruje ili ne vjeruje. To je put kojim idemo i u koji vjerujemo. U konkretnom kontekstu, u kojem živimo i djelujemo, danas u BiH taj odnos, ta ideja ili ideal kojem težimo predstavlja za mene shvatanje ljevica u ovoj zemlji.

Da li smo uvijek slijedili taj ideal? Da li smo uvijek dosljedno vodili politiku u tom pravcu? Vjerovatno nismo. U zemlji kakva je BiH to je teško, cijeli sistem koji smo dobili od Dejtona je protiv tog ideala.

To, naravno, nije opravdanje, ali je faktor koji ne možemo zanemariti.

Međutim, neću nikada pristati na tezu da smo taj ideal izdali. Pa nismo mi djelili BiH. Nismo mi dijelili građane po bilo kom osnovu poslije rata, pa sve do danas.

Nismo mi ekonomski uništili radničku klasu kroz pljačkašku privatizaciju i opštu krađu javnih dobara.

Upravo smo mi neke stvari spriječili, pa puno njih i ispravili. O tome se ne govori u javnosti. Takvi primjeri se prešućuju. Svjesno se to radi.

Tezu o izdaji nameću oni koji u nama vide opasnost. To su isti oni koji su digli onu ljestvicu koju sam na početku spominjao, a koju niko ne može dostići. Istovremeno, za njih ta ljestvica ne postoji. Oni mogu biti loši, mogu biti sebični, mogu biti čak i kriminalci i najgori polusvijet. To se njima dopušta i oprašta, dok se naši i najsitniji propusti nikada ne zaboravljaju.

Da se i ovdje razumijemo, nije mi cilj da budemo kao oni. Naprotiv, cilj mi je da svako u ovoj zemlji odgovara za svoja djela i nedjela.

Nažalost, puno je i nas na ljevici koji smo povjerovali u tu priču. Sami smo sebi postali protivnici, a šta smo od toga dobili?

Mislim da nismo ništa, a istovremeno puno smo izgubili.

Šta smo od toga naučili?

Također mislim da još uvijek nismo dovoljno. No učenje je proces.

Hajde da se potrudimo da učimo iz ovoga. Da izvlačimo zaključke koji će nam otvoriti put ka saradnji, jer nam je cilj jednak. Možda se razlikujemo u metodama.

Procjene nam nisu iste. Ali sve to nije dovoljan razlog da ne dođeno do zaključka da teško možemo postići bilo šta, ako ne postignemo naše zajedništvo.

Zajedništvo nam treba odmah, a ovdje ne govorim o nekom formalnom ujedinjavanju partija. Govorim o konsenzusu lijevih partija i svih koji se osjećaju ljevičarima, a nisu partijski angažovani oko ključnih stvari.

Mi to nemamo danas. A ja mislim da nam je to nužno.

Ako postignemo zajedništvo na ključnim pitanjima o budućnosti BiH, onakve kakvu je mi vidimo onda će priča o nekom ujedinjavanju partija postati tema koja više neće biti dominantna. Tada će to biti jedna tehnička stvar. Tada ćemo imati i šansu da zaista i dođemo do tog formalnog ujedinjenja.

Ako zaista postignemo zajedništvo, ako se dogovorimo oko nekih ključnih stvari za koje ćemo se svi zalagati, onda smo ljevici otvorili nove perspektive, a time i BiH.

Često govorim da jačanje ljevice ne vidim toliko u pukom ujedinjavanju partija, koliko u privlačenju novih ljudi u te partije.

Prirodno tu mislim prvo na SDP kojem trebaju mladi ljudi, ali i oni sa iskustvom koji se nisu do sada politički aktivirali. Cijenim kako je snaga ljevice i snaga obnove ljevice u tim ljudima i tim snagama. Te ljude možemo privući.

Kada govorim o tome, onda postojanje više partija i nije loša stvar. Ako neko ne nađe sebe u SDP-u, možda hoće u DF-u, Našoj stranci ili obrnuto. Mislim da svi trebamo prevazići neku sebičnost i shvatiti da svaki novi član bilo koje od ovih stranaka, bilo koji novi simpatizer bilo koje od njih je zapravo dobitak za sve nas. Ja to želim tako gledati.

Da bismo njih privukli treba nam zajedništvo oko ideje. Evo za početak, ja vjerujem da se možemo za nekoliko sati dogovoriti oko toga kakvu BiH želimo i za kakvu BiH ćemo se boriti. Na tom zajedništvu možemo privući mnogo ljudi. U to sam siguran.

Zato je obaveza nas koji danas vodimo stranke koje se deklarišu kao dio lijevog političkog spektra ili stranke koje su na poziciji centra da uradimo sve što možemo da definiramo te zajedničke vrijednosti.

Iskoristiću priliku što se ovaj skup održava u Mostaru, da predložim jednu stvar oko koje se moramo okupljati. Po cijenu da zvučim patetično vidim to kao našu istorijsku obavezu.

Svjedoci smo stavova iznesenih na sjednici Hrvatskog narodnog sabora ovdje u Mostaru prije dva dana. Govorim tu prije svega o prijedlogu za etnički utemeljenu federalizaciju BiH.

To je ništa drugo do projekat daljnjeg slabljenja i podjele BiH. To je pokušaj da se nešto, što se nije uspjelo provesti od 1992. do 1995. godine sa tenkovima i topovima provede sada 20 godina poslije papirom i govorom.

Ljevica mora tome odlučno reći ne. Nećemo daljnje podjele. Nećemo da se stvori sistem u kojem ćemo imati na izborima četiri glasačke kutije. Po jednu za Srbe, Hrvate i Bošnjake i jednu za sve ostale, koji će u suštini biti građani drugog reda. Neću da kada odem na izbore tražim zelenu, crvenu, plavu ili bijelu kutiju u koju treba da ubacim svoj listić.

To je za mene fašizam, a ljevica, kao što je uvijek bila, mora biti predvodnik antifašizma.

Ja znam da mi svi u to vjerujemo. Ali dajte da to artikuliramo kao zajedničku vrijednost za koju se borimo. Dajte da to bude crvena linija ispod koje niko od nas ne smije ići. Možemo to i dužni smo to uraditi.

Činjenica je da naše partije najveći dio svog glasačkog tijela imaju među Bošnjacima odnosno na područjima gdje su Bošnjaci u BiH većina. To je fakt. Ne volim govoriti u takvim kategorijama, ali je to činjenica. Od toga ne treba bježati.

Ne želim sada govoriti o uzrocima toga, jer ćemo otići u neku drugu vrstu rasprave.

Ono što želim reći jeste da platforma ujedinjavanja ljevice mora pokušati otvoriti njeno širenje i na područja gdje su većinski nastanjeni Hrvati te na područja RS-a.

Moramo pokušati dati odgovor na nazovimo to nacionalno pitanje. To nije lako, to će trajati dugo, ali mi taj proces moramo otvoriti. Ima dovoljno pameti, a vjerujem i volje da se to počne raditi.

Strahove koji postoje, koji nisu utemeljeni, ali su prisutni više ne možemo negirati. Oni su tu.

Još jednu bitnu stvar želim reći kada govorimo o ujedinjavanju ljevice, jer smatram to bitnim za taj proces.

Stranke koje se vole predstavljati kao ekskluzivni predstavnici naroda sa tim strahovima sjajno manipuliraju i na njima grade svoje kampanje i svoj rad.

Dajte, da probamo odgovoriti na te strahove. Hajde da pošteno o tome progovorimo i da probamo napraviti neku platformu, neku novu formulu temeljenu na onome što je ustanovio ZAVNOBIH, a što se pokazalo da može funkcionisati.

Mislim da ljevica u BiH nakon rata to nikada nije probala uraditi i time je napravila veliku grešku. Hajde da tu grešku ispravimo. Mislim da takva platforma može doći jedino sa naše strane.

Da sumiram na kraju.

Cijenim kako je ujedinjavanje ljevice u BiH istorijska obaveza i odgovornost, prije svega ljudi koji vode partije koje baštine tu ideju. Mi se, nažalost, danas moramo okupljati prije svega kao antifašisti. To nam je dužnost.

Umjesto da trošimo vrijeme i energiju na priču oko ujedinjavanja stranaka, jer će uvijek i u svim strankama biti onih koji će se zbog toga osjećati ugroženim, pa i prevarenim, u varijanti da se ujedinjuju dvije ili više stranaka/partija od kojih je jedna pozicija, a druga ili druge opozicija, puno je, po meni, mudrije i svrsishodnije u ovom trenutku pokušati doći do konsenzusa oko ključnih stvari koje se tiču uređenja BiH i njenog ekonomskog razvoja.

Kada to budemo imali, postaćemo privlačni za nove ljude. U tim ljudima vidim snagu koja će povući ljevicu naprijed.

Istovremeno moramo otvoriti debatu o nacionalnom pitanju. Moramo se odrediti i postaviti prema tim stvarima kako bismo prešli tu neku liniju koja objektivno postoji.

Ja sam spreman na tome raditi.

SDP je spreman u tome učestvovati i dati maksimalan doprinos.

Vjerujem da su i svi drugi na to spremni, i ako je moje uvjerenje tačno onda hajde da to zajedno radimo.

Hvala Vam na pažnji.