28 godina poslije – od demokratije do kleptokratije
Od kako je poslije prvih višestranačkih izbora u novembru 1990. godine Bosancima i Hercegovcima nametnut neprirodni i destruktivni režim utemeljen na nacionalnoj podjeli i ekskluzivnosti etničke reprezentacije po, u nekim ranijim vremenima već viđenom, ozloglašenom principu „jedan narod, jedna stranka, jedan vođa“, pa sve do danas, Bosnom i Hercegovinom vlada jedna te ista politička paradigma. Građani su prije 28 godina na izbore izašli u društvu, koje je u odnosu na današnje bilo itekako socijalno i ekonomski naprednije i humanije, ali su sasvim opravdano očekivali još brži napredak: bržu demokratizaciju, bolju privredu i dostizanje zapadnoevropskog životnog standarda. Zato su slatkorječiva obećanja etno-lidera o pretvaranju Bosne i Hercegovine u novu Švajcarsku bila prijemčiva ogromnoj većini stanovništva. Ali uskoro nakon izbora pokazala se surova istina: umjesto društvenih i ekonomskih reformi, napretka i demokratske renesanse uslijedilo je sistematsko rasparčavanje cjelokupnog tkiva Bosne i Hercegovine. Što pod mentorstvom i za račun vladajućih elita iz drugih država, što iz vlastitog koristoljublja, tadašnji nacionalistički vlastodržci su stali na čelo krvavog kola destrukcije, ubijanja i progona, žrtvujući pri tome ne samo pripadnike „onih drugih“ naroda, već i svoje sunarodnjake, čije su interese, navodno zastupali. I endehazijski snovi o hrvatskoj granici na Drini i mačekovština u hercegbosanskom ruhu i velikosrpski apetiti i minderaške koncepcije islamske fildžan države su se sveli na zajednički imenitelj: podijeliti Bosnu i Hercegovinu na interesne zone profiterskih klika u kojima će svaka od njih gospodariti svim raspoloživim resusrima. U daytonskoj Bosni i Hercegovini su nekadašnji gospodari rata, provodeći prvobitnu kumulaciju kapitala na nesreći cijelog društva postali gospodari pljačkaških privatizacija. U tom procesu su građani, koji su uspjeli preživjeti krvavi rat ostali bez radnih mjesta i bez bilo kakve socijalne sigurnosti, lišeni perspektive za život dostojan čovjeka.
Daytonski sultanizmi
Svakako, daytonsko uređenje, djelimično legalizirajući nasiljem postignute podjele i kreirajući nefunkcionalnu državnu strukturu ne predstavlja ambijent koji bi podsticao progresivne društvene procese. S druge strane, i pored svih ograničenja, nelogičnosti i nefunkcionalnosti i ovakav daytonski okvir sadrži klice iz koje se može razviti bolja, funkcionalnija i pravednija država; garantuje kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine i izravnu primjenu međunarodnih odredbi o poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje, kako Ustav Bosne i Hercegovine navodi, imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Upravo ove dvije odrednice: kontinuitet državnosti i garancija ljudskih prava i sloboda predstavljaju jezgro one energije od koje strepe sve tri bosanskohercegovačke etnonacionalne kleptokratije. Jer, sadašnji, trisultanistički sistem u Bosni i Hercegovini je po svojoj prirodi suprotstavljen temeljnim vrijednostima suvremene civilizacije i njegova stabilnost je obrnuto proporcionalna količini ljudskih prava i državotvornoj svijesti građana. Što je više državotvorne svijesti i što je veća građanska konzumacija ljudskih prava i sloboda, sva tri sultanistička sistema su slabija i krhkija. Jer, sultanistički sistem se bazira na uzurpiranju društvenog bogatstva i javnog dobra od strane pojedinca/jedne porodice, koji, kako su to utvrdili Linz i Cehabi, koristeći klijentelističku piramidu poslušnika kontrolišu sve ključne političke i ekonomske funkcije u državi. U takvim sistemima su formalne karakteristike demokratije sačuvane: postoji više partija, izbori, parlament, ali u suštini građani ne vrše demokratsku kontrolu vlasti niti imaju pristup društvenom bogatstvu. To su sitemi u kojima vladajuća elita uz pomoć propagandnog aparata manipuliše masama kako se građani ne bi „dosjetili“ da traže svoja prava. Tako je i u današnjoj Bosni i Hercegovini: vladajuće etnokleptokratske elite u oba bh entiteta i sva tri realiteta godinama zloupotrebljavaju historijsku traumu naših naroda raspirujući strah i osjećaj ugroženosti od „onih drugih“, postavljajući se u uloge zaštitnika „svojih“ naroda a sve s ciljem kako bi ih homogenizirali i što lakše pljačkali. Pri tome svaki pokušaj bilo kakve kritike eliminišu kao atak na nacionalno jedinstvo i izdaju nacionalnog interesa. Jasno je da ovakvi sistemi ne dozvoljavaju ni ekonomski ni društveni napredak zemlje i vode ka dodatnom osiromašenju i države i pojedinca i u izolaciju od savremenih svjetskih tokova. Zato put dekonstrukcije ovakvih odavno prevaziđenih i destruktivnih sistema vodi jedino preko jačanja društvene angažovanosti svih građana i afirmaciji principa solidarnosti, jednakosti i pravde. Odgovornost je pri tome na svima, a posebno na onima koji učestvuju u društvenom i političkom životu.
Kandidatura prof.dr. Denisa Bećirovića – osvježenje na političkoj sceni
Intelektualci, posebno mladi, nemaju pravo na ćutnju, njihova moralna obaveza je da izađu iz zone ličnog komfora, kažu svoje mišljenje i upozore na pojave koje razaraju cjelokupno društvo.
Jedan od onih mladih intelektualaca koji su se odlučili na javni angažman jeste prof.dr. Denis Bećirović. U ambijentu u kojem se javno iznošenje mišljenja o društvenoj zbilji često smatra herezom i u kojem vladajuća etnokleptokratija sve što ne dolazi sa njihovog interesnog mindera ocrnjuje i omalovažava, pojavio se Denis Bećirović sa potpuno novim, progresivnim pristupom obnove bosanskohercegovačkog državnog tkiva. Mogao je Denis, kao mnogi drugi, ostati u zavjetrini političkih zbivanja i tek ponekad se oglasiti ne zamjerajući se previše gospodarima naše svakodnevnice. Ali nije, već je odlučio izaći na politički ring, i to u utrku za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine gdje je kao jedini jasno i iskreno pružio viziju normalne, demokratske, progresivne, socijalne države Bosne i Hercegovine. Time je pokazao energiju bez koje nema promjene. Kao naučnik, historičar i profesor Denis Bećirović razumije društvena kretanja i značaj društvenih tendencija. Ne oklijeva ukazati na probleme ali jednako tako i predložiti rješenja; za njega nema nedodirljivih tema i politikantskih kalkulacija. Posebna vrijednost je u tome što se Denis ne bavi blaćenjem i nipodaštavanjem protivkandidata već vodi izuzetno pozitivnu i progresivnu politiku, stavljajući u prvi plan viziju bolje i pravednije Bosne i Hercegovine kao i konkretne prijedloge kako do takve države doći.
Državotvornost kao praksa
Denis Bećirović zna šta sve podrazumijeva državotvorno djelovanje i kako ga usmjeriti. Kod Denisa nema usplahirenog, neselektivnog, nervoznog, ireleventnog ili ispraznog nastupa. Svaka njegova inicijativa, prijedlog, rješenje je rezultat staložene i sistematične pripreme. On nije političar koji bi populističkim, logoroičnim i ispraznim tiradama zloupotrebljavao parlamentarnu govornicu. Njegova obraćanja su konkretna, iskrena i argumentovana, čime pokazuje i vlastitu odgovornost i poštivanje prema građanima i institucijama. Za razliku od „parlamentarnih spavača“, koji mandate provode drijemajući na sjednicama, Denis Bećirović je jedan od najaktivnijih poslanika, što mu ne mogu osporavati ni najljući politički protivnici. Uostalom, o tome dovoljno govori i podatak da je u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH usvojeno više prijedloga na inicijativu Denisa Bećirovića nego na prijedlog bilo kojeg ministra u Vijeću ministara BiH ili poslanika neke od vladajućih partija. Osim toga, činjenica da je uspio ubijediti većinu poslanika da prihvate cijeli niz prijedloga od državnog značaja, (prijedlog za donošenje Zakona o zabrani izazivanja nacionalne, vjerske, rasne i svakog oblika mržnje, Zakona o dijaspori BiH, izmjene i dopune Zakona o sportu, prijedlog za usvajanje Nacionalnog programa integracije BiH u EU itd.), kazuje u prilog njegovoj sposobnosti da argumentovanim dijalogom učini projekte od državnog interesa prihvatljivim i pripadnicima drugih političkih opcija. I Bećirovićevo poimanje državnog identiteta Bosne i Hercegovine je inkluzivno. On polazi od pluralizma identiteta svakog čovjeka i činjenice da državni, zajednički, bosanskohercegovački identitet nije u sukobu niti sa vjerskim, niti etničkim, niti kulturološkim ili drugim identitetom. Radi se o svijesti o zajedničkom dobru koje je neophodno za privredni i društveni napredak svih u Bosni i Hercegovini. Također, što demokratski, ekonomski i društveni razvitak bude intenzivniji, i državni identitet će biti razvijeniji.
Širok dijapazon tema koje je Denis Bećirović predlagao odražava njegovo shvatanje institucija kao instrumenta zaštite prava građana, rješavanja njihovih životnih pitanja i civilizacijskih vrijednosti. Tako je djelovanjem pokazao da državne institucije ne smiju biti birokratizirane strukture od kojih građani ne mogu očekivati ništa osim trošenja proračunskih sredstava, već strukture u službi građana, bez obzira radilo se o osiguranju ustavne ravnopravnosti svih naroda, jezika i pisama, zaštiti imovine vlasnika stare devizne štednje ili zaštita bh radnika i privrede u slučaju AGROKOR. Istinski patriotizam se ne iskazuje frazama, romantičarsko-operetskim igrokazima i verbalnim izljevima ljubavi prema domovini, već u borbi za takvu državu, koja će djelovati na dobrobit svojih građana. Zato Denis Bećirović svojim djelovanjem potencira kakva bi trebala biti Bosna i Hercegovina: demokratska, napredna i socijalna država slobodnih i jednakih ljudi. Upravo takva, socijalna država, kakvom je opisao još Gunnrad Myrdal, angažovana prema ekonomskom napretku, punoj zaposlenosti i socijalnom osiguranju, jednakoj mogućnosti za život i rad mladih je jedini model koji može osigurati izlazak bosanskohercegovačkog društva iz živog blata stagnacije i sve većeg beznađa.
Antifašizam
Denis Bećirović je čovjek koji shvata da je antifašizam jedna od ključnih civilizacijskih odrednica. Zbog toga je predložio i Zakon o zabrani fašističkih organizacija i upotrebi njihovih simbola, Zakon o zabrani negiranja, poricanja i minimiziranja genocida i ratnih zločina u BiH, Inicijativu o zabrani imenovanja ulica u Mostaru po ustaškim ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, Rezoluciju o genocidu u Srebrenici itd. Bilo bi pogrešno svoditi ova pitanja samo na refleksiju prošlosti. Ona su zapravo indikator zrelosti sadašnjeg društva, njegovog sistema vrijednosti, poštovanja čovjeka i njegovih osnovnih prava. Jasno se suprotstaviti kasapljenju ljudskog dostojanstva, negiranju prava na život i postojanje, diskriminaciji po bilo kojoj osnovi je osnovni zahtijev savremene civilizacije.
Demokratija i progresivnost
Savremeno shvatanje progresivne politike je neodvojivo od demokratije, jer oživotvorenje principa jednakosti i solidarnosti može biti ostvareno samo u uslovima potpune slobode i u demokratskom ambijentu. Zato i protagonisti lijevih, progresivnih politika mogu biti samo ljudi istinski opredjeljeni za demokratiju, dijalog i inkluziju, što u bližoj i daljoj prošlosti često i nije bio slučaj. Svaka autokratska, tiranska politika je u 21. stoljeću osuđena na propast i tavorenje na otpadu prošlosti. Upravo su demokratski maniri i spremnost na demokratski dijalog osobine koje Denisa Bećirovića čine podobnim da bude nosilac progresivne politike. Ne može se zanemariti da je Denis prvi i jedini kandidat za člana Predsjedništva BiH, čija je kandidatura rezultat referenduma, na kojem je tajnim glasanjem dobio povjerenje skoro 27000 članova SDP-a BiH. Ovaj, u Bosni i Hercegovini do sada neviđeni način biranja kandidata za neku od državnih funkcija pokazuje ne samo demokratski zaokret SDP-a, već i demokratski potencijal koji Denis Bećirović može svojim primjerom utkati u bosanskohercegovačku političku praksu. On definitivno nije čovjek podjela i sektašenja već čovjek okupljanja, spreman izdići se iznad uskostranačkih interesa. To pokazuje i opredjeljenjem da članovi Predsjedništva BiH ne trebaju predstavljati interese samo jedne političke stranke ili jednog naroda, već djelovati za dobro svih u Bosni i Hercegovini, kao što je jedan od najvećih državnika s prelaza 20. u 21. stoljeće Vaclav Havel društvenu angažiranost stavljao iznad uskostranačkih interesa, rukovodeći se principom prioriteta javnog interesa.
Humanizam umjesto makijavelizma
U ambijentu u kojem je politički život kontaminiran profiterstvom i velikim dijelom se svodi na još uvijek aktuelnu Krležinu „dijagnozu“ o politici kao bestidnoj trgovini principima i idejama i makijavelizmu kao duhu političkog talenta, političari poput Denisa Bećirovića predstavljaju rijetku pojavu. Denis je tokom godina bavljenja politikom ostao dosljedan svojoj viziji Bosne i Hercegovine, s njom nikad nije trgovao niti ulazio u mutne vode klijentelizma i profiterstva. Riječ je o časnom čovjeku, koji nikad nije zloupotrijebio poziciju ili na nelegalan način stekao korist. Time je Bećirović na liniji Masarykove koncepcije o neophodnosti moralnosti u politici čime se direktno suprotstvalja praksom već etabliranom modelu surovog makijavelizma, profiterstva i vjerolomstva.
Pojava Denisa Bećirovića u utrci za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine znači ne samo generacijsku, već i kvalitativnu promjenu na političkoj sceni naše zemlje. Denis je drugačiji, nudi nove sadržaje, nove vizije i standarde i novu dinamiku. On razbija političku žabokrečinu i daje sasvim novu energiju toliko potrebnu Bosni i Hercegovini da se istrgne iz višedecenijske stagnacije i krene naprijed. Zato ga trebamo podržati.
Portal sdp.ba je prilagođen svim uređajima.