Ovaj tekst mi je bilo jako teško napisati, ne zato što ne pišem često, već iz razloga što se iz dana u dan jako puno stvari dešava i nemoguće je izdvojiti samo jednu o kojoj ću da kažem ‘koju pametnu’.
Pa evo da krenem od dešavanja od prije neki dan – 8. mart, Međunarodni dan žena. Ovo pišem jer imam posebno poštovanje prema ženama, ne iz razloga što sam i ja to, već što su me odgojile dvije snažne, prkosne žene, moja mama i moja nena. Nas tri, tri različite generacije, tri različita pogleda na život, a cilj isti da se borimo i izborimo za sebe i za nas. Danas smo to uspjele. Sjećam se da je moja mama danju radila, popodne se sa mnom družila, kuhala, spremala, a navečer učila. U međuvremenu bila i otac i majka, sestra i drugarica meni, bez pogovora. Snažna, prkosna, svojim primjerom me oblikovala u ono što danas jesam.
Osmi mart i ove godine je bio dan kada su žene bile sređene, parfumerije pune, a ulični prodavači cvijeća nasmijani, taksisti ljubazni, a restorani puni. Taj dan je i meni počeo druženjem, sa radnim koleginicama. Gospođa u lokalnoj prodavnici je imala karmin koji do sada nije nosila, frizura je bila na mjestu, ona vesela, a nema stolicu na koju će da sjedne na kasi. Slika naše realnosti.
Prošlo je par dana od 8.marta, cvijeće se osušilo, čestitke prestale i vratili smo se u „normalu“ do sljedećeg 8. marta. I ja sam mislila do danas da je sve to prošlo, da se vraćamo u stvarnost, da ćemo se opet okupiti, kolektivno biti samouvjerene i ponosne tek opet naredne godine. Međutim, jutros čekajući autobus, jedna mlada gospodična onako vesela – znate one ljude koje vidite sa kilomentar jer se izdvajaju iz mase – jer su nasmijane, energične, pa čak i ponedjeljkom ujutru, dobaci: „Djevojko haj’mo da se solidarišemo onako ženski, i idemo zajedno prema gradu“, diže ruku zaustavi taksi. Nakon što smo izašle iz taksija mahnu meni i kaže: „Ženo, želim ti sretan i divan dan“. E, to je meni 8. mart ovog 12.marta. I svakog dana i mjeseca. Solidarnost. Snaga. Pokretanje stvari sa mrtve tačke. Borbenost.
Želim da do sljedećeg 8.marta sve gospođe imaju stolice za kasom, da ih ne bole leđa od propuha montiranih vrata za kojim rade, dok gazde zadovoljno trljaju dlanove zaradom. Ne zaboravite sve je nas na svijet donijela žena. Kad spomenem žene i naš praznik, kako ga neki nazivaju, ne mogu da se ne vratim u prošlost i kako je to bilo prije, a kako danas. Sjećam se da smo mi našoj učiteljici, razrednici donosili poklone i cvijeće, i kriomice skupljali novac za poklon, i pomno planirali kako da joj to uručimo i unesemo u školi da nas ne vidi, i da je iznenadimo tako što ćemo joj na stolu ostaviti poklon pažljivo umotan u crveni ukrasni papir, i buket u celofanu poprskan, meni uvijek fascinantnim, školjicama. Nastavnice i učiteljice, razrednice i profesorice su nam bile kao druge majke, bili su nam primjer, uvijek su bile dotjerane, mile, sa lijepim rukopisom, i naši roditelji su bili na njihovoj strani. Danas, nove generacije učiteljice i profesorice gledaju kao eto tek nekog koga žele da se riješe u svom životu i kunu se da ih sutra neće ni pozdraviti na ulici. Vrijednosti su se promijenile, a mi se još uvijek pravimo da taj jedan dan u godini opravdava ostatak godine.
Ne mogu da ne spomenem djecu i mlade, jer pripadam i toj kategoriji. Mladi ljudi koji nam odlaze iz države, a paradoksalno, da bi sačuvali dostojanstvo pognute glave stoje pred ambasadama sa papirima, ušteđevinom i kartom u jednom smjeru. Mame, nane, bake kuhaju sve što oni vole da pojedu ‘kašikom’ prije nego odu u ‘bijeli svijet’ i čekaju da se snađu pa da dođu na ljeto. Do tad će maminu hranu mirisati preko slika i piti kafu na skypeu. Koliko god da je meni tužno i teško pričati o tome, nemam pravo da kažem da se osjećam nemoćno u usporedbi sa svim tim mladim ljudima i njihovim porodicama. SDP je napravio Plan za mlade, kojim će se napraviti bolja država za mlade da ostanu. Nerealno je očekivati da će nam se 80 000 mladih vratiti, jer zasigurno neće, ali dajte da zadržimo ove koji su ostali ili koji se misle da napuste ovu zemlju. Jako sam ponosna što je upravo moja partija prva izašla sa ovakvim planom. Jer ne želim da nas strah od visine i aviona drži razdvojene na dvije strane svijeta od naših heroina: majki, nena, baka, sestara i porodice.
(B1Info)