Jezik kao sredstvo spajanja, a ne razdvajanja

Nedavno sam bila uvodničarka na jednom okruglom stolu čija je tema bila „Učenje bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika u školama“. Profesorica sam bosanskog/hrvatskog/ srpskog jezika i književnosti, te smatram da posao kojim se bavim je vrlo plemenit i odgovoran.

Nažalost,  nastava bosanskog/hrvatskog i srpskog jezika u školama je vrlo često kamen spoticanja, zato što se jezikom najviše bave oni koji sa jezikom i nemaju mnogo veze. Nisu ljudi od struke,  već pripadnici vodeće politike kojoj odgovara razdvajanje djece od malih nogu, pravljenje razlika među nama jednakima. Da smo država apsurda, dovoljno govori podatak da smo kao društvo vrlo osjetljivi na jezik, pa tražimo prevodioca u javnim ustanovama, a pravopisne greške, i to elementarne, ne primjećujemo.  Svakodnevno ih pravimo i pritom ne tražimo savjet struke. Ne treba generalizirati jer ipak ima i onih savjesnih ljudi koji će vrlo rado posavjetovati se sa lektorima.

Naučiti jezik znači poznavati njegova pravila. Danas smo svjedoci da jezikom vrlo često diriguju nacionalističke i političke ideologije. Ne bi trebao biti problem u riječima tisuća ili hiljada, čak bi trebalo da budemo sretni jer znamo više varijanti istog jezika, a ne da to bude prepreka u komunikaciji.

Jedna od prvih lekcija koje se rade u školama u oblasti gramatike jeste jezik kao sredstvo sporazumijevanja. Kako možemo definirati jezik? Ima više tumačenja: način nečijeg izražavanja, način govora, ali najbolja definicija je da je jezik sredstvo sporazumijevanja/komuniciranja.

Jezik je most koji povezuje ljude, njime komuniciramo. Služi nam da razgovaramo, razmjenjujemo mišljenja i dokazuje da smo mi društvena bića.

To tumačenje vrijedi u teoriji, dok se u praksi ne provodi u potpunosti.  Nažalost, nastava jezika u Bosni i Hercegovini je ponekad zloupotrijebljena u smislu da je jezik vrlo pogodno tlo za širenje nacionalizma, pravljenja razlika među nama koji se savršeno razumijemo. Tako se razdvajaju u školama planovi i programi, a najgore od svega je što se razdvajaju djeca. Jezik biva potpuno iskorišten u političke svrhe i zato imamo pojavu dvije škole pod jednim krovom. I u osnovnoj i srednjoj školi sam išla u takvu školu.  Veliki odmor smo opet provodili zajedno, družili se i, naravno,  govorili istim jezikom.

Jezik nipošto ne bi smio da bude sredstvo manipulacije, razdvajanja, već sredstvo spajanja. Posebno zabrinjava činjenica da se jezikom manipuliše, huška, stvara razdor, umjesto da se povezujemo jer, ruku na srce, govorimo istim jezikom u tri varijante. Naravno da se zalažem da se poštuje pravila svake te varijante, ali ne bi se smjelo ići u krajnost da se djeca razdvajaju. Nije li bolje učiti jedan jezik,  a istodobno poštovati varijantu jezika kojom učenik govori ? U školama bi učenici pohađali zajedno nastavu i dijelili školske brige i razbibrige.

Prisjetit ćemo se Deklaracije o zajedničkom jeziku koja je predstavljena nekad krajem marta 2017. godine s ciljem sprečavanja političke manipulacije jezikom. Vrhunski lingvisti i književnici su bili potpisnici iste. U Deklaraciji se konstatuje da Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci govore zajedničkim policentričnim standardnim jezikom.

Cilj Deklaracije nije bio stvaranje novog jezika, nego je bila usmjerena protiv nacionalizma.  Naravno da je bila više simboličnog karaktera, ali poslala je snažnu poruku. Skrenuta je pažnja na nacionalizam koji se provodi u školama, koji za posljedicu ima stvaranje predrasuda prema drugom i drugačijem.  Jasno je da su predrasude samo rezultat straha i neznanja koje su onima na kojima svijet ostaje potpuno nepotrebne. Upravo jedan od ciljeva ove Deklaracije je i ukidanje jezičke segregacije i diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.

Kao prosvjetni radnik na početku svoje karijere jako sam sretna kad učenik nauči pravopisna pravila, kad vidim napredak u učenju. Drago mi je kad znam da su moji učenici naučili da se negacija uz glagol piše odvojeno i kad nauče izuzetke istog. Tada znam da sam uradila dobar posao.

Svjesna sam da ovo, nažalost, ostaje dugoročan problem u Bosni i Hercegovini. Voljela bih da ubuduće bude što više konstruktivnih rasprava o jeziku, jer vrlo je bitno da razmijenimo iskustva, mišljenja, naučimo nešto jedni od drugih i na koncu da pošaljemo u javnost jednu snažnu poruku. Neka svako jezik zove kako želi, ali želja mi je da razgovaramo da bude most koji nas povezuje, a ne barijera koja nas razdvaja.

Neka nam služi za komunikaciju, a ne za diskriminaciju!

 

Vedrana Kisić