Tri puta sam dobio direktne izbore, bez obzira da li je SDP u tom trenutku bio popularan ili nepopularan. Na posljednjim izborima dobio sam dvostruko više glasova nego lista SDP. Ni ja sam, niko bez pomoći drugih ne može da izvuče SDP. Vjerovanje u to je jedna od osnovnih grešaka, bila je to u vrijeme Lagumdžije, a posljednjih mjeseci i u vrijeme Nikšića. Da vladaju predsjednik, generalni sekretar i dvoje – troje ljudi oko njih. Ne može, možemo jedino svi mi zajedno. Ono što ja nudim, a godinama tako radim u Tuzli i pobjeđujem, je da se ustanovi takav način rada, da svaki član SDP odgovara za stranku kao cjelinu. Mnogo je blistavih, sjajnih ljudi u Bosanskoj Krupi, Ključu, Gornjem Vakufu, Donjem Vakufu, Travniku, Tuzli,u, Tuzli, Brčkom… koji nisu dobili priliku, a samo su htjeli da pokažu šta mogu i znaju. Da povuku, da njihovom gradu i da u njihovoj državi bude bolje
“Uvjeren sam da Bosna i Hercegovina ne može bez snažne Socijaldemokratske partije. Govorimo o kontinuitetu BH državnosti; on je prekidan u dugim periodima, ali je nastavljen i Bosna i Hercegovina je rođena u antifašističkoj borbi svih njenih naroda i građana. I priznata u avnojevskim granicama. Ona je, dakle, mogla biti ponovo rođena u antifašističkoj borbi i na tekovinama antifašizma, koje su možda najveća i najhunmanija ideja 20. stoljeća, iz koje proizilaze ravnopravnost i bratstvo među ljudima. Na temeljima bratstva i jedinstva, antifašizma, koji su temelji nacionalne ravnopravnosti. Onda Bosni i Hercegovini treba partija svih naroda, a to može biti samo Socijaldemokratska partija. Prava antifašistička partija, jer je fašizam, nažalost, vječit, te njemu mora biti vječito suprotstavljen antifašizam.
Ta antifašistička partija mora biti dovoljno snažna da ideje nacionalne ravnopravnosti, koje su u skladu sa multikulturalnim bićem BiH, nadjačaju ideje nacionalista. Da nadjačaju, a ne da se rješavanje nacionalnog pitanja prepusti nacionalistima, što je poput puštanja lisice u kokošinjac”, kaže Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle i kandidat za predsednika Socijaldemokratske partije u razgovoru za e-novine.
*Da li je SDP u dve i po decenije novog parlamentarizma pokazala da, u mreži nacionalnih partija, može biti stranka kakvu očekuju građani i njeno članstvo?
Naslijeđene su ideje i SDP se borio za odbranu tih ideja. Po mom mišljenju, ne dovoljno kontinuirano i ne dovoljno snažno.
*Možda je saradnja, ili uslovno rečeno saradnja, sa nacionalnim partijama bila iznudica?
Mnogo je bilo brljanja u tom smislu, zato je članstvo bilo zbunjeno. I veliki je problem za BiH to što je SDP sada veoma slab. Što je doživio debakl na proteklim opštim izborima, izgubio dvije trećine glasova, 200 hiljada glasača. To je danas problem za SDP, ali i za Bosnu i Hercegovinu.
Zašto se to dogodilo? Tadašnji vrh SDP, mislim na predsjednika, generalnog sekretara, koji je sada predsjednik (Zlatko Lagumdžija i Nermin Nikšić, prim.aut.) su, mimo volje članstva, ušli u koaliciju sa Strankom demokratske akcije. Sa SDA i, čak, sa Hrvatskom strankom prava. Potpuno nemoguća kombinacija. Svima je bilo jasno da se to radi da bi se ušlo u vlast i zauzele visoke političke pozicije. Da to nema blage veze sa idejom SDP. Nakon toga se nastavilo koalirati i sa drugima, tako da se pokazalo da tadašnji SDP, od 2010. do 2014. hoće sa svakim. Narušen je karakter SDP, a kada jedna osoba ostavi utisak da je bez čvrstog karaktera, onda joj niko ne vjeruje. U ovom slučaju ni članovi, ni birači. To je dovelo do duboke, duboke krize SDP BiH u kakvoj smo i danas.
*Da li su narušeni i programski ciljevi, oni osnovni, u tri reči sloboda, solidarnost, jednakost?
Program je, svakako, širi, nego što staje u te tri lijepe riječi. Mnogi su osnovni principi SDP, kao partije svih nacija, potuno antinacionalističke, nezamjenjive, narušeni. Osim toga, vladanje je bilo takvo da birači nisu htjeli ponovo glasati za SDP. Dakle, ako si već u vlasti, da bar napraviš nešto, ali građani nisu bili zadovoljni, previše se pragmatično gledalo, na momente i neoliberalno, nikako lijevo. Kada se tome doda arogancija u ponašanju, a ona najviše nervira ljude, vidi se da je SDP ostao bez skromnosti koja je, valjda, vrlina. Ostao je, dakle, bez svega što treba da krasi takvu partiju, istinsku ljevicu. Onda se dogodi debakl. A do toga je došlo, po mom mišljenju, zbog nedovoljne demokratičnosti SDP, zbog mogućnosti da jedan, dva, ili tri čovjeka odlučuju u ime više desetina hiljada članova SDP.
*Može li Tuzla da bude mesto rođenja progresa i nade, pošto je takav program u pripremi. Šta ćete u njega ugraditi, kakvi su izgledi da se Vaše ideje realizuju u okruženju nacionalnih programa?
Ako iko može u Bosni i Hercegovini, može Tuzla. Ima veću moć integracije, nego druge sredine.
*Rekli ste u jednom ranijem intervjuu da su njene mogućnosti integracije regionalne, da prevazilaze okvire BiH?
Da, a za to postoje i dokazi. Upravo su završeni Međunarodni književni susreti Cum grano salis, ne vjerujem da bi se Beograd, ili Sarajevo, Zagreb i Podgorica mogli lako dogovoriti ko će biti vlasnikom najveće nagrade za roman. Oko Tuzle svi su se dogovorili za dva dana i Susreti traju već 15 godina. Pozvao sam pisce i teoretičare i pitao da li možemo ustanoviti nagradu za jedan govorni prostor. Svi su rekli “da, ovo je jedan govorni prostor”. Imamo i Mešu Selimovića, šta mislite o njegovim romanima. Svi su govorili u superlatvima. Tako smo došli do Susreta i nagrade.
Drugi primjer integracije je tuzlanska trgovinska i proizvodna firma “Bingo”, koja zapošljava šest hiljada radnika. Ona je toliko jaka da je preuzela i slovenački “Tuš” i francuski “Interex”. Njoj se jednako raduju u Bijeljini, Širokom Brijegu, Sarajevu, Tuzli, Zenici, Višegradu, Goraždu. Vlasnik firme kaže da svi rado govore o imenu Tuzla. Slušao sam u Bihaću radnike koji dovikuju imena jedan drugom, to je Bosna u malom. A sjedište firme je u Tuzli.
Tuzla ima moć integracije, kada je u pitanju bunt, reakcija na nepravdu. Ovaj grad je 2. oktobra ’43. potjerao naciste, to je poseban grad. Ima 23 nacije, najveći je po multikulturalnosti u BiH, a rekao bih i šire. U toku rata se, matične knjige kažu, broj mješovitih brakova povećao.
*Nakon 20 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada se podvuče crta, šta je on značio i šta znači i danas za svakodnevni život?
Bio je prvo Vašingtonski ugovor, kojim je napravljena Federacija, potom Dejtonski (Vašingtonski je postao dio Dejtonskog). Ti su sporazumi bili dobri da se zaustavi rat, ali su jako loši za razvoj BiH, loši su za mir. Uspješni su bili da zaustave rat, a sada uspješno zaustavljaju ekonomski razvoj. Taj sistem pogoduje nacionalnim strankama, jer sistem podijeljenosti kreira snage podvajanja, a ne snage spajanja.
Kreira i nekretanje, kada svi vuku na različite strane, ona se zamišljena zastavica ne mrda. Država vuče k sebi, entiteti vuku k sebi, unutar entiteta gradovi, općine, kantoni. Onda imamo štetne pojave, kao u vodi koja se ne kreće, i kriminal, i korupciju, i nezaposlenost. Ovaj sistem mora da se mijenja, jer je njime zarobljeno gotovo četiri miliona građana BiH. Ne može se izaći iz te ludačke košulje. To je paradoksalan sistem, on ne postoji nigdje. Primjenite ga u Norveškoj – propašće i ta država za vrlo kratko vrijeme. Građani su taoci ovog sistema, a htjeli bi bolju zdravstvenu zaštitu, radna mjesta, bolji život. Imaju normalne želje. A sistem pogoduje političkim partijama. Postoji more poslaničkih mjesta, ministarskih, samo u Federaciji ima 800 pomoćnika ministara. Ima 145 ministara, nekoliko stotina poslanika, 11 premijera. Tim ljudima ne odgovara promjena sistema u kojoj će izgubiti pozicije. Lako bi se moglo izračunati da četiri miliona ljudi trpi zbog te vojske funkcionera. Doministar, ministar, poslanik ima interes da primi naknadu i sačuva svoju poziciju.
*Kao da ciklično izazivaju fingirane priče o promeni? Ili o bespogovornoj odbrani Dejtonskog sporazuma?
Na sjednicama se govori o nacijama, u ime nacije, u ime naroda itd, pa dolazi do konflikata. Kada se govori o primanjima, nestaje i nacija, i partija i polova, čak. Postiže se munjeviti konsenzus. To su ljudi koji odlučuju o svojim primanjima, enormno su plaćeni. Mislim da su državni poslanici po satu bolje plaćeni nego predsednik SAD. A o odgovornosti da i ne govorim. To su ljudi koji ne mogu odgovarati krivično, izuzev da dođu pred govornicu i počnu da pucaju unaokolo. To stanje, “spasio sam ti život, onaj je htio, iz one nacije, da te ne bude”, “budi uz mene, pa trpi što si gladan”, traje nepodnošljivo dugo. I neko građane BiH treba da ujedini u borbi protiv tog stanja, protiv te elite privilegovanih. Kada razgovaram sa gradonačelnicima iz BiH, teško je primijetiti ko pripada kojoj naciji i kojoj partiji. Jer smo mi u kontaktu sa ljudima, rješavamo konkretne probleme, moramo da razumijemo suze siromašnih.
To je jedna posebno od naroda odvojena vlast. SDP može da povuče, može da, čista obraza, ponudi ono što je u tradiciji svih naroda. Određenu vrstu konsenzusa. Da omogući prirodnom biću Bosne i Hercegovine da živi. Naravno da su za to potrebne ustavne promjene, ali se one ne dešavaju, jer se, po mom mišljenju, ide naopako. Mora se Ustav mijenjati hronološki, prvo Vašingtonski sporazum iz 1994, potom Dejtonski. Imao sam konkretnu inicijativu za promjenu Ustava Federacije; mislim da je tako kompromisna, da je teško da unutar Federacije bude odbijena.
*Nešto konkretnije?
Federacija ima deset kantona, 11 premijera, kad na nekom prijemu viknete “Premijeru!”, okrene se 11 ljudi. Ima 145 ministara i 800 pomoćnika, o kojima sam govorio. Ima 600 poslanika. Cilj bi bio da se kantoni zadrže kao ustavna kategorija, ali da ne budu države, da nemaju ustavotvornu skupštinu, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Da se ovlaštenja prebace na Federaciju i na gradove i općine.
Time bi dva i po puta bio veći budžet Federacije, kao i svakog grada i svake općine. Onda ja jasno kako bi to pokrenulo razvoj i brzinu promjena. To je inicijativa mog tima, dobio sam usmeno ovlaštenje da, u ime stranke, budem pregovarač sa drugim partijama. Počeli smo pregovore, ali je inicijativa ostala prazno slovo na papiru. Pa, i to je jedan od razloga što sam se kandidovao za predsjednika SDP. Bez ustavne promjene, ne može niko biti dobar na vlasti, u ovakvom sistemu. U Ustavu Federacije, na primjer, nije riješeno ustavno pitanje jednog konstitutivnog naroda (mada mislim da su svi građani konstitutivni), nije riješeno pitanje Srba u Federaciji, to je sramota, to ne može više tako da ostane. I, trebalo bi raditi na nacionalnoj zastupljenosti na mjestu premijera i dopremijera, u smislu ravnopravne zastupljenosti svih građana.
Jedna je varijanta je da kantoni budu kao županije u Hrvatskoj, da nisu države, nego produžena ruka centralne vlade. Drugi je da ostanu kao teritorije, a da se vlada poveća za deset članova, i to regionalnih ministara. Pa da ima 30, a ne 145 ministara. Jer, kantoni su veliki paraziti. Ukidanje tog troška, od koga ima samo štete, samom promjenom Federacije, promjeniće se dejtonski ustav za 50 odsto. Jer je Ustav Federacije sastavni dio Dejtonskog ustava.
*Kako gledate na budućnost Republike Srpske, stičete li utisak da je uticaj Srbije na RS prejak?
Nije dobro bilo koga ometati neredom, kako bi se izbjegao nered u sopstvenoj zemlji.
*Nered?
Mislim ovdje na forsiranje referenduma o otcepljenju Republike Srpske. To može samo prouzrokovati haos. Jer će onda da uslijedi pozivanje na mogućnost referenduma drugih. A svako ima, unutar svoje zemlje, ljudi raspoloženih za referendume. I ući ćemo u pakao. Umjesto u mir stabilizaciju. A nama svima trebaju mir i stabilizacija. Pošteni ljudi neće lako dozvoliti destabilizaciju. I miješanje i ohrabrivanje separatističkih težnji bilo koga, u susjednoj državi, nije dobro. I stav SDP je da je to potpuno nelegalni referendum koji ne donosi dobro građanima BiH.
*Vidite li nameru da se Milorad Dodik, bar u izvesnoj meri, pacifikuje?
Mislim da Dodik nema odgovor na probleme koje imaju građani RS, a to su isti problemi koje imaju i građani Federacije. Vadi se velikim pričama, onim koje nisu rad, zapošljavanje i razvoj. Nova muka i novi problemi se nude građanima, Dodik je ušao u opasnu zonu koju politički neće preživjeti.
*Kako ste koncipirali svoju kampanju na unutarstranačkim izborima? Šta ste poručili, imate iskustvo, dobili ste mesto gradonačelnika pobeđujući na direktnim izborima? Vidite li realnu mogućnost da istinski dođe do decentralizovanja u strankama? Koja je razlika među kandidatima?
Moj glavni protivkadidat je bivši generalni sekretar, sada, na vanrednom kongresu, izabran za predsjednika, na devet meseci. Nermin Nikšić. Bivši predsjednik stranke Zlatko Lagumdžija i Nermin Nikšić zagovarali su koaliciju sa SDA. Mimo provjere volje članstva, dobivši većinu u Glavnom odboru, ali su povukli veliku većinu članova SDP u izborni debakl. Izgubljeno je povjerenje članstva, ali i građana. Prokockali su priliku, čak i ako su htjeli da budu na vlasti i urade nešto korisno. A SDP je izgubila dvije trećine glasova. I dalje tone.
Moji prijatelji iz SDP i ja nudimo promjene. Za razliku od ljudi koje pominjem, ja nikada nisam doživio poraz. Tri puta sam dobio direktne izbore, bez obzira da li je SDP u tom trenutku bio popularan ili nepopularan. Na posljednjim izborima dobio sam dvostruko više glasova nego lista SDP. Ni ja sam, niko bez pomoći drugih ne može da izvuče SDP. Vjerovanje u to je jedna od osnovnih grešaka, bila je to u vrijeme Lagumdžije, a posljednjih mjeseci i u vrijeme Nikšića. Da vladaju predsjednik, generalni sekretar i dvoje – troje ljudi oko njih. Ne može, možemo jedino svi mi zajedno.
Ono što ja nudim, a godinama tako radim u Tuzli i pobjeđujem, je da se ustanovi takav način rada, da svaki član SDP odgovara za stranku kao cjelinu. Ali, da za to bude i nagrađen. U tom sistemu mora se uspostaviti ravnopravnost nas, članica i članova SDP, bez obzira na to gdje živimo. Mnogo je blistavih, sjajnih ljudi u Bosanskoj Krupi, Ključu, Gornjem Vakufu, Donjem Vakufu, Travniku, Tuzli, Brčkom, koji nisu dobili priliku, a samo su htjeli da pokažu šta mogu i znaju. Da povuku, da njihovom gradu i da u njihovoj državi bude bolje.
Dakle, predlažem takav koncept rada, a sve to dokazujem u Tuzli, da više ljudi više zna i da više ljudi može sve. Da niko nije pametan kao svi, da niko nije jak kao svi. Članovi Predsjedništva bi bili resorno zaduženi, bili bi vezani za Savjet, u kojem bi bili i članovi i prijatelji SDP koji nisu članovi.
Na primjeru Mostara – probleme sada rješava dva – tri čovjeka u vrhu partije i Mostarci. U ovakvom sistemu rada, to bi radio Savjet, kompletno Predsjedništvo, a onda bismo upitali članstvo u 93 organizacije šta o tome misli. Tako problem ne bi rješavali samo Mostarci, nego svi članovi SDP BiH. Sigurno je da bismo pokazali snagu. Ili, problem izmjene Ustava Federacije. To ne bi bila borba pojedinca koji je napisao prijedlog, u pokušaju da ga bar saslušaju. Nego bismo u to uključili 93 općinske i gradske organizacije, 14 regionalnih, nekoliko hiljada ljudi. I to kompetentnih, jer za svaku temu imamo kompetentne ljude, ali nisu dobili priliku za rad.
*Pozivate se na način rada i rezultate u Tuzli. Po čemu su oni specifični?
Da. Recimo, svaki šef odjela u Tuzli, svaki moj pomoćnik, je gradonačelnik Tuzle za tu oblast. Gradonačelnica za oblast budžeta i finansija je gospođa Suada Isaković, ja sam napisao to ovlaštenje. I ko god je sa mnom razgovarao o budžetskim sredstvima, odgovorio bih mu da moram pitati gospođu Isaković. Takvim načinom rada uspjeli smo ukinuti restrikcije vode nakon 70 godina, napisati strategiju razvoja, anketirali ljude, ostvarili plan 2010 i napisali novi, do 2016.
Šta je to, prvo pobjeda u zaštiti državne imovine. Kanton privatizirao “Vodovod”, “Komunalac”, druga javna preduzeća, moj tim i ja smo tužili i vratili imovinu građanima Tuzle. Ne da smo riješili redukcije vode, nego i od “Vodovoda” napravili stabilnu firmu. U “Komunalcu” i “Grijanju” riješili smo dugove i zaostatak plata, u ovom gradu ne postoji javni objekat koji nije priključen na centralno grijanje. Sada je u toku toplifikacija individualnih objekata, što je najsigurnije i najjeftinije grijanje u BiH.
Riješili smo divlje deponije, imamo najsavremeniju sanitarnu deponiju na prostorima bivše Jugoslavije. Imamo sigurno najbolji tehnološki park na Balkanu, koji je zbrinuo 400 inženjera, više nego Telekom i Elektroprivreda zajedno u istom periodu, to je norveško – tuzlanski recept. Slana jezera? Njemački “Die Zeit” je napisao “Čovjek koji je u Tuzlu doveo more”. Ideja jeste moja, otrpio sam i udare i otpore, da je to sumanuto, ali ništa ne bih mogao bez građana. Napravili smo anketu sa dobrim uzorkom, prije prvog jezera 95 odsto građana je reklo da vjeruje u tu ideju. Da nisam dobio takav rezultat – pa, ne bih se usudio. Zar mislite da bih dobio na sudu, boreći se za imovinu građana punih 11 godina, da me ti građani nisu birali? Pod jedan su građani Tuzle, sa svim manama, za mene najbolji na svijetu. Pod dva vrlo veliki tim mojih saradnika. Ja sam pravnik i pisac, ne bih mogao bez inženjera. Njihova rješenja su sve same inovacije. Sada jezera vodi Javno preduzeće “Panonika”, mislim da će se do kraja sezone prodati 400.000 ulaznica. Ima dana kada na njih dođe 15-16 hiljada ljudi, rade kafane, restorani, skup od 15 hiljada ljudi, a ne dogodi se nijedan incident. To je ogromna zasluga tog preduzeća, velikog broja ljudi koji su vjerovali u tu ideju. Zajedno smo to uradili.
Isto to nudim Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine. Da veliki broj individualnih energija pretvorimo u sinergiju 30 hiljada ljudi. Samo tako možemo biti SDP. Jer, doživjeli smo dramatičan pad. Moramo to uraditi zbog demokratizacije SDP, ali i drugih partija. Ako ostane staro rukovodstvo, ovi iz drugih partija će proglasiti naš pokušaj “jedan čovjek – jedan glas” utopijom. Ako pobjedi moj tim, koji nije ni nalik timu koji nas je doveo do debakla, stvoriće se ambicije u drugim partijama. U njima se već pitaju kako smo uspjeli da dođemo do principa “jedan čovjek – jedan glas”, zovu me, kažu “ovaj naš će vladati doživotno”.
A može doći i do demokratizacije širih prostora. Ukoliko neko bude imao takvu snagu da vlast koju ima preda članstvu. SDP ima glavni kvalitet, prirodno je birati ljude po kvalitetu, a ne po ključu. I, onda, bolje članstvo, kada je u pitanju multikulturalnost i biće Bosne i Hercegovine, nego ijedna druga partija. Nikada, dok su vladala dvojica-trojica ljudi, nije moglao da se namjesti takav odnos, kako je to učinilo članstvo. A ima nas evidentiranih 30 hiljada. To je veliki kvalitet.
Drugi je to što će, ako članovi SDP glasaju za promjene, to ohrabriti ljude u drugim partijama. Ali će i navjesti mnoge ljude da slijede SDP ovakav kakav jeste. Jer, nama trebaju ljudi koji će nam vjerovati. I mislim da ćemo probiti entitetske granice, kada je u pitanju biće Bosne i Hercegovine i izvorni antifašizam. Jer, ima brljanja, obilježava se 25. novembar, a ne obilježava 29. Pa, kako možeš braniti ZAVNOBIH, a ponižavat Jajce i Bihać i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ko to može zanemarivati, šest od sedam ofanziva, to su nam temelji, državnosti i sigurnosti.
*Stalno govorite o ravnopravnosti?
Smatram da dosad nismo bili ravnopravni bez obzira na to gdje živimo. Ovo se odnosi i na Bihać, i Bosansku Krupu, i Travnik, i Tuzlu, i Banjaluku. Postoji u SDP nacionalne, polne, starosne ravnopravnosti, ali ako uspostavimo ravnopravnost bez obzira na to gdje ljudi žive, oslobodićemo tu energiju, cijele Bosne i Hercegovine, siguran sam u to i zato sam se kandidovao. To je jedini izlaz, jer doživjeli smo pad posle kojeg nas ne može podići jedan čovjek. Ali, ako raširimo mrežu širom BiH – onda može. Da se zaustavi pad, da se pokrene energija i krene uzbrdo, ka rastu.
*Tuzla je ranjeni grad, dodatno povređen postupcima srbijanskog pravosuđa, pre svega Tužilaštva za ratne zločine i Suda u slučaju Ilije Jurišića. Na tuzlanskom je korzou stradala mladost ovog grada, 25. maja 1995. Da li je rat završen?
Nije. Oružani dio jeste, ali, očigledno, kada neko pravosuđe interveniše prema građanima druge države, na bazi nategnutog predmeta, naslijeđenog od Mladićeve vojne policije, onda vidite da Mladićeva vojna policija još djeluje, iako je Mladić u Hagu. Jasno je svima, nedvosmisleno je dokazano, da se radilo o postupanju u nužnoj odbrani (Tuzlanska kolona, prim. aut.). Da je poginulo mnogo ljudi, a da nije trebalo da pogine niko. Da porodice žele znati ko je kriv. I jasno je da je ovo poput Afere Drajfus.
Dakle, da bi se sakrili Mladić, Nedeljković, koji je bio u Ugljeviku i njihov prijatelj Mile Dubajić, koji je bio u kasarni i napravio niz krivičnih dijela, poput izazivanja opšte opasnosti, jer je vojnike stavio na burad sa gorivom. I pri tom, zapucati na građane i policajce koji nisu ni u kakvom zaklonu.
Dugo je trajao dijalog, počela je pucnjava, mislilo se da se puca u zrak, počeli su da padaju ljudi, tada je policija na vatru uzvratila. A Ilijino ponavljanje naređenja “Na vatru uzvratiti vatrom” je uslijedilo poslije. Ne bi poginulo toliko ljudi da nije pogođena cisterna sa gorivom i svi sa tog kamiona su poginuli… A svaka majka jednako plače.
I sve se čini kako bi sakrili Dubajića, odnosno Nedeljkovića i Mladića, krivce za pogibiju vojnika, pokušavaju da dokažu da je kriv Ilija Jurišić.
*To je, očigledno, za Beograd bio državni posao?
Zna se da su spisi naslijeđeni od policije Ratka Mladića. A kakve veze ima Srbija sa Ratkom Mladićem? Ako ima, onda je Srbija počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu…
*Naravno da jeste.
Ali, to se iskomplikuje, može da uslijedi pravo na dopunu tužbe za agresiju, jer su se pojavile nove činjenice, nove okolnosti. A jedan od dokaza je i hapšenje Ilije Jurišića. Onda Srbija ima veliki problem.
*Činjenica je i da nisu kažnjeni krivci za ubistvo 71 osobe na Kapiji?
I takva se nepravda dogodila. General Novak Đukić, koji je kažnjen za ubistvo djece na Kapiji, našao je utočište u Srbiji. Šta će Srbiji, ljudima koji hoće normalno da žive i rade, da štiti Novaka Đukića?! Koji je naredio da se ubije 71 dijete, prosjek starosti 23 godine. Ranjeno, zajedno sa ubijenim, 200. Šta to treba Srbiji, takav teret?! Umjesto da ga odmah isporuče. Samo se otvaraju rane i ispoljava moć. Sad Srbija preuzima odgovornost – da su ga isporučili ne bi bili, nisu ga isporučili – odgovorni su.