Kada se u kontekstu XXI stoljeća upotrijebi termin savremena ljevica, uz njega se obično vuku konotacije kao što su kriza savremene ljevice, problemi savremene ljevice, tragedija moderne ljevice i sl. Rekao bih nažalost, međutim, to može biti i njena prednost, ukoliko se u krugovima političkih filozofa i teoretičara lijeve provenijencije prepozna historijski momenat kroz koji ljevica XXI stoljeća može da zauzme svoj ideološki stav, te ponudi odgovore na društvenu, političku, ekonomsku i drugu krizu sa kojom se svjetsko društvo trenutno suočava.

Da bi se shvatila kriza moderne ljevice, prije svega, potrebno je definirati modernu ljevicu kao politički i ideološki pojam i fenomen, a onda i dijagnosticirati njegove kancerogene elemente, sa akcentom na socijaldemokratiju kao političku ideologiju.

Lijeva ideja ima bogatu historiju iz oblasti socijalnih pitanja, međutim, u neoliberalnom XXI stoljeću, sve su veća odstupanja njene prakse od ideološke baze u teoriji. Prozapadnjački liberali skloni su da kažu kako moderni ljevičari odbijaju da vjeruju da su određeni problemi riješeni u XVIII stoljeću, te umjesto suočavanja sa svakidašnjim izazovima, traže određenu imaginarnu utopiju koja u stvarnosti zapravo neće funkcionirati. Sigurni u srcu neoliberalnih demokratija, oni ih napadaju, hvalaleći strane diktature, bez straha od posljedica.

Dva stuba krize

I ovdje se zaista mogu uočiti ključni problem savremene ljevice, a samim tim i socijaldemokratije; pogrešan fokus na stvari i terminologija. Kriza savremene ljevice nastaje od njenog nastojanja da se transformira u vjetrove trećeg puta, koji su vjetrovi koji pušu suprotno od njenog ideološkog toka. Socijaldemokratija, umjesto da iznađe rješenja neoliberalnom kapitalizmu, ona se transformira u svojevrsnu neoliberalnu socijaldemokratiju, koja kao epilog u praksi ima veći stepen privatizacije od neokonzervativizma. Da je socijaldemokratija zauzela pravilan ideološki stav 90tih godina prošlog stoljeća, fokusiran na problemima radničke klase i tržišta, danas bismo govorili o krizi neoliberalnog kapitalizma, a ne savremene ljevice. S druge strane, da li možemo govoriti o radničkoj klasi kao takvoj u XXI stoljeću? Tu moramo zastati, te se prisjetiti opaske koju nam daju naši neprijatelji liberali, da slijedimo političke diskurse koje je društvo prevazišlo. Žižek u svojoj knjizi Godina opasnog sanjanja daje dobru polaznu osnovu za ovaj problem, govoreći kako danas ne možemo više govoriti o buržoaziji i radničkoj klasi, već o tzv. buržoaziji sa platom. U klasičnom smislu, buržoazija nestaje, a kapitalisti se ponovo javljaju kao podvrsta plaćenih radnika, kao menadžeri kvalifikovani da zarađuju više svojom stručnošću. To ne dovodi samo do gotovo pa izjednačavajućeg statusa dvije klase, već i do totalne promjene i obrta u shvatanju Marxa, iz čega su savremena ljevica, odnosno socijaldemokratija proizašli. Socijalni nemiri s kojima se suočavamo u novom milenijumu, stoga, nisu više protesti klasične radničke klase, već plaćena buržoazija. Oni, kako Žižek tvrde, ne protestuju protiv brutalne tržišne logike, već zbog erozije njihovog politički povlaštenog položaja.

Problemi pogrešnog fokusa na stvari, te terminologija koja treba biti prilagođena globaliziranom XXI stoljeću neoliberalizma, ključne su dvije poluge za rješavanje krize moderne ljevice, odnosno, prevazilaženja neuspjeha socijaldemokratije od trećeg puta naovamo. Pomenutu ekonomsku krizu treba iskoristiti, jer lijeva ideja u sebi samoj sadrži revolucionarni naboj kod koje se takvo nešto jedino može očekivati. Fukuyamin kraj historije, odnosno iz te teorije proizašao kraj ideologije ipak ne može u potpunosti postati teror ekonomije, jer je ekonomija dobila svoj ideološki poligon. Postmoderna epoha, koja se nastoji nametnuti kao dominantna, te koja je lišena svakog kritičkog diskursa i emancipatorskog, treba preispitivanje. Ekonomska poluga neoliberalizma je ekspanzija multinacionalnog kapitala, ali i ubrzano tehničko povezivanje svijeta, što za posljedicu imaju izmjenu političkog i pravnog poretka. Međutim, ako pogledamo bolje, neoliberalna hegemonija se također raspada, iako se o tome ne govori toliko koliko o krizi moderne ljevice. Marksistički rečeno, današnji neoliberalizam samo zamišlja da vjeruje u sebe i zahtjeva da svijet zamišlja istu stvar. I to mu dobro ide, s obzirom da uživa epitet dominantne političke i ekonomske paradigme. Tome najviše može da zahvali postmodernom mišljenju, koje se ispoljava kroz pojavu globalizacije. Ukoliko bolje proučimo svog protivnika, vidjet ćemo da se uprkos silnim post- teorijama koje su se razvile od 90tih godina naovamo, osnovni postulati političke moderne ne samo i dalje primjenjuju, već su i ključni temelji današnjeg svjetskog poretka. Drugim riječima, neoliberalnom tržištu i multinacionalnom kapitalu potrebna je država. Jer, država je ta koja ga štiti, te koja mu daje otjelovljenje kroz pravnu aparaturu. I ne samo to. Jedna od posljedica brojnih finansijskih krahova u protekla dva desetljeća bio je fenomen u kojem je država na kraju bila ta koja je upućivala pomoć bankama. U bipolarnosti privatnog sektora kroz multinacionalne kompanije, te javnog kroz državu, lijeva ideja svoje utemeljenje treba imati u jakoj državi. Savremena ljevica ponovno treba redefinirati državu, da bi sa njom mogla operacionalizirati kao varijablom. A država je potrebna neoliberalnom tržištu, te u tome je ključ izlaska ljevice iz krize XXI stoljeća.

Izazovi na paradoksalnom bosanskohercegovačkom tlu

S druge strane gledano, globalno projecirano na lokalni nivo, savremena ljevica je u krizi i na postjugoslovenskim prostorima. Nje, zapravo i nema u pravom smislu te riječi. Nakon globalnih zbivanja od rušenja Berlinskog zida i pada komunizma, kroz uspostavu višepartijskih sistema, ideja o bezalternativnosti kapitalizma ubrzano se širi. Ovu zabludu treba sistematski razbijati, naročito u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, čiji se postmoderni karakter političkog sistema proizašlog iz mirovnog sporazuma sve više dokazuje kao paradoksalan u primjeni. Na takvim dijagnozama, treba graditi savremenu ljevicu, koja će biti svrsishodna.

Kao postmodernistički eksperiment međunarodne zajednice, kroz postdaytonsku Bosnu i Hercegovinu vrši se odbacivanje totaliteta i univerzalnih vrijednosti fragmentacijom politike i gubitkom moći države preko međunarodne zajednice u nakani započinjanja izgradnje svjetskog društva kroz sistem globalnog upravljanja u lokalnoj zajednici. Cilj je međunarodnu zajednicu osloboditi presije sistema država, te je uokviriti u globalnu politiku na lokalnom nivou. A to ujedno znači projecirati i globalno dominantnu neoliberalnu paradigmu u okvire Bosne i Hercegovine. Da stvar bude još gora, domaće političke elite, bez imalo ideološkog u sebi, već iz vlastitih interesa, na njene glavne protagoniste, MMF i Svjetsku banku gledaju kao globalne političke autoritete i institucije, ne shvatajući zapravo da MMF i Svjetska banka nisu ništa drugo već banke, te da uslovi koje one postavljaju pred Bosnu i Hercegovinu, nisu politički uslovi, već uslovi za dobijanje novog kredita. U prijevodu, uslovi za novo zaduživanje. A neoliberalni koncept opstaje na bankarskom sektoru i kreditima. Teoretski gledano, za otplaćivanje kredita potreban je novi kredit. I tako u krug. A daytonski okvir dodatno nam je otežao stvari kroz glomaznu i apsurdnu administraciju, gdje se ne daje mnogo prostora zaduživanju za razvojne projekte, koji bi mogli napunuti ionako slabu državnu kasu, već naprotiv, kako bi podmirili državni aparat. I ne samo to. Dayton je potvrdio novu bosanskohercegovačku geografiju proizvedenu primjenom organiziranog oružanog nasilja protiv Bosne i Hercegovine. Stoga, da bismo mogli graditi lijevu ideju na bosanskohercegovačkom prostoru, treba prije svega biti svjestan društvenog, političkog, ekonomskog i pravnog realiteta u kojem današnja Bosna i Hercegovina kao politička instalacija egzistira. Upoznati Dayton, odnosno upoznati tržište i sve posljedice proizašle iz još uvijek nezavršene tranzicije odgovori su ne samo na pitanje kojim putem treba da ide lijevica u Bosni i Hercegovini, već i kojim putem da ide Bosna i Hercegovina, kako bi postala stabilna i održiva politička zajednica, izvan okova međunarodnih eksperimenata. U ovako projeciranom stanju, elitističku politiku je lako voditi, te nju danas i provode gotovo sve političke opcije. Ljevica se stoga mora posvetiti ljudima, običnom narodu, sa svih strana nove postdaytonske geopolitičke mape Bosne i Hercegovine.

Etnički obojene političke elite u Bosni i Hercegovini nastoje narodu pokazati kako su tzv. vitalni nacionalni interesi ovog ili onog naroda u Bosni i Hercegovini najbitniji, hraneći jalovo postdaytonsko tlo politikom straha. Takva politika straha, uz vitalni nacionalni interes predstavnika iz njihovog „političkog tora“, samo dodatno usložnjavaju situaciju, dovodeći do još većih podjela i nepovjerenja koje samo bacaju sjenu na realne, egistencijalne probleme bh. društva. Vitalni nacionalni interes kao takav treba biti egzistencijalni interes. A on je istovjetan kod svakoga, bez obzira na to kako se zvao, gdje živio i u kojeg boga (ne)vjerovao. On je jednak osnovnim socijaldemokratskim vrijednostima slobode, jednakosti i solidarnosti. Stoga, da bi se mogla konstruirati zdrava ljevica u Bosni i Hercegovini, koje danas, usudit ću se da kažem, nema, potrebno je spustiti se na egzistencijalne probleme običnih ljudi, a ne na vođenje visoke, elitističke i salonske politike, preko koje se, pored već postojeće etničke, uvodi i nova diferencijalizacija – klasna. Lijeve političke opcije ne smiju dozvoliti da do toga dolazi, a naročito ne u svojim redovima. Lijeva ideja stoga treba biti otvorena za sve ljude, kojima treba biti briga i posvećenost pozitivnoj slobodi i jednakim šansama, a naročito briga za slabe i ranjive u društvu. Stoga, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, koja treba okosnica lijeve ideje u Bosni i Hercegovini ne smije da pati od problema zatvaranja unutar sebe same, već dati svim svojim članovima, simpatizerima, ali i običnim građanima jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih osnovnih, egzistencijalnih prava i potreba. Izazov savremene lijevice u Bosni i Hercegovini stoga je formiranje savremene lijeve političke ideje koja je danas, politički pogrešnm praskama, nažalost izgubljena.

Ovaj esej bih zaključio Žižekovom konstatacijom kako nam je danas, u ovoj situaciji, nebitno da li gledamo globalno ili lokalno, potrebna Thatcher ljevice: vođa koji bi ponovio njene korake, ali sa suprotnim predznakom, preoblikujući čitavo polje pretpostavki koje dijele današnje političke elite svih glavnih orijentacija.