Hoće li ljevica zajedno ili na marginu!

Da li će ljevica zajedno ili ne? Odgovor bi trebao biti posve jasan. Da. Modaliteti, forme i organizacija su u pitanju i treba ih što prije jasno i precizno definisati i iza njih istinski stati, ili ako to nije tako – u sve to i ne treba ulaziti. Ako ćemo se glođati za fotelje i funkcije, ako ćemo imenovati preletače i one što navodno donose glasove, a nisu jasno nikada ni bili opredjeljeni, ako što prije ne definišemo minimum zajedničke platforme, onda je odgovor Ne. No, sigurno je da su SDP i njeno članstvo, isto kao i ogroman broj građana, odavno prepoznali da do promjena neće doći ne bude li i ljevica, nevladin sektor i građani utvrdili minimum zajedničkog pred odlučujuću utakmicu oktobra 2018.godine Šta bi, između ostalog, trebalo biti platforma buduće ljevice?

1.Radnik, socijalna politika i građanin,
2.Anfišazam i država,
3.Međunarodna zajednica i MMF, a redosljed može biti i drugačiji.

Htjeli to priznati ili ne, svi su, manje ili više, zaboravili i na radnika i na socijalu. U našem vokabularu i političkom djelovanju riječ radnik gotovo da i ne postoji, pa bio on zaposleni ili jedan od onih od preko 500.000 nezaposlenih. Prepušteni su virtualnom sindikatu koji, očito, ne zna jeli “pošo” ili “došo”. Zapravo, „stručnjaci“ iz nacionalističkih stranaka, kojima se još uvijek tepa, i zovemo ih nacionalne, uspjeli su nam nametnuti nacionalno kao jedino i obavezno štivo. A na to su se gotovo svi primili i prihvatili igranku. Zbog toga se više niko ne pita šta će državni parlamentarci rješavati, nego hoće li se uopšte sastati? Igramo se velikih politika i priča, a iz socijale ću navesti samo jedan podatak: u Federaciji BiH, čak, 300.000 građana nema nikakav oblik zdravstvene zaštite, niti zdravstvenu legitimaciju, da ne govorimo kakva nas zdravstvena zaštita čeka u ogoljenim bolničkim centrima iz kojih svakim danom odlaze najbolji, a dolaze stranački, podobni i porodični. Ko riješi i 1/3 ovog problema treba dobiti i izbore, a ne ko dovede podobne i njemu poslušne. Kad govorimo o građaninu i građanskom priča o presudama Evropskog suda postaje deplasirana jer se u nju pokušavaju umotati etno interesi i nove podjele. Ali nije izlizana, a teža priča jeste ona šta rade na univerzitetima i u Bihaću, i u Tuzli i u Sarajevu. Nisu se čestito ni oglasili članovi Akademija i naučni radnici, nisu progovorili studenti, nisu se pretrgli ni ljevičari, a ne da se digla opštu halabuku i napravio zemljotres svugdje tamo gdje ima, ne samo lijevih već i samo normalnih! O kakvoj je to autonomiji univerziteta riječ? Hoće li o tome govoriti samo pojedinci i protjerani profesori ili će govoriti naše politike i intelektualci, uopšte?

Kad je o antifašizmu riječ, moram reći nema države u Evropi, a BiH, posebno – ako na tim temeljima nije izgrađena. Znamo, mi svi, da nam povodom 9.maja cvijeće polažu i oni koji sutradan iz parlamentarnih klupa glasaju za škole koje nose imena ratnih zločinaca, a gurali su se na partizanskim spomenicima u prvi red, ili su obrazovne i druge ustanove tim imena okitili još prije dvadesetak godina. Pa, mora im se reći, jasno i glasno, da se ne može s njima i da nam takvi ne trebaju, a ne kazati „pa dobro je da su i oni prisutni“. Niti je to naknadna pamet, niti su se oni ideološki prestrojili, nego su samo vidjeli svoj interes – pa se prislonili antifašistima. Isto tako, počesto, i iz vrhova ljevice od pojedinaca, zbog sitnih političkih poena, ne za stranku nego za sebe lično, odapinju se etnoradikalne strijele koje ljevici nanose ogromne štete. Partije ljevice moraju biti partije svih građana i sa uticajem osim na Bošnjake, i na Srbe, prije svega u Republici Srpskoj, kao i na Hrvate od Neuma do Livna. Ne može se, a da pri tom, obavljaju i značajne funkcije, pljuvati po Andriću i praviti koalicija sa Kaplanom. Ne može se ljevica malo i ponekad, svrstavati u nacionalne blokove, a u drugim mjestima i slučajevima odbijati bilo kakvu saradnju. Ne može se iz istorije uzimati na paraćesike, jer nema države BiH – bez stvarne antifašističke podloge.

Nema razumnog i normalnog čovjeka koji nije za EU i evroatlanske integracije, ali puno smo mi i drugačijeg i lošeg od međunarodnih naučili. Od dvije škole pod jednim krovom, do nametanja i onog što valja i onog što ne valja. Uslovi su često: prodajte telekom i elektroprivredu, povećajte akcize za gorivo, ne da bi napravili auto-put nego da bi ovim iz MMF-a bio siguran povratak kredita, pa ćemo vam odobriti novu tranšu, a naši budžeti otpuhani. Ne po zakonu, nego po podzakonskim aktima, kojima su u trošenje budžeta i fondova uveli desetine hiljada onih koji se tamo nikada nisu trebali ni naći. Tamo su se našli jer su sigurno glasačko tijelo, pa im se od spominjanja riječi revizija diže kosa na glavi i odmah povlače vitalni interesi. Obećali su nam iz međunarodne zajednice silne pare za poljoprivredu, pa kad su mjere stupile na snagu oni u Briselu zaboravili donijeti svoje administrativne uzuse. Zapravo, mi kao prosjaci i u paketima, ne trebamo nigdje ni ulaziti ni izlaziti, jer to ne radimo zbog njih – nego sebe radi.

Ne bude li ljevica dnevni, istinski i stvarni nosilac borbe protiv korupcije i kriminala, ne budemo li uveli u priču i radnika i mjenjali socijalnu i obrazovnu politiku, izbori će samo potvrditi dvadesetogodišnju agoniju koju preživljavamo.

U ovoj zemlji stvari se moraju hitno mijenjati, a lopovi hapsiti, a ne birati!