Postoji jedna stara, doduše ne često citirana narodna izreka, koja u sebi može sadržavati suštinu životne filozofije i mudrosti, a koja kaže: “Neke stvari jedino vrijeme može promijeniti.” Ova kategorija vremena, prolaznosti kao apsolutno nesporne činjenice je, izgleda, jedina stvar o kojoj bi se mogli složiti ljudi u Bosni i Hercegovini kada iznose svoja mišljenja o onome šta nam je Opći mirovni sporazum iz 1995. godine (poznatiji kao Dejtonski sporazum) donio i ostavio kao nasljeđe sa kojim živimo i pokušavamo, svako na svoj način, uraditi da naši životi izgledaju što bliže onome što nazivamo “normalan život”.
Normalan, jer valjda živjeti na ovim prostorima ima tu vječitu dilemu, upitnik, zebnju, strah, očekivanje, hoće li se slučajno moći ponoviti sve ono što se dešavalo u periodu 1992 – 1996. godina u Bosni i Hercegovini, čemu je Dejtonski sporazum stavio svoj pečat?! To je pečat mira i okončanja teškog i stravičnog rata u kojem su se desile najstrašnije stvari nakon Drugog svjetskog rata, ratni zločini, posebno protiv civilnog stanovništva, materijalna i duhovna uništavanja neslućenih razmjera, i na kraju genocid u Srebrenici kao apsolutni dokaz da se ljudska priroda može do te mjere izvitoperiti da nadmaši sve ono što normalan razum teško može i pojmiti.
Rezultati Dejtona nisu nikoga u Bosni i Hercegovini učinili apsolutnim pobjednikom. Svi su dobili određenu dozu zadovoljstva, nagrade s onim što su očekivali, ali niko nije mogao reći da je pobijedio u ratu. A ratovi se uglavnom vode da bi se u njima pobijedilo. Ukoliko je rat, i agresije obje susjedne države na Bosnu i Hercegovinu, trebalo da okonča nestankom ove države, te namjere nisu urodile plodom. S druge strane, očekivanja da naša država bude jedinstvena, uređena po nekim drugim, građanskim, ekonomskim, geografskim, infrastrukturnim, a ne teritorijalno-etničkim kriterijima također nisu ispunjena.
Danas je država u kojoj živimo teško podijeljena, i te podjele će protekom vremena biti sve veće, ukoliko mi ne budemo pametniji i zreliji pod uticajem vremena koje prolazi. Zbog takve rezultante rata, Dejton se često označava kao “nepravedni mir”. Nema dileme da je svaki mir, pa i onaj nepravedni, bolji od bilo kakvog rata. U ratu ginu ljudi, najviše civili, žene djeca i starci, skoro nikada oni koji su osmislili ideje zbog kojih se započinju ratovi. Zbog toga su građani Bosne i Hercegovine, narod koji svaki dan ima samo jednu preokupaciju, kako naći posao i pošteno zaraditi plaću, školovati djecu, priuštiti im koliko-toliko normalan život i budućnost, jedini sigurni gubitnici u ratu koji je okončan Dejtonom. Gubitnici u svakom smislu riječi.
To je posljedica onoga što gledano kroz prizmu vremena, onoga što je bilo prije – u toku – nakon rata, označavaju dvije decenije vladavine nacionalnih politika u Bosni i Hercegovini, koje počivaju na isključivosti, podjelama, zavadi među narodima, strahu i diskriminaciji drugoga, širenju mržnje i netrpeljivosti među građanima koji su i dalje ništa više od glasačke mašinerije tih politika i “energija mase” sa kojom takve politike uvijek računaju. Ukoliko analizu efekata Dejtona ne posmatramo u takvom, širem kontekstu, objektivno ćemo površno gledati na ono što nam je taj važan momenat u historiji BiH donio.
Mišljenja sam da je prolaznost Dejtona zapravo neupitna, on je bio samo jedna dionica u trasiranju evropske budućnosti Bosne i Hercegovine, koju naši građani očekuju, zaslužuju i trebaju. Zbog toga dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine, tj. usaglašavanje zahtjeva i potreba svih koji žive u ovoj državi, mora biti učinjeno na nekim drugim osnovama koje imamo sada, jer ovakva struktura nikome ne pruža sigurnost, jednakopravnost i uživanje svih prava na koje građani ove države imaju pravo. To se posebno odnosi na povratnike na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, koji su posebno ugrožena i diskriminirana kategorija koja je od Dejtona dobila najmanje, a zapravo su trebali dobiti najviše.
Kako drugačije objasniti činjenicu da su nacionalne stranke u Bosni i Hercegovini sve vrijeme dok su stajale iza “svojih” koji su ratovali protiv “drugih” konstantno sarađivale, vezale svoje zastave i pokazivale kako je zajedništvo (ipak) moguće. Zajedništvo u vladanju, kontroli resursa i materijalnih dobara, podjeli interesnih zona na teritorijalno-nacionalnom principu, kadroviranju i sl. Nikako zajedništvo među ljudima, koje bi otkrilo da kada smo skupa, jedinstveni u nastojanju da budemo najbolji, možemo postići neviđene rezultate u razvoju naše države. Mladi košarkaši reprezentacije BiH su to nedavno pokazali i to rade svi oni ljudi koji se okupljaju i skupa rade na bazi onoga koliko vrijede i znaju, a ne kako se zovu.
S druge strane, pokazali smo kako nas i nevolja može sastaviti da je lakše prebrodimo, bilo da smo se borili sa poplavama ili rudarskim nesrećama. Samo, izgleda, ne znamo to uraditi na političkom nivou, koji, da budemo iskreni, mora biti predvodnik stvaranja neke ljepše, prosperitetne budućnosti Bosne i Hercegovine. Za vrijeme dok sam bio premijer Federacije BiH insistirao sam da skupa sa Vladom RS dogovorimo status državne kompanije “Elektroprenos BiH”, kako bismo odblokirali ogromna akumulirana sredstva i iskoristili ih za zapošljavanje, investicije i posao za naše radnike i kompanije. I dogovorili smo. Dakle, dogovor je moguć i među političarima kada su namjere iskrene i dobronamjerne.
S toga je naizgled složeno pitanje ima li Dejtonski sporazum nastavak, da li i kada Bosna i Hercegovina konačno može napredovati i postati država koja postoji zbog svojih građana, a ne nacionalnih politika koje rade na razjedinjavanju ljudi i stvaranju vještačkih podjela ipak jednostavno?! Naše različitosti su naše bogatstvo, i naša historija nas uči da su naši stari to znali prepoznati i iskoristiti u ništa manje teškim vremenima u periodu tokom Drugog svjetskog rata i borbe naših naroda za slobodu. Momentum ZAVNOBIH-a i dalje traje, i dalje sija i niko ga nikada neće moći ugasiti, koliko god se neko trudio. On je jednostavan, ali istovremeno i dubokouman. Formulacija da Bosna i Hercegovina nije niti srpska, niti muslimanska (bošnjačka), niti hrvatska, već svih ovih naroda i drugih koji žive, u njoj je jedini mogući način funkcionisanja Bosne i Hercegovine. U implementaciji ovog vrhunskog načela jednostavno nema mjesta za entitete, kantone, distrikte i razne druge vještački stvorene podjele koje ne služe nikome do ogromnom birokratskom aparatu kojeg kontroliše politika.
Građani su, nažalost, i dalje gubitnici takvih politika kao što su to bili unazad dvadeset godina i samo im je izgleda ostalo da čekaju da vrijeme nešto uradi za njih. To je poenta ovog osvrta na rezultate Dejtona, njega građani nisu definisali i dogovorili, niti su o njemu odlučivali, jednostavno je trebalo zaustaviti rat, ali o budućnosti Bosne i Hercegovine građani treba da daju svoj jači glas i jasno kažu u kakvoj državi žele živjeti – ili se izjasniti da im je ovako uređena Bosna i Hercegovina po mjeri?! Ja mislim da nije, te da je nasljeđe ZAVNOBiH-a trajna vrijednost svih naroda i građana BiH za koju se treba boriti u budućnosti!