Od 15. januara 1960. godine – od kada je Josip Broz Tito prihvatio počasno članstvo u Savezu vozača i automehaničara bivše nam zajedničke države Jugoslavije, tradicionalno se taj dan obilježava kao Dan vozača i automehaničara u Bosni i Hercegovini i predstavlja dio ukupne kulturne baštine, koja osim društvenog ima ogroman razvojni potencijal, kako u sferi ekonomije tako i u razvijanju kulture ponašanja i dijaloga.
Tradicionalno obilježavanje Dana vozača i automehaničara je prilika ne samo za isticanje i nagrađivanje pojedinaca u krugu pojedinih profesionalnih udruženja i sindikalnih organizacija, kakva je praksa, nego i prilika da u široj javnosti istaknemo da su vozači i automehaničari značajan segment našeg društva i točak koji je izuzetno bitan za normalno odvijanje života, posebno u gradovima i prigradskim područjima.
Ustaju mnogo prije drugih, kako bi na vrijeme došli do garaže, kontrolisali tehničku ispravnost vozila, sjeli za volan velikih autobusa ili uključili upravljačke komande tramvaja i od ranog jutra počinju prevoziti radnike na posao, djecu i studente u školu i na fakultete, preuzimajući odgovornost za sigurnost prevoza – biti u službi putnika, mladih, starih, zaposlenih, penzionera, u svako doba dana i noći, po kiši i snijegu, paklenim vrućinama, na lošim cestama, nedeljnim danima i praznicima.Pri obavljanju svog teškog posla nemaju pravo na nepoznavanje puta, jezika, kulture, običaja.
I pored teških uslova rada, zarade vozača i automehaničara su najćešće u visini ili ispod prosječne plaće, koje se najčešće i ne isplaćuju redovno, Nije rijedak slučaj da im se neredovno uplačuju doprinosi za zdravstveno, invalidskose i penziono osiguranje, te da se suočavaju sa problemom „neuvezanog radnog staža“.
Najčešće odlaze u invalidsku penziju koja im ne osigurava dostojanstven život u starosti.
Stoga smatramo da obilježavanje Dana vozača i automehaničara treba biti sastavni dio javnih politika kojima će društvo i država, stvaranjem povoljnog poslovnog ambijenta za obavljanje prevozničke djelatnosti putnika i roba iskazati svoj odnos prema ovom segmentu kulturne baštine, prema profesiji vozača i automehaničara i osigurati transparentan, mjerljiv i pravedan sistem vrednovanja njihovog rada.Vozači i automehaničari zaslužuju dostojanstven život u starosti.