Navršilo se 71. godina od oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, koje je četiri godine prije toga, 6. aprila 1941. godine bombardovano, a isto se ponovilo prije 24 godine na isti dan 1992. godine.
Mnoštvo i lijepih i ružnih događaja veže se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu, za 6. april. Tako se na taj dan ove godine slavi 75. godišnjica od oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, a veoma znakovito je da je četiri godine prije toga u sklopu njemačkog napada na tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju upravo na taj dan 1941. godine Sarajevo zasuto bombama.
Nešto slično desilo se i u novijoj historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Nakon oslobođenja u Drugom svjetskom ratu, 47 godina kasnije, Sarajevo je započelo još jednu bitku. Od početka agresije i opsade, pa do 31. jula 1995. u Sarajevu je ubijeno, umrlo od gladi, hladnoće i nestalo 11.541 civila, od kojih 1.598 djece. Materijalna šteta koju je grad pretrpio tokom agresije i opsade, prije svega kroz razaranja stambenog fonda i uništenje kulturnog blaga i privrednih objekata i saobraćajnica, je neprocjenjiva.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu uslijedila je mjesec dana nakon referenduma.
Upravo na Dan Grada Sarajeva prije 28 godine, 6. aprila 1992. godine kada je tadašnja Europska zajednica priznala Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu, nakon sprovedenog referenduma na kojem su se građani velikom većinom izjasnili da žele samostalnu Bosnu i Hercegovinu od ostatka bivše Jugoslavije, desio se novi napad na Sarajevo.
Na početku zla koje se svom silinom sručilo na BiH, djeca u gradu pod opsadom, u Sarajevu, danas članovi Foruma mladih SDP BiH Centar Sarajevo govore o svojim strahovima i željama.
Nekadašnja djecu, a danas odrasli ljudi,sjećaju se i kažu:
Irma Zuko, 1992. godine imala je 4 godine,
„Kad je rat počeo ja sam imala nepune četiri godina. Moje sjećanje je, zapravo, sakupljanje gelera umjesto sakupljanja sličica i lutkica koje djeca koja su živjela u normalnom dobu sakupljala, i razmjenjivanje gelera, takmičenja ko ima ljepši, bolji i sl.“
Amar Čolaković, 1992. godine imao je 2 godine,
„Sva moja sjećanja su vezana većinom za podrum i sve moje ratne uspomene me vežu za podrum. Često smo ostajali bez hrane i vode za piće i bilo je pravo umijeće kako preživjeti u tim uslovima. Za mene glavni heroj i idol bio je moj otac, kada bi se vratio sa linije sa svojim zanimljivim, tužnim i komičnim pričama, prepričavajući šta se dešavalo tih dana. Iako nisam imao djetinjstvo dostojno čovjeku sa kraja 20. stoljeća, sjećam se lijepih stvari, prije svega zajedništva i solidarnosti. Tih 1425 dana nam je pokazalo koliko smo jaki i koliko su ovaj grad i ova država neuništivi“.
Azra Seferčehajić, 1992. godine imala je 4 godine,
„Ledeni žig u oku, trnci u nogama…mutan pogled prema kraju ulice u pravcu bradatog, prljavog, izgladnjelog čovjeka s Aldi kesom u kojoj je mama spremila i krišom poslala neke stvari po jednom čiki…tata, pa to je bio moj tata! Pušten je iz logora! Trči on prema meni, trčim ja prema njemu i padam… ustajem krvavog koljena i trčim dalje i padam u zagrljaj, onaj najteži i najmiliji, zagrljaj mog oca. Najteži je zbog sve one djece koja nisu dočekala svoje zagrljaje…“
Alen Krupalija, 1992. godine imao je samo 1 godinu,
„Sjećam se kako mi je mama davala telefon da zovem cika Valtera Perića da nam uključe struju, a mene stalno izbacivalo. Sjećam se kaseta Ninja kornjača. Sjećam se kako mi je komšinica dala krastavac, a ja začuđeno gledao, nisam znao šta je to“.
Admir Kabahija, 1992. godine imao je 6 godina,
„Vrijeme smo uglavnom provodili u hladnom i sumornom podrumu. Iako je bio rat, užas, horor, postojala je ljudskost, međusobno pomaganje i prijateljstvo bez interesa, sve ono čega danas ima malo, skoro i nikako. Moji prijatelji i ja, koji smo ostali ovdje, nismo puno izlazili nigdje jer su svakodnevno padale granate. Moji najteži trenuci su bili kada padne noć, tada osjetim da sam u ta teška vremena prepušten skoro samom sebi. Sve se izmijenilo, mislio sam da nikada više u mom životu neće biti one prijašnje radosti. I sada, kada se sve smirilo, posljedice svega toga ostaju zauvijek“.
Mi nikada nećemo prestati voljeti!
Portal sdp.ba je prilagođen svim uređajima.