Falsifikat originala

Sva dešavanja vezana za proteste i kontraproteste u Banjaluci koji su se održali u subotu, 14. V. 2016. god. na svjetlo dana su izbacili stupanj kontrole koji Dodik ima u entitetu Republika Srpska.

Predsjednik RSa pod strogom kontrolom faktički ima čitavu infrastrukturu entiteta, od javnih institucija, preko medija i paraobavještajnih struktura pa do privrednih kapaciteta. Reakcija toga aparata na proteste je bila ne samo momentalna, nego i gromoglasno ubitačna. Riječ o propagandnoj kampanji (negativno usmjeravački) koja je namjerno i vrlo djelotvorno obični protest tzv. „opozicije“ pretvorila u neku vaskoliku zavjeru sa ciljem rušenja RS i njenih institucija, pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti, rušenja i paljenja Banjaluke, izazivanja straha kod običnih ljudi…itd…itd…Svakakvi su sastojci udbrobljeni u tu navodnu zavjeru (Soroš, obrijane vehabije, Biščani, masoni, CIA, zvanično Sarajevo, elementi iz drugih država, ministar Mektić koji je prikriveni Hrvat, turske majice i košulje…i sl.).

Vrlo je uznemiren i zvanični Beograd, kao i vjerojatno Moskva. Čak se i Srpska pravoslavna crkva oglasila sa „zabrinutošću“ zbog skupa čiji je glavni zagovornik Srpska demokratska stranka (SDS), što bi bilo u istoj ravni da se Islamska zajednica BiH javno ogradi od SDA. Kampanja je nesumnjivo polučila rezultat, pa su paradoksalno SDS (stranka koja je osnovala entitet Republiku Srpsku i stranka sa ubjedljivo najvećim procentom osuđenih za ratne zloćine na cjelokupnom prostoru ex-YU), radikali i PDP i Čavićeva stranka optuženi za izdaju srpstva. Da bi izbjegli da budu percepirani kao izdajnici, SDS, PDP, Čavić i Mihajlica su onda na svome mitingu željeli pokazati da su oni istinski i najveći branitelji Republike Srpske.

Tako su se Dodikov miting i tzv. „opozicioni“ miting prosto takmičili na skali „ko je veći nacionalista“ i ko će biti bliži ratnim zločincima. Pa su tako na binu izvođeni kapitalci kao što su sin Ratka Mladića i kćerka Radovana Karađića koja je svojim mitingašima prenijela poruku podrške svoga oca. Naravno, glavni potez je odigrao sam Dodig psujući, zapjevavši (uz playback) i zaplesavši na podijumu svoga mitinga. Tako je on majstorski svu pažnju sa mitingovanja usmjerio na svoj solistički, estradni nastup čime su u zasjenak bačeni suparnička strana i poruke sa njihovog mitinga.

Na kraju je potrebno konstatirati da su sva ta priča, akcije i mreža moći i utjecaja koji su izbili na svjetlo dana u ovoj kišnoj suboti jasno pokazuju da je Dodik postupno u toku decenije svoje vlasti, prilično uspješno putinizirao entitet RS, nastojeći ga pretvoriti u malu Rusiju. Naravno sa razlikom, da se Putin javno hrve sa tigrovima, dok Mile pjeva na pozornici. Međutim, tu postoji jedan mali detalj koji bi ga u toj namjeri mogao spriječiti. Rusija je nesumnjivo supersila, ali je ujedno to i država i društvo koji nikada u historiji nisu imali ni najmanjeg iskustva bilo kakvog demokratskog uređenja. Za Rusiju je puna autokratija od najvišeg državnog mjesta do najnižih hijerarhijskih društvenih slojeva potpuno prirodan poredak. Za razliku od Rusije, područje ex-SFRJ je ipak imalo kakvu takvu tradiciju ili protodemokratskih ili poludemokratskih sustava, struktura i institucija (izabrani sabori, skupštine, samoupravljanje) u zadnjih oko 150 godina, što je činjenica koja se nipošto ne smije zanemarivati. Punu autokratiju je u tim okolnostima teže provoditi, a još teže održavati.

Istovremeno sa ovim dešavanjima u odnosu Dodik i tzv. „opozicije“ u RS, u federalnom dijelu BiH se rasplamsao unutarnji sukob unutar SDA. Riječ je o značajnom razmimoilaženju između frakcije koja se zalaže za demokratizaciju stranke i aktualnog stranačkog rukovodstva na čelu sa Bakirom Izetbegovićom koja teži zadržavanju oligahijskog upravljanja stranke. Nije nikakva tajna da se Bakir Izetbegović i naslanja i nadahnjuje Erdoanom i njegovom AKP strankom. To uključuje i metode i načine upravljanja i strankom i državnim institucijama, a koji su već vidljivi čitavom svijetu. Zato je moguće očekivati da će se Bakir I. pokušati da se sa demokratizirajućom frakcijom obračuna na isti način na koji Erdoan „pročišćava“ svoju stranku (npr. slučaj Davutoglu) i državne institucije koje kontrolira. Međutim, gledano dugoročno i to erdoniziranje SDA koje se dešava u zadnjim godinama je kontraproduktivno.

Uostalom, čisto sumnjam da će Erdoan i u samoj Turskoj postati neki sultan ili bar nešto slično Putinu. Za razliku od Rusije, i Republika Turska je i pored vojnih udara, strogih zakona i sl. ipak bila protodemokratska ili poludemokratska država u zadnjih 100 godina. Takvu tradiciju je znatno teže izbrisati i zato  pokušaj autokratizacije Turske nailazi na vrlo oštru unutarnju i vanjsku opoziciju, uz istovremeno (i to neuspješno) vođenje dva teška rata (proxy u sjevernoj Siriji i direktno u turskom dijelu Kurdistana). Uz sve to, vođenje politike samo na osnovi familijarno – jaranskih veza je ne samo anahrono, nego definitivno vodi u slijepu ulicu. Pa pred I. svjetski rat većina kraljeva i careva i kneževa tadašnje Europe su bili jedna familija, vezani uskim rođačkim vezama, pa je Europa upala u krvavu kaljužu I. svjetskog rata. Kada se familija međusobom posvađa, tada varnice pucaju na sve strane.

Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu nije ni kopiranje stranih vladara od strane domaćih plemenskih poglavara, a još manje oslanjanje na Beograd, Zagreb ili Ankaru, a najmanje rasprodaja domaćih resursa (vode, šume, zemljišta). Ako se želi uraditi nešto pravo, to je prvenstveno izgradnja autentične i državotvorne bosanskohercegovačke platforme koja će biti i sekularna, i socijalna, i demokratska sa snažnim institucijama i provodivim zakonima. Jedino je takve domaće snage svrsishodno podržavati.