Emir Đikić: Bez jake ljevice neće biti jake Bosne i Hercegovine

Izborna kampanja unutar SDP-a se približava vrhuncu. Sustav „jedan čovjek-jedan glas“ unutar stranke pokazuje sve svoje prednosti. Pet stranačkih kandidata obilaz podružnice, drži govore i debate. Iako se aktualni predsjednik Nermi Nikšić spominje kao favorit, a njegov najveći rival tuzlanski načelnik Jasmin Imamović, sve bolje na stranačkim tabelama stoji i Emir Đikić.

Kao pravo „iznenađenje s klupe“ Đikić je unio dah svježine u izbore u SDP-u, retorikom se odmaknuvši od četiri protukandidata, desetljećima prisutnim u vrhu SDP-a i politike.Đikić u intervjuu za Dnevnik.ba govori o svojoj kandidaturi, o sustavu “jedan čovjek – jedan glas”, rukovodstvu…

Do jučer mnogi nisu ni znali da ste član SDP-a a danas ste već kandidat za Predsjednika. Koliko je vaša kandidatura zaista neočekivana?

– Neočekivana je za sve one koji su se nadali da će i dalje uživati u privilegijama stečenim zahvaljujući stranki. Za one koji su računali na lažnu demokratizaciju, u kojoj članovi mogu birati isključivo iz strogo ograničene klike vječitih članova Predsjedništva i Glavnog odbora. Oni nisu očekivali da će netko ponuditi pravu promjenu. Ljudi koji me malo bolje poznaju nisu iznenađeni, jer znaju da sam već duže vrijeme razmišljao o tome kako mogu pomogći mojoj stranci. Istina je da nisam bio eksponiran kao SDP-ovac već kao borac protiv korupcije. Nisam bio dio rukovodstva, ali to je moja velika prednost, jer nisam bio u grupi onih koji su strabku doveli do prošlogodišnje izborne katastrofe. Kandidirao sam se kao jedan obični član, novo lice, koje su naši ljudi tražili još na izvanrednom kongresu u prosincu prošle godine. No, kandidirao sam se i kao čovjek sposoban da se uhvati u koštac s problemima SDP-a. Imam bogato stranačko i profesionalno iskustvo. Bavio sam se europskim integracijama, privlačenjem IPA fondova, imam dakle znanje u vezi s najvećim izazovima koji čekaju BiH u sljedećih nekoliko godina. Nisam još jedan u nizu stranačkih karijerista. Za razliku od trenutnog rukovodstva, postigao sam profesionalni uspjeh izvan SDP-a i sad ga želim SDP-u staviti na raspolaganje.

Koji je najveći problem u SDP-u čije ćete rješenje ponuditi na Kongresu?

– SDP je u ovom trenutku duboko podijeljena na stranački vrh i sve ostale. Imamo rukovodstvo, koje godinama živi samo za sebe, bez ikakvog dodira s članstvom. U poslednja dva mjeseca obišao sam Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko. I to nekoliko puta. I najčešće su me SDP-ovci pozdravljali istim riječima: „Otkud ti ovdje? Pa kod nas nitko nikad ne dolazi!“ Situacija se samo malo promijenila tijekom kampanje. Kandidati više putuju, ali izgleda da su i oni napravili neke kalkulacije. Za njih je, na primjer, odlazak u Zapadnu Hercegovinu „gubitak vremena“ jer tamo nema puno SDP-ovaca. A ne pitaju se pri tom zašto u Zapadnoj Hercegovini nema SDP-ovaca. Pa upravo zato što im je tijekom svih tih godina bilo mrsko otići u Livno ili Tomislavgrad, jer su SDP-om upravljali iz nekoliko sarajevskih kavana! Ovakav odnos prema članstvu se mora promijeniti. Ne smijemo više nikoga zaobilaziti. Svaki naš član je važan. Svi oni imaju ideje i sugestije. Svi oni trebaju biti uključeni u rad stranke, proces savjetovanja, donošenja odluka. Naši ljudi na terenu najbolje znaju, na primjer, tko ih treba reprezentirati u županijskim, entitetskim i državnim organima. Oni dakle znaju kakav treba biti redoslijed na listama. Oni treba slasti liste rukovodstvu, ne rukovodstvo njima kao što je do sada bila praksa!

Ide li vam sustav jedan čovjek – jedan glas na ruku?

– Apsolutno! Da nije uveden sustav „jedan čovjek-jedan glas“ vjerojatno bismo opet dobili izrežiran i unaprijed pripremljen kongres. Novi predsjednik bi nam bio nametnut, odnosno „izabran“ na nekom sijelu rukovodstva stranke. No, toga neće biti. O predsjedniku neće odlučiti rukovodstvo već 30 tisuća naših članova. S članovima nije moguće ući u tal. Nitko ih neće pridobiti obećanjem ovog ili onog mjesta u Predsjedništvu, zapošljavanjem nekog člana obitelji. Članovi će odluku donijeti svojom glavom. Ovo je odlična vijest za SDP! Konačno smo sudbinu stranke prepustili u ruke onih kojima je zaista stalo do principa socijaldemokracije. Naše sudbine neće više krojiti nitko drugi već mi sami!

Često se priča o ljevici u BiH. Što su glavni atributi koje bi jedna stranka morala imati da bi je se zvalo ljevicom?

– Ljevica u BiH je u ozbiljnoj krizi. I ima tu krivice nas u SDP-u. Principe za koje smo se trebali boriti, prodali smo za fotelje. Od socijalne pravde, jednakosti i antifašizma važnije je bilo tko će biti ministar vanjskih poslova, tko direktor Elektroprivrede, tko će dobiti upravne i nadzorne odbore u javnim poduzećima. Veliki dio odgovornosti snosi i druga stranka, koje je ostala socijaldemokratska samo u nazivu: SNSD. Nitko se više i ne sjeća da je Milorad Dodik političku karijeru počeo kao ljevičar. Tek je kasnije, da očuva svoju poziciju, preko noći postao radikalni nacionalist, kojem su od radnika bliži negatori genocida u Srebrenici. Iz njegovih današnjih izjava jasno se vidi da na povratak SNSD-a korijenima ne možemo računati. Krizu ljevice u BiH moramo dakle riješiti mi u SDP-u. A nećemo je riješiti bez promjena u stranci. Moramo se vratiti izvornim načelim socijaldemokracije. Moramo se boriti za naše ljude. Rukovodstvo danas vidi samo sebe i svoje privilegije. Zaboravlja da je borba za privilegije potpuna suprotnost ljevici. Ljevica je borba za pravdeno društvo. Ljevica je borba za čovjeka, njegova prava, njegov bolji život.

Često se govori o nekakvom ujedinjenju ljevice. SDP se nedavno ujedinio sa USD-om, nakon što se ova stranka izraspadala koliko je mogla. Koliko je SDP dobio ovim ujedinjenjem?

– Ujedinjenje sa USD-om je primjer toga kako se mi na ljevici ne smijemo ujedinjavati. Jednostavno se radilo o spajanju dvije stranke, od kojih je ona manja dobila neproporcionalno veliki broj mjesta u Glavnom odboru i Predsjedništvu i odmah se nakon kongresa „dočepala“ raznih pozicija. Neki kadrovi koji su ranije napustili SDP, kritizirali nas i radili protiv nas su na taj način „nagrađeni“. Sve je to izazvalo nezadovoljstvo među članstvom, prije svega u Sarajevu i u Tuzli. U Tuzli se u županijsko rukovodstvo SDP-a nakon kongresa vratio, na primjer, Zoran Jovanović, dakle čovjek koji je 2010. izabran u županijsku skupštinu kao zastupnik SDP-a, da bi kasnije sudjelovao u svakoj rekonstrukciji vlasti s ama baš svim strankama. Bio je član SDU, iz koje je izbačen zbod „nestatutarnog i destruktivnog djelovanja“, pa neovisni zastupnik, pa član USD-a. Možete samo zamisliti kakve je reakcije takvo ujedinjenje izazvao u Tuzli! Prije neki dan smo čuli da predsjednik USD-a Miro Lazović želi biti „kohezioni faktor“ u SDP-u. Meni zaista nije jasno kako netko tko je dijelio SDP sad može imati ambicije da ga ujedini. SDP ne treba bezuvjetno da prihvaća sve „izgubljene sinove“. Zato se zalažem da se ubuduće za one koji se vraćaju u stranku uvede razdoblje od dvije godine u kojem neće imati ni aktivnog ni pasivnog biračkog prava. Neka
tijekom tog razdoblja dokažu da su pravi SDP-ovci!

S kim se još SDP može ujedinjavati i predlažete li vi da dođe do novih ujedinjenja?

– Bez jake ljevice neće biti jake Bosne i Hercegovine, zato je ujedinjenje jedna od glavnih točaka mog programa. Trebamo razgovarati s DF-om, ali i svim ostalim manjim ljevičarskim strankama. Ne smijemo zaboraviti ni na razočarane ljevičare koji su napustili, na primjer, SNSD. No, ne mislim ovdje na ujedinjenje na način na koji je to urađeno s USD-om. Ujedinjenje pod vodstvom SDP-a ne smije biti svedeno na puko ujedinjavanje stranaka. Moramo stvoriti pokret. Intelektualci, radnici, sindikalisti, stručnjaci itd. moraju se aktivno uključiti u proces ujedinjenja. Moramo privući što više kvalitetnih ljudi. Trebaju nam rješenja, programi, ideje. Treba nam pokret koji će povesti državu prema Europskoj uniji, koji će od naše zemlje napraviti državu socijalne pravde i jednakosti, koji će nas izvesti iz začaranog kruga nacionalizma. Naš cilj ne smije biti ova ili ona fotelja, već jaka i jedinstvena BiH!