Golim okom vidimo da slomom tržišta život ljudi i opstanak biznisa u krizi COVID-19 sve više ovisi o dostupnosti javnih dobara. Započelo je masovnom ovisnošću o javnom zdravstvu u liječenju korona virusa, nastavljeno subvencijama plaća u firmama i obrtima pogođenim krizom i državnim garancijama za kredite iz garantnog fonda za oporavak kvalificiranih firmi a slijedi vakcinacija protiv korona virusa, zatim podržavanje oporavka i ekonomskog rasta.
Ekonomija je pala, a potrebe za novim javnim dobrima traže nove izvore javnog novca. Vlade ne zaziru od proračunskih deficita, a fiskalna ekspanzija se obilato okreće javnom zaduživanju. Ne razmišlja se o smanjenju javnih rashoda, sam Keynes je govorio da vrijeme krize nije vrijeme štednje (austerity-a).
Za razliku od privatnih, javna dobra nisu u rivalskom odnosu (potrošnja javnog dobra od strane jednog ne ometa potrošnju od strane drugog korisnika) i ne isključuju nikoga iz potrošnje (svi potencijalni korisnici imaju pristup javnom dobru). Ovako se definiraju čista javna dobra (Pure public goods). Malo se dobara u realnom životu može podvesti pod taj pojam. Mnogo je više dobara koja Stiglitz naziva privatnim dobrima pribavljenim javnim putem (Publicly provided private goods). Razlozi za ponudu javnih dobara su višestruki. Prvo, u mnogim oblastima tržište je nemoćno da optimizira ponudu i tražnju i stvara greške – nedovoljna potrošnja (underconsumption) i nedovoljnoj ponudi (undersupply). Zbog toga se usklađivanje ponude i tražnje provodi političkim odlukama, zakonima podržanim poreskim javnim novcem. Druga grupa razloga su efekti eksternalija u sferi klimatskih promjena, prirodne sredine, siromaštva i socijalne nejednakosti. Ponudom javnih dobara dostupnih svima ispravljaju se nejednakosti raspodjele dohodaka koje bi siromašne isključivala iz obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite. Treća grupa razloga tiče se ekonomije obima.
Imali bismo znatno viši standard kada bi javno dostupne usluge zdravstva i obrazovanja bile kvalitetnije, kada bi se snažnije podržavalo poduzetništvo i zapošljavanje, kada bi se podigao kreditni rejting i unaprijedila efikasnost vlade i javnog upravljanja… Ali, mora se imati u vidu da bez produktivnosti i ekspanzije privatnog sektora nema ekonomskog i socijalnog prosperiteta. Bez dinamičnog privatnog sektora možete graditi autoputeve, ali oni će zjapiti prazni, možete unapređivati visoko obrazovanje, ali kvalitetni stručnjaci će masovno emigrirati.
Sektor proizvodnje javnih dobara u BiH po pravilu se tretira kao neproduktivan i parazitski potrošač ogromnog novca, bez ikakve odgovornost za efekte svog djelovanja. Ovakva mišljenja su rezultat stanja u kome etnonacionalne političke klase koriste javne resurse za jačanje vlastite moći. Etnonacionalne političke elite u BiH raspolažu godišnje sa oko 50% BDP kroz javne prihode i sa 30,9 milijardi KM kapitala u državnim poduzećima. Taj ogromni potencijal javnih resursa je loše alociran (ne podržava rast poduzetništva i produktivnosti), neusklađen sa potrebama, izjedan korupcijom, nepotizmom i sistemom privilegija u zapošljavanju, javnim nabavkama i dodjeli koncesija za odabrane, neefikasno korišten i rezultira lošim kvalitetom javnih dobara za građane i biznis. Zato su te ocjene o javnom sektoru opravdane. Zadržati veličinu države, a unaprijediti dostupnost i kvaliteta javnih dobara je vizija koja treba voditi proces restrukturiranja javnog sektora.
Kada se iznesene okolnosti objektivno sagledaju, ne možemo se složiti sa stavovima o inferiornosti javnog u odnosu na privatni sektor. Tako Bićanić kaže da je nepotpun pristup koji ističe da realni sektor plaća javni sektor i da treba uvesti i drugi smjer i upitati se a šta realni sektor dobiva za to što plaća sektor javnih dobara. Možda su dobici veći od plaćanja. Nadalje, demografsko starenje i tehnološki progres zahtjeva rast ulaganja u javna dobra, jer je to uvjet da privatni sektor bude konkurentan.
Rosefield i Mills kažu da „podrijetlo problema ekonomske krize, stagnacije, nejednakosti, pretjeranog oporezivanja srednje klase i međunarodne polarizacije leži u političkom sustavu i ne može se riješiti sami od sebe. Problemi ne proizlaze iz razlika u odnosu na klasičnu ekonomsku teoriju ili cilja unapređenja javnog dobra. Oni proizlaze iz volje za moći i bogatstva samozvanih vladajućih elita i njihovih pristaša koje gaze demokratsku vladavinu ustavnog zakona.“
Treba istaći potrebu rasta naših sposobnosti ponude konkurentnih javnih dobara. Neoliberalni koncept doživljava drugi decenijski poraz. Pokazuje se da neoliberali traže slobodno tržište dok ono stvara profite, a kad mu svojom razuzdanošću oduzmu moć, onda traže državnu intervenciju. Orijentacija na javna dobra mora biti sastavni dio vizije BiH kao inkluzivnog društva socijalne pravde i visoke produktivnosti i inovativnosti, društva integriranog u euroatlantske integracije kome u tom procesu postaju dostupna mnoga globalna i europska javna dobra. Ekonomija takvog društva je organska integracija privatnog i javnog sektora koja rezultira visoko konkurentnom ponudom privatnih i javnih dobara. Niko neće razmišljati o privatizaciji, ako efikasno državno poduzeće stvara dobit i svojim dividendama potpomaže odgovornu državu u generiranju javnih dobara za potrebe građana i privatnog sektora.
Naša vizija rasta životnog standarda, naša vizija transformacionog rasta u novoj normalnosti, naš put ka Europskoj Uniji i NATO, naša orijentacija na ostvarenje ciljeva održivog razvoja prema Agendi UN 2030 nezamisliva je bez novog pristupa političkoj ekonomiji javnih dobara sa ključnim ciljevima zadovoljenja rastućih potreba građana i biznisa i odgovorne uloge vlada i javnih politika.
Na kraju, pred ekonomijom javnog sektora je mnoštvo izazova. Ekonomski fakultet u Sarajevu kao vodeća obrazovna i naučno-istraživačka institucija u zemlji najpozvaniji je da se odlučnije suoči sa tim izazovima. Jednako tako i sa izazovima drugih naučnih disciplina u kontekstu uloge javnih dobara u prosperitetu Bosne i Hercegovine.
Portal sdp.ba je prilagođen svim uređajima.