Drugi krug siromaštva

Viđamo te osobe sve češće na sarajevskim ulicama. Obično su to žene, pokušaju da uredno izgledaju, obučene u najljepše što imaju, nesigurnog hoda, prigušenog glasa: “Možete li šta pomoći?”

Naravno, postoje različiti koncepti marketinga u prošnji od onog agresivnog sa bosim nogama na mrazu do snishodljivog obraćanja u kojem se ne zna kome je nelagodnije – onom ko se obraća ili onome kome se obraća.

Pomislite šta li je bila u svom nekadašnjem životu ova gospođa u pristojnom, istina pohabanom kostimu s početka devedesetih prošlog stoljeća. Ljudi kao da daju rađe i više nekome ko prosi iz nekadašnje srednje klase.

Siromaštvo koliko je mučno za proživljavanje, toliko je delikatno i za objasniti. Dok neki siromaštvo proglašavaju stanjem u kome ljudi ne mogu preživljavati, indijski ekonomista Amartya Sen, koji je za istraživanja siromaštva dobio Nobelovu nagradu, kaže da je siromaštvo stanje u kome osoba ne može da zadovolji svoje potrebe kao socijalno biće.

U siromaštvu je umirovljeni profesor ekonomije koji ne može kupiti londonski Economist koji je redovno čitao, ili čovjek koji ne može otići na kavu sa starim društvom jer ne može platiti turu pića ili neko ko ne može otići ni sedam dana na more, a to je radio čitavog života.

Inflacija bi mogla baciti u siromaštvo do jedne trećine stanovništva u BiH sa oko 25% nakon akutne faze COVID-19 (posljednje mjerenje siromaštva u BiH obavljeno je 2015.).

Manje je sramotno svjedočiti rastu siromaštva od toga da se ono ignorira.

A aktualne vlade u BiH u hvalospjevima koje same sebi neštedimice daju upravo se tako ponašaju.

Borba protiv siromaštva traži ciljane mjere u korist ugroženih. Iskustva postoje, ali prvo treba shvatiti da je siromaštvo tu oko nas (ne, samo pred javnim kuhinjama) i da borba protiv njega traži nove, efikasne politike i mjere, daleko više fokusirane na siromašne, a mnogo manje na horizontalne mjere koje dosada jedino uključuju smanjenja poreza i akciza za imaginarne ljude.

Je l’ to neko spomenuo socijalnu kartu?