Nepunih mjesec dana prije smrti, 34-godišnja Jasmina Duraković, novinarka lista Oslobođenje, sa ocem Feridom šetala je sarajevskom ulicom Ferhadija kada je vidjela štand na kojem su članovi Donorske mreže BiH organizovali potpisivanje donorskih kartica. Jasmina je bez razmišljanja rekla kako želi donirati organe nakon smrti i potpisala karticu, a njeni najbliži tada nisu mogli ni slutiti da će samo nekoliko sedmica nakon toga u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu potpisati odobrenje ljekarima da uzmu zdrave Jasminine organe – bubrege, jetru i rožnjače – za transplantaciju organa. Jasmina je umrla od posljedica moždanog udara, a zahvaljujući njoj, spašeni su životi petoro ljudi. Bila je to do tada najobimnija kadaverična transplantacija izvedena u BiH nakon rata.
U odnosu na evropske zemlje, Bosna i Hercegovina je danas, nažalost, na samom dnu ljestvice kada je riječ o transplantaciji organa. „Bosna i Hercegovina je prije rata imala sigurno najugledniji transplantacioni centar u bivšoj Jugoslaviji – Institut za transplantaciju, koji je vodio pokojni profesor Bošković i koji je djelovao u okviru Kliničkog centra. To su bili pionirski poduhvati u transplantacijama bubrega, gušterače… Nažalost, nakon rata se pojavio veliki problem i transplantacije se više ovdje faktički uopće nisu radile. Postojali su pojedini iskoraci da se nešto napravi i krenulo je sa transplantacijama bubrega, rožnjače, jetre, međutim, ništa iz te oblasti nije bilo sistemski uređeno“, kaže za „SB“ ministar zdravstva Federacije BiH dr. Rusmir Mesihović.
Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti 2010. godine osnovan je Centar za transplantaciju pri federalnom Ministarstvu zdravstva. Centar je trenutno u fazi popunjavanja kadrovima, a u Ministarstvu očekuju da će prve konkretne rezultate imati već u narednih šest mjeseci.
„Naš mentor i supervizor cijelog projekta je Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske, odnosno njihov Centar za transplantaciju koji vodi dr. Mirela Bušić. Poređenja radi, Hrvatska je do prije pet godina bila na samom dnu u Evropi kada je riječ o transplantaciji organa, a sada su prvi u svijetu. Mi sada pokušavamo ‘kopirati* njihov sistem i primijeniti ga ovdje u BiH. Nedavno nam je u posjeti bio predsjednik Transplantacijskog stručnog društva, prof. dr. Francis Delmonico, koji je također dao podršku za početak rada Centra za transplantaciju“, kaže ministar Mesihović.
Pokretanje Centra za transplantaciju zahtijevalo je donošenje izmjena i dopuna Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja, a to je ujedno i zahtjevan logistički poduhvat. Nakon godina stagnacije u ovoj oblasti, pacijenti koji čekaju na transplantacije konačno će od ove godine sistemski biti uvedeni u registar i kroz saradnju sa medicinarima iz Hrvatske, moći lakše da dobiju nove organe.
Prema važećem Zakonu o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja, u Bosni i Hercegovini trenutno je na snazi takozvani informirani pristanak, koji podrazumijeva da se organi i tkiva s umrle osobe mogu uzimati samo ukoliko se ta osoba za života pismeno izjasnila da želi darovati organe nakon smrti. S druge strane, postoji i model koji se danas primjenjuje u većini evropskih zemalja, tzv. pretpostavljeni pristanak koji predviđa da je dozvoljeno uzeti organe za transplantaciju od umrle osobe ukoliko se ona za života nije izjasnila drugačije u pismenoj formi. U oba slučaja, međutim, neophodna je saglasnost porodice umrlog kako bi se organi mogli iskoristiti za transplantaciju. Razlika je jedino u tome što pretpostavljeni pristanak u psihološkom smislu daje bolje efekte u pristupu porodicama umrlih osoba.
Vlada Federacije BiH u proteklom periodu usvojila je sve potrebne izmjene i dopune Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja izuzev pretpostavljenog pristanka, čije su uvođenje inicirali članovi Udruženja dijaliziranih pacijenata Zeničko-dobojskog kantona.
Kako saznajemo, protiv ove izmjene Zakona izričito su bili zastupnici SDA u federalnom Parlamentu, dok su zastupnici Saveza za bolju budućnost bili uzdržani. „Nažalost, kod nas još uvijek postoje te retrogradne struje, kako u zdravstvu tako i među ljudima koji podižu ruke i donose zakone u Parlamentu. Volio bih vjerovati da je takav negativan stav posljedica njihovog neznanja i neupućenosti o ovoj oblasti, a ne nekakvih političkih igara“, kaže dr. Mesihović.
U Federaciji BiH trenutno je na listama čekanja za transplantacije bubrega 210 pacijenata, pet čeka na transplantaciju srca, 10 jetre i 30 rožnjače. Za rad Centra za transplantaciju kompanija BH Telecom donirala je server koji će obuhvatiti podatke o svim pacijentima na listama čekanja za različite organe u Federaciji. Prema parametrima svakog od pacijenata, kompjuterski će se određivati prioriteti za transplantacije, jednako kao u Hrvatskoj i ostalim zemljama koje imaju uređenu tu oblast. Ministarstvo odbrane BiH staviće na raspolaganje helikopter koji će biti dostupan 24 sata za transport organa, a federalno Ministarstvo unutrašnjih poslova MUP Republike Srpske omogućit će najbrži mogući transport organa kopnenim putem, objašnjava Mesihović.
Jedan od ključnih problema je u tome što Bosna i Hercegovina još uvijek ne zadovoljava uvjete za članstvo u Evropskoj donorskoj organizaciji Eurotransplant. Da bi država pristupila Eurotransplantu, potrebno je donijeti krovni zakon o transplantaciji organa na nivou oba entiteta.
A Bosna i Hercegovina, nažalost, nema ni Ministarstvo zdravstva na državnom nivou.
„U Republici Srpskoj jednostavno odbijaju osnivanje krovne organizacije, a jedino na taj način država može ući direktno u Eurotransplant“, kaže ministar Mesihović. „Ali u Federaciji ima dva i po miliona ljudi prema kojima smo mi odgovorni i ne možemo zbog nekakvih politikantstava ljudima onemogućiti transplantacije organa. Zbog toga smo krajem prošle godine i potpisali Protokol o saradnji u području pribavljanja i presađivanja ljudskih organa u svrhu liječenja sa Ministarstvom zdravlja Republike Hrvatske, tako da će naši pacijenti koji čekaju na transplantacije jetre i srca, kao i djeca koja trebaju bubrege, biti uvršteni na liste čekanja u Hrvatskoj i na taj način posredno ući u Eurotransplant. Moram još jednom naglasiti: nadam se da će se među mojim kolegama iz Republike Srpske malo poboljšati svijest o ovom pitanju i da ćemo na koncu uspjeti zajedno da uredimo cijelu ovu oblast na državnom nivou. Na jetri, srcu i bubrezima ne piše ko je koje vjere, niti ljude kojima život zavisi od tih organa to zanima. Ovo je pitanje koje se isključivo tiče poboljšanja zdravlja pacijenata i napretka medicine u BiH i mislim da politici tu zaista nema mjesta. Ako smo mogli osnovati Agenciju za lijekove na državnom nivou, onda valjda možemo i agenciju za transplant organa“, ističe Mesihović.
U prošloj godini u Federaciji BiH urađeno je oko 20 kadaveričnih transplantacija. Po broju obavljenih transplantacija godišnje u BiH prednjači UKC Tuzla, a slijede Sarajevo i Mostar. Za razliku od Federacije gdje se rade kadaverične transplantacije, u Banjoj Luci se takvi zahvati za sada obavljaju isključivo uzimanjem organa od živih donora.
Samo dijaliza za jednog bubrežnog bolesnika državu godišnje košta između 30 i 45.000 KM. Prema podacima Udruženja ljekara za nefTologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega u BiH, godine 2002. na dijalizi je u našoj zemlji bio ukupno 1.531 pacijenat, a deset godina kasnije, krajem 2012. taj broj iznosio je 2.900 pacijenata. Liječenje bolesnika u dijaliznim centrima finansiraju fondovi zdravstvenog osiguranja, tako da bi smanjenje broja pacijenata na dijalizi automatski značilo i velike uštede za državu.
„U Hrvatskoj se sada zahvaljujući programu transplantacije drastično smanjio broj pacijenata na dijalizi i mi želimo postići isto. Međunarodna finansijska korporacija IFC, koja djeluje u okviru Svjetske banke, napravila je analizu dijaliznih centara u Federaciji i preporuka je da država pokuša ući u javno-privatno partnerstvo sa tim centrima, prvenstveno zbog već dotrajalih aparata“, objašnjava dr. Mesihović.
DONORSKA MREŽA I EDUKACIJA LJEKARA
Na nivou Kantona Sarajevo od 2007. godine djeluje neprofitabilna organizacija Donorska mreža, čiji je primarni cilj edukacija stanovništva BiH o potrebi darivanja organa i tkiva u svrhu liječenja presađivanjem. Mrežu vodi profesorica dr. Halima Resić, a do sada je putem ove organizacije u Kantonu potpisano više od devet hiljada kartica potencijalnih donora organa. Međutim, Donorska mreža kao NVO i dalje zvanično nije dio zdravstvenog sistema.
„Svakako planiramo intenzivirati tu saradnju, ali Donorska mreža ne može funkcionisati kao nevladina organizacija, nego mora biti u sistemu države“, kaže ministar Mesihović. „Također, ne želimo da Donorska mreža bude samo na nivou Kantona Sarajevo, nego da obuhvatimo sve kantone i planiramo uskoro pokrenuti cijelu tu priču.“
Zadrška porodica prema doniranju organa nakon smrti njihovih najbližih srodnika često je vezana i za religijska pitanja. Međutim, treba reći da se nijedna vjerska zajednica, odnosno institucija u Bosni i Hercegovini ne protivi darivanju i transplantaciji organa. Druga bitna prepreka koju treba savladati kako bi se svijest bh. građana o potrebi darivanja organa poboljšala je pitanje utvrđivanja moždane smrti, što svakako predstavlja jednu od najtežih dijagnoza u medicini. Članovi porodica nerijetko se nadaju medicinskom „čudu“ kada su u pitanju njihovi bližnji, koji se na životu održavaju samo uz pomoć aparata. Budući Centar za transplantaciju u BiH imaće certificirani tim doktora koji mogu proglasiti moždanu smrt pacijenta. Pri tome, kako ističe dr. Mesihović, koordinatori za utvrđivanje moždane smrti ne mogu biti isti ljudi koji pregovaraju sa porodicom o transplantaciji organa.
Prema Mesihovićevim riječima, Centar za transplantaciju mogao bi imati ostvarene realne rezultate već u narednih pola godine. U Tuzli će se većinom obavljati transplantacije jetre, u Sarajevu bubrega, a sada se intenzivno radi na edukaciji ljekara koji će voditi transplantacijske timove.
„Dvojica naših ljekara su nedavno boravili na Univerzitetskom medicinskom centru u Merilendu, koji je među pet vodećih klinika u SAD-u, na edukaciji za pretransplant i posttransplant program jetre hirurgiju. Sada šaljemo slijedećih dvoje“, govori Mesihović.
Teoretski, jedna moždano umrla osoba može spasiti čak dvanaest života. Uprkos brojnim (političkim) opstrukcijama i neslaganjima koja i dalje postoje, kao i nedovoljno razvijenoj svijesti stanovništva, Bosna i Hercegovina je skorim početkom rada Centra za transplantaciju ipak napravila značajan iskorak u ovoj oblasti.
Slobodna Bosna
Portal sdp.ba je prilagođen svim uređajima.