Čapljinski “krišteći” prijedlozi

Otkako smo uspostavili «žensku kvotu» ili preciznije kvotu manje zastupljenog spola na kandidatskim listama, najprije u Privremenim izbornim pravilima (1998), a potom i u Izbornom zakonu (2001), svakih četiri – pet godina dolazi do pokušaja urušavanja te kvote ili takvih promjena u izbornim pravilima koji imaju jedan jedini cilj: smanjiti broj izabranih žena u zakonodavnim tijelima na svim nivoima!

Najnoviji prijedlozi koji stižu od Radne grupe iz Čapljine imaju jedan jedini cilj, a to je pokazati ženama gdje im je mjesto. Toliko o narasloj svijesti u društvu glede zastupljenosti žena u političkom životu. Prijedlog je da nema više ravnomjernog i zadatog rasporeda na listama, pa kad ih već mora biti 40 posto na listama, neka bar budu u drugom dijelu liste i neka ne ugrožavaju ove sjajne muškarce, naše vođe, čuvare naše sadašnjosti i europske budućnosti. Da nismo predali aplikaciju za članstvo u EU, vjerovatno bi grupa predložila i smanjenje obavezujuće kvote, ali ovako, nisu se usudili jer šta će reći europski partneri?!

Ovo me neodoljivo podsjetilo na 2005. godinu.

Tada je jedna parlamentarna radna grupa predložila izmjene Izbornog zakona, a da pri tom skoro niko nije ni znao šta je u izmjenama. A glavna izmjena je tad bila prijedlog da se liste zatvore i da se smanji ženska kvota sa 30 na 20 posto, tako što će prva žena biti tek na petom mjestu na listi. Na sreću, doznale smo šta nam se sprema, posredno, sa jednog sastanka u OHR-u gdje je ova grupa referirala strancima šta imaju namjeru mijenjati u Izbornom zakonu. Napravile smo odličnu kampanju u kojoj smo se brzo ujedinile, žene iz oba entiteta, iz NVO, gender centara, akademske zajednice i nešto političarki, te osporile i smanjenje kvote i zatvaranje listi. Tada su skoro svi mediji podržali ovaj ženski stav.

Uspjele smo se oduprijeti ovom pokušaju umanjenja ”ženske kvote”. Pod pritiskom, radna grupa i Izborna komisija su odustali od ovih promjena i, tad i sad, kažem na sreću i dobrobit. Tad su u ovom ”obračunu” političke partije ostale nijeme, ne izjašnjavajući se ni za ni protiv i jedino se SDP BIH oglasio i podržao ovu žensku kampanju. Tad smo se i organizirale tako da je u Parlament BIH stiglo bezbroj pojedinačnih prijedloga NVO, ali sa istim tekstom i zahtjevom na povećanje kvote na 50 posto. Sjećam se kako su neki poslanici bili šokirani, zatrpani prijedlozima, u nevjerici. Najviše ih je iznenadila snage naše organiziranosti i odlučnosti u zahtjevu, te se niko nije usudio da glasa za smanjenje kvote.

Sljedeći pokušaj je bio 2009. godine, ali ni tad promjene nisu prošle u Parlamentu BIH. Naravno, ne zbog ženskih pozicija iako su promjene, tobože, imale za cilj povećanje broja izabranih žena.

I danas, ponovo. Zanimljivo da su svaki pokušaj izmjena izbornih pravila, koja bi mogla unaprijediti izborni proces, riješiti niz problema diskriminacije i zloupotreba, političari uvijek svodili na pitanja kako smanjiti broj žena, pardon, manje zastupljenog spola na listama, a samim tim i izabranih.

E sad, pitanje je zašto? Kome smetaju žene na listama i žene u parlamentima?

Ženama? Muškarcima?

I jednima i drugima!Naravno, ne baš svima.

Muškarci su neumorni u pokušaju da discipliniraju žene i unište sve one koje ne mogu staviti pod svoju šapu. Kvote i otvorene liste ih izbezumljuju jer im se potkradu i one kojima oni ne upravljaju.

Žene zato dobro dođu da realiziraju te muške ideje i zamisli. A tako obezbjeđuju i sebi uvijek poziciju gdje god treba. A tu su uvijek da opravdaju lice svoje stranke, a bogami i šefa. Ko kaže da žena nema?

Ima, hvala Bogu. Onih sa stavom. Onih koje će «krisnuti» na čapljinske prijedloge!

Kvota je veliko dostignuće i odigrala je vrlo značajnu ulogu u svim ovim godinama poslijeratnog bosanskohercegovačkog razvoja i pokušaja da što veći broj žena nađe svoje mjesto u društvenom i, posebno, političkom životu. Iza tih dostignuća stoji ogroman trud i rad ogromnog broja žena iz NVO i nešto manje političarki. To ne treba nikada ni zaboraviti niti podcjenjivati, kao što to u ovom trenutku čini predlagačica najnovijih promjena. Ne bih voljela vidjeti kako bi izgledale liste i parlamenti, kada ne bi bilo kvota!

Sanjam budućnost u kojoj nam kvote neće biti više potrebne! Pri tom znam odlično da ima «miljenica» koje kvote vrijeđaju jer njihove sposobnosti su njih dovele tamo gdje su. Ali, ovdje nije riječ o njima.

Mnogo je onih koji još nisu razumjeli da su se vremena promijenila. Da žena više nikada neće biti u podređenom položaju na način kako su to bile naše majke ili majke naših majki. Onog trena kad smo ovladale slobodom rađanja, mogućnošću da same biramo partnera po svojoj volji, da same privređujemo i omogućavamo sebi ekonomsku neovisnost, tad su se stvari radikalno promijenile. Tad je za žene, iskreno, počela budućnost. Prava budućnost kojom će u dobrom dijelu upravljati.

Ženska budućnost. Mnogi to još nisu razumjeli. Ni muškarci ni žene. Nema povratka.