Bosna i Hercegovina i Dejtonski mirovni sporazum – razlozi za izmjene i dogradnju

(Referat na sjednici Odbora za reformu ustava i ustavna pitanja, Sarajevo, 2.6.2016.)

1. Proturječnosti Dejtonskog mirovnog sporazuma i Aneksa 4

Bosni i Hercegovini (dalje: BiH) je u Dejtonu oktroiran ustav za koji nisu glasali poslanici njenog legalnog Parlamenta.[1] Ustav je de facto donesen na mirovnim pregovorima i formalno predstavlja dio internacionalnog sporazuma „Dayton Peace Agrement“. On je, dakle, oktroiran kao osnov budućeg državno-pravnog poretka u državi koja je tek izašla iz rata i konkretan je rezultat nepravednog real-političkog pristupa ključnih aktera međunarodne zajednice. Bosanskohercegovačko ustavotvorstvo je u času donošenja Aneksa 4 potpuno etnizirano. Pri tome, treba reći da etnizacija ne predstavlja glavni uzrok, nego posljedicu cjelokupne mirovne strategije na području bivše avnojevske Jugoslavije.

Podjela državnog teritorija linijama zločina i etničkog čišćenja, stvaranje dva neprirodna i nedemokratski uspostavljena entiteta u državi BiH, postojanje paralelnih sistema u vojsci, policiji, elektroprivredi, fiskalnim propisima, školstvu, kulturi i drugim oblastima – to su neka od obilježja Dejtonskog sistema koji je obilježio našu društvenu i političku praksu u protekle više od dvije decenije i koji je postao prepreka za demokratski razvoj BiH i proces njenog uključivanja u evrounijske i evroatlantske integracije. Iako je Dejtonski mirovni sporazum (dalje: Dejtonski sporazum) bio koristan za prekid rata, on je ostavio dugoročno štetne posljedice za razvoj demokratskih odnosa u državi. Sporazum se, dakle, temelji više na zahtjevima političkog pragmatizma nego na imperativima pravde, etike i zdravog razuma. A pravednog mira nema bez suočenja sa istinom i priznanja krivice za počinjene zločine.

Politika međunarodne zajednice prema državi BiH bila je u toku sukoba, ne samo kontradiktorna nego i duboko nepravedna i nehumana: kad je trebalo zaštititi suverenu i nezavisnu državu, članicu UN, međunarodna zajednica  nije pokazala ni najmanje političke volje da onemogući etničko čišćenje, masovne pokolje i genocid; kad je, pak, trebalo okončati ratne operacije, međunarodna zajednica, uz blagoslov UN, učinila je se da se agresori izjednače sa žrtvama, da podijele teritorije unutar države po linijama koje su uspostavljenje zločinima protiv čovječnosti i zločinom genocida nad civilnim stanovništvom.[2]

Aneks 4 Dejtonskog sporazuma je pravni akt. U njemu se „sukobljava ideja pravde i elementarni tip nepravde“. U tom smislu se Aneks 4 pojavljuje i kao „opredmećena pravda“ (pravni akt koji uravnotežuje suprotstavljene pozicije i nivelira ih u cjelokupnom konceptu), i „opredmećena nepravda“ (u formi očiglednog prevođenja ratnog zločina i genocida u premise ustavnog prava i u formi otvaranja mogućnosti njihove interpretacije kao opravdanog čina).

Dejtonski sporazum je ozakonio nepravdu, a BiH je ostala nemoćna pred hiljadama žrtava,  bez mehanizama da uspostavi pravedan i trajan mir. Trajnog mira, međutim, ne može biti bez zadovoljene pravde, a međunarodna zajednica je okončala agresiju na bosanskohercegovačku državu bez pobjednika i bez pobijeđenog, da „zaraćene strane“ podijele odgovornost. Dosadašnja primjena Dejtonskog sporazuma nije, dakle, ukinula opasnost od separatističkih tendencija, što vodi ka teritorijalnoj, političkoj, ekonomskoj, kulturnoj podjeli Bosne i Hercegovine, tj. rušenju njenog ustavnog poretka.

Proturječne odluke međunarodne zajednice nisu ništa manje ni u domenu unutrašnjeg uređenja zemlje: ona je priznala nezavisnu i suverenu BiH i njen historijski  kontinuitet, ali je i legalizirala dva nedemokratski uspostavljena entiteta (istina, ne kao međunarodne subjekte) u državi; međunarodna zajednica, uz pomoć UN, proglasila je zaštićene zone u BiH, ali nije preduzela nikakve ozbiljne mjere (osim monitoringa) da bi ih zaštitila; predstavnici međunarodne zajednice formalno su štitili žrtve, ali nisu ništa efikasno uradili da spriječe ponižavanje žrtava, poricanje i negiranje ratnih zločina i genocida.

Sporazum iz Dejtona je normirao neprirodnu dominaciju nacionalne nad građanskom političkom opcijom. Ustav BiH, kao dio sporazuma iz Dejtona, u tome je bio krajnje nekonzistentan. Ta nekonzistentnost proizilazi u brojnim ustupcima radikalnim etnokratskim opcijama koje žele da razore državnost BiH. Tako je, u članu IX stav 3. Općih odredaba Ustava BiH propisano: „Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama BiH će predstavljati narode BiH“, dakle, narode BiH, a ne narode entiteta. Međutim, u članovima IV i V Ustava kojim se uređuje sastav i izbor Parlamentarne skupštine BiH i Predsjednišva BiH, uređeno je suprotno članu IX Ustava. Narodi BiH podijeljeni su po entitetima kao izbornim jedinicama, tako da je Bošnjacima i Hrvatima uskraćeno pravo da se u bh. entitetu RS kandidiraju za Dom naroda i člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka i Hrvata i da učestvuju u njihovom izboru, i obrnuto to je pravo uskraćeno Srbima u bh. entitetu FBiH, kada je riječ o izboru srpskih predstavnika u Dom naroda Parlamentarne skupštine i člana Predsjedništva BiH. Navedeno ustavno rješenje je suprotno Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer narušava političko pravo građana da biraju i da budu birani u organe vlasti na nivou države na cijelom njenom prostoru, a ne samo u okviru entiteta.

Teška konstrukciona greška Ustava, koja se također, nalazi u članu IV stav 3. d) odnosi se na proceduru donošenja odluka u oba doma Parlamentarne skupštine BiH: Predstavnički dom i Dom naroda. Naime, u oba doma se preferiraju entiteti na račun građana i naroda. Imajući u vidu da u Domu naroda dolaze delegacije tri konstitutivna naroda izabrane

u parlamentima entiteta, a u Predstavnički dom dolaze predstavnici građana izabrani od birača iz oba entiteta, apsurdnim se čini uslovljavati odluku saglasnošću, najmanje jedne trećine glasova delegata ili članova s teritorije svakog entiteta. Uslovljavanjem odluke saglasnošću jedne trećine glasova iz entiteta, gubi se politički subjektivitet građanina. Na taj način se Predstavnički dom kao dom građana pretvara u dom entiteta. Time je iz Predstavničkog doma izbačen politički interes građanina, a iz Doma naroda politički interes naroda. Sistem odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini BiH doveo je do toga da ona postane nefunkcionalna i nepropusna tvrđava onih snaga koje ne žele izgradnju moderne i evropske države BiH.

U pravnom poretku BiH postoji subordinacija u sistemu odlučivanja i sprovođenja odluka. Ustavom nije izuzeta ni jedna institucija države, čije odluke ne bi bile obavezne za entitete. Međutim, nedostaju adekvatni mehanizmi kojim će se sankcionirati entiteti i druge administrativne jedinice u slučaju kada odbijaju ili opstruiraju primjenu odluka institucija BiH.

Također, u bilans posljedica dejtonskog sistema ulaze, pored ostalog, slabljenje bosanskohercegovačke državnosti, obeznaživanje pravne državnosti u značajnom dijelu bitnih elemenata i kontinuirana povreda elementarnih ljudskih prava i sloboda. Aneks 4 i prateće ustavno pravo su obrazovali sistem koji koči demokratski i socijalni razvoj BiH i koji uništava racionalna mjerila ljudskog uspjeha i konkurenciju znanja i stručnosti.

2. Nastavak neprincipjelne politike međunarodne zajednice prema državi Bosni i Hercegovini u postdejtonskom periodu

Nekoherentna politika međunarodne zajednice nastavljena je i u postdejtonskom razdoblju. Takva neprincipjelna politika ostavila je teške posljedice po državu BiH. Analizirajući misiju međunarodne zajednice na Balkanu, a posebno u BiH, postavlja se logično pitanje: šta Evropa želi da postigne na svom jugoistočnom poluostrvu? Za posljednje dvije decenije pokazala je da želi pacifikaciju regiona; u tome je njen vojni projekat ostvario dobar rezultat. Civilni segmenti međunarodne zajednice (OHR, OSCE) nisu uspostavili ni trajan ni pravedan mir, nisu osigurali vladavinu prava i efikasno funkcioniranje državnih organa i institucija, nisu stvorili neophodne pretpostavke za normalno egzistiranje suverene države, nisu reformirali političke i društvene strukture u cilju jačanja svijesti o građanskom društvu, nisu omogućili povratak izbjeglih i raseljenih lica niti su njihov povratak učinili održivim – ekonomski i sigurnosno.  Ukratko, nisu stvorili pravne i političke pretpostavke koje bi garantirale trajan mir i jačanje demokratskih snaga koje se zalažu za vladavinu prava i za približavanje evropskim i atlantskim integracionim tokovima.

Iz političkog i pravnog proturječja politike međunarodne zajednice nastalo je politički i pravno pruturječno mirovno rješenje za BiH. Glavni akteri međunarodne zajednice su znali da je član 4. i 5. Aneksa 4 toga sporazuma u kome je sadržan novi Ustav BiH u suprotnosti sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da BiH zbog toga neće moći da normalno funkcionira kao suverena država – zato su joj u Aneksu 10 dali visokog predstavnika[3] na putu prema EU i NATO savezu. Nažalost, danas imamo situaciju da se predstavnici međunarodne zajednice licemjerno čude što BiH nije izmijenila naprijed  navedene članove Ustava nakon presude Evropskog suda u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH i zašto sporo ide prema EU i NATO-u, zaboravljajući da joj je upravo ona u Dejtonu instalirala kočnice u vidu entitetskog glasanja i drugih mehanizama blokade i opstrukcije. Da stvar bude još teža pojavljuju se i oni u međunarodnoj zajednici, koji umjesto da pomognu BiH da prevaziđe postojeće ustavne zamke, hoće da joj uklone visokog predstavnika, misleći da je on smetnja što ne ide brže prema EU i NATO-u.

Pogrešan je stav međunarodne zajednice i njenog visokog predstavnika da dozvoli etnokratskim politikama, koje već decenijama dominiraju političkom scenom u BiH, da u svakodnevnoj parlamentarnoj praksi nastavljaju razgradnju bosanskohercegovačke države političkim sredstvima. Niko razuman ne može osporavati volju i pravo građana i naroda da se politički organiziraju (pa i na nacionalnoj osnovi) u skladu sa svojim interesima, potrebama i tradicijskim težnjama. Ali se ne može prihvatiti praksa manipuliranja narodom, njegovim nacionalnim i patriotskim osjećanjima, stalnim zastrašivanjem od ugroženosti; ne može se tolerirati isticanje nacionalnih interesa na štetu općih i univerzalnih; ne može se ravnodušno posmatrati jačanje separatističkih tendencija unutar države BiH koja ima međunarodni kredibilitet i duboke historijske korijene svoje državnosti.  Dio međunarodne zajednice još ne uviđa da isticanje prava na zaštitu nacionalnih interesa ne služi građanima i narodima i ne doprinosi učvršćivanju temelja pravne države, nego da prevashodno koristi političkoj oligarhiji koja u takvoj politici vidi šansu za očuvanje vlastitih privilegija.

Pojedini predstavnici međunarodne zajednice još uvijek ne uviđaju da etnokratske stranke ne doprinose političkom, ekonomskom i kulturnom integritetu države, nego da ga razbijaju. Evidentno je da etnokratske stranke ne teže stvaranju građanskog društva po mjeri pojedinca: ideal građanina sa njegovim pravima i opredjeljenjima izvan etničke paradigme potpuno je marginaliziran. Protivrječnosti političkog života, koje međunarodna zajednica prešućuje i tolerira, ne odnose se samo na strukturu političkih stranaka i državnih organa i institucija, nego i na način funkcioniranja državnog mehanizma, na ustavnu ravnopravnost naroda, na sistem zastupanja interesa naroda i odnose lokalne samouprave prema stranačkim centrima moći. Organi vlasti, bilo zakonodavne ili izvršne, nerijetko su samo puki glasnogovornici stranačkih centrala i poslaničkih klubova. Glas naroda, koji bi trebalo da bude meritum demokratskog ponašanja i upravljanja, prigušen je imperativnim nalozima stranaka, stranačkih udruženja, uticajnih lobija.

Međunarodna zajednica ima kapacitet i ovlasti da BiH pomogne da uspostavi nužne državne strukture koje su neophodne za ispunjavanje uslova za njeno članstvo u EU i NATO-u. Apsurdno je da se pred BiH postavljaju danas isti uslovi kao što su se postavljali i za države srednje ili jugoistočne Evrope koje uopće nisu imale jedan brutalni rat kao što ga je imala BiH. To je, pored ostalog, jedna od temeljnih grešaka međunarodne zajednice. Neshvatljivo je da ona nije uspostavila elementarne norme i standarde normalne evropske države kojoj će onda propisivati kriterije koje ona inače postavlja pred zemlje na putu ka punopravnom članstvu u EU. Između ostalog i to je razlog zašto bosanskohercegovačka država kasni prema Evropi.

Također, ne smijemo zaboraviti da međunarodna zajednica ima i ogromne moralne obaveze prema državi BiH: ako je BiH u ratu neopravdano ostavljena da se sama brani, ona danas ima pravo da od nje zahtijeva pomoć u nalaženju svog puta obnove i svoga mjesta među demokratskim državama ujedinjene Evrope. To znači da stvori pretpostavke za jačanje demokratskog i pravnog poretka i osnova civilnog društva, za brži ekonomski napredak. BiH ima pravo tražiti od međunarodne zajednice da joj pomogne da svoje potencijalne i realne mogućnosti pretvori u šansu za izgradnju bolje budućnosti, povezujući – kao značajno geopolitičko i kulturno-civilizacijsko raskršće – jug i sjever Evrope, istok i zapad.

Jedan od osnovnih paradoksa politike koju međunarodna zajednica sprovodi u BiH, jeste nedostatak strateške vizije razvoja političkog, ekonomskog, kulturnog sistema; to je politika bez ideološke vizije, bez otvorenih horizonata; njen operativni krug, obilježen pragmatičkim akcijama i palijativnim rješenjima, ne obuhvata dublje historijske i kulturne slojeve. Nažalost, i u proteklom ratu, i danas u nestabilnom miru, dio međunarodne zajednice nastavlja da tolerira i svojom neodlučnom politikom ohrabruje  destruktivne političke snage, a zanemaruje istinske potrebe građana i naroda u Bosni i Hercegovini.

Dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma nužno je da međunarodna zajednica i njen visoki predstavnik u BiH u primjeni ovog sporazuma u praksi pređu sa terena politike na teren prava. Dok             Ustav BiH ne bude usaglašen u svim svojim elementima sa međunarodnim pravom, visoki predstavnik treba da se koristi svojim ovlaštenjima koje ima u članu 5 Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma – da bude konačni tumač njegovog sadržaja. Ne treba zaboraviti da su Aneks 10 potpisala oba entiteta, pored BiH, Hrvatske i SRJ koju je naslijedila Srbija, čime su pristali da će prihvatiti to tumačenje pravno relevantnim, a time i za sve strane potpisnice obaveznim. Zato država BiH kao potpisnica Dejtonskog sporazuma ne smije dozvoliti da OHR ode iz nje bez njenog pristanka, dok se Ustav BiH u svim svojim elementima ne usaglasi sa međunarodnim pravom i dok BiH ne ispuni uslove za prijem u EU i NATO. Međunarodna zajednica o sudbini OHR-a ne može unilateralno odlučivati bez saglasnosti BiH kao jedne od potpisnica Dejtonskog sporazuma. Međunarodna zajednica je dužna da BiH osposobi da postane normalna i funkcionalna država, da kao međunarodnopravni subjekt može da preuzme svoje odgovornosti pred tom međunarodnom zajednicom koje ima svaka nezavisna i suverena država.

 

3. Opstrukcije i nepotpuna implementacija Dejtonskog sporazuma

 Najveći dio političke elite bosanskohercegovačkog entiteta RS ne smatra pravno i politički obaveznim da poštuju cjelinu Dejtonskog sporazuma i njegovih aneksa, posebno Aneks 4 u kome je sadržan Ustav BiH. Oni selektivno iz Dejtonskog sporazuma i njegovih aneksa uzimaju ono što im ide u prilog negacije suverenosti i državnosti BiH, a ostale odredbe Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH tumače na način da ih one ni pravno ni politički ne obavezuju i time vrše kontinuiranu opstrukciju u procesu prilagođavanja državnog zakonodavstva evropskim standardima, kao uslovu na putu ka evroatlantskim integracijama. Njihova očigledna namjera je da stalnim opstrukcijama dokažu da BiH nije moguća kao država.

U politici negiranja države BiH ide se čak toliko daleko da joj se antidejtonski i antiustavno negira i samo postojanje prije 21. novembra 1995. godine, kada je parafiran Dejtonski sporazum. Ključni predstavnici bosanskohercegovačkog entiteta RS namjerno ignoriraju činjenicu da je BiH međunarodnopravno priznata 6. aprila 1992. godine kao nezavisna i suverene država i kao takva primljena u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. godine, kao i da je čitavo vrijeme agresije na nju bila kao država subjektom međunarodnog prava.

Dejtonski sporazum je međunarodni mirovni sporazum koji je okončao rat i stradanja u našoj državi. U proteklu 21 godinu ostvareni su važni rezultati u implementaciji Dejtonskog sporazuma, a što je najvažnije uspostavljeni mir nikada nije narušen. Međutim, i pored ostvarenog progresa, Dejtonski sporazum još uvijek nije realiziran u bitnom dijelu civilnog segmenta. Tako, između ostalog, još uvijek nisu dosljedno i cjelovito implementirani sljedeći aneksi Dejtonskog sporazuma:

• Aneks I – Sporazum o vojnim aspektima mirovnog sporazuma;
• Aneks IV – Ustav Bosne i Hercegovine;
• Aneks VI – Sporazum o ljudskim pravima;
• Aneks VII – Sporazum o izbjeglim i raseljenim licima;
• Aneks VIII – Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika;
• Aneks IX – Sporazum o osnivanju javnih korporacija.

Također, nisu implementirani ni aneksi na Ustav BiH. Nije proveden Aneks I u kome je nevedeno 15 međunarodnih konvencija i ugovora, kao ni Aneks II u kome su uređene prelazne i završne odredbe koje čine integralni dio Ustava BiH.

Ukratko, Dejtonski sporazum još uvijek nije proveden u svojim ključnim dijelovima. Sporazum se, naročito od 2006. godine, konstantno prilagođavao destruktivnim političkim snagama kako bi se zadovoljilo „stanje na terenu“, koje je rezultat masovnih ratnih zločina i genocida u ratu i sistematskih kršenja tog sporazuma u postratnom razdoblju. Značajan dio problema i izazova koji stoje pred Bosnom i Hercegovinom danas proizlaze iz neprovođenja ključnih elemenata Dejtonskog sporazuma, posebno Aneksa 7, koji garantira pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno i sa sigurnošću vrate u svoje domove. Neimplementacija Aneksa 7 je dovela do ozbiljnog ustavnog problema s kojim se Bosna i Hercegovina danas suočava – takozvani mehanizam entitetskog glasanja, koji je bio namijenjen kao zaštita za teritorijalne interese dvaju entiteta u kojima su svi narodi jednakopravni. Suprotno tome, entitetsko glasanje je preraslo u mehanizam kojim jedan narod iz jednog entiteta blokira državu bez bilo kakvog učešća drugih konstitutivnih naroda. I ovaj mehanizam se nastavlja koristiti kao da je Aneks 7 u potpunosti proveden.

Dakle, umjesto dosljedne primjene Dejtonskog  sporazuma u posljednje dvije decenije imamo stalni proces opstrukcija, blokada i radikalizacije prilika u zemlji, kao i sve opasnije atake na suverenitet i nezavisnost BiH.

4. Razlozi za izmjene i dogradnju ustavnog sistema i moguća načela novog Ustava Bosne i Hercegovine

 Sadašnje uređenje BiH je nekonzistentno, nehomogeno, protivrječno. Ono se sastoji iz Aneksa 4 dejtonskih ugovora, zatim iz drugih dijelova dejtonskih ugovora,  iz dijelova nekadašnjih ustava SFRJ i iz dva ustava entiteta. Prema tome, sam ustavni poredak BiH je nelogičan, protivrječan i jedan je od izvora koji sputavaju zdravi razvoj države. BiH definitivno s ovim ustavnim sistemom nije u mogućnosti da ispuni uslove koji se pred nju stavljaju, dakle uslove koji bi omogućili njen napredak, prosperitet njenih građana, njen razvitak i njeno napredovanje u evroatlantske integracije.

Iako je proteklo više od 20 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma još uvijek nisu stvoreni preduslovi da se koncept dejtonske BiH postepeno dograđuje i transformira u pravcu uspostave BiH kao etnički nedjeljive i demokratske države evropskog profila. Do toga, između ostalog, nije došlo iz više razloga:

• Postojeći ustavni okvir nije samo neefikasan već generira i skupi državni aparat i administraciju koju finansijski ne bi mogle podnijeti ni mnogo bogatije države;
• Na sceni su kontinuirane i namjerne opstrukcije u donošenju elementarnih državnih odluka, sistem odlučivanja konsenzusom uveden je i kod operativnih i ekspertskih pitanja, čime je kreiran prostor za politikantske manipulacije;
• Državni organi BiH ne raspolažu adekvatnim funkcijama i ovlaštenjima koje im omogućuju da u punom kapaciteti ostvaruju suverenitet (unutrašnji i vanjski);
• Dejtonski pravni poredak i koncept vlasti onemogućavaju izgradnju efiksane, funkcionalne i racionalne uređene države, pa je otuda, za njeno funkcioniranje nužna institucija visokog predstavnika;
• Bosanskohercegovački entiteti dovode do apsurda državnost BiH. Postojeća teritorijalno-politička struktura BiH je suprotna njenom multietničkom biću jer naša država nikada u svojoj dugoj historiji nije bila struktuirana isključivo na etničkoj osnovi;
• Prava naroda se teritorijaliziraju, dovodeći u diskriminirajući položaj „manjinske“ narode u odnosu na „većinske“ narode;
• Egzistira institucionalna neravnoteža prava kolektiviteta na račun individualnih prava građana, što je suprotno Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Spomenuti, kao i brojni drugi razlozi, upućuju na potrebu ozbiljnih ustavnih promjena koje će zaustaviti rastuću opasnost od etničke podjele BiH i stvoriti uslove za razvoj BiH u skladu sa njenim multietničkim bićem i evropskim demokratskim standardima. Osnova za njenu transformaciju u tom smjeru jeste uspostava individualnih i kolektivnih ljudskih prava i sloboda u skladu sa evropskim i svjetskim standardima. Pri tome, bilo bi korisno imati u vidu i sljedeće načela:

• BiH treba da bude nedjeljiva, socijalna, sekularna, građanska, multietnička država, zasnovana na vladavini prava, individualnih sloboda i jednakosti, nacionalne i spolne jednakosti, društvene pravde;
• Ustav BiH treba da se temelji na principima građanske demokratije sa obaveznim poštivanjem multietničkog karaktera države. Treba osigurati pravnu i efikasnu zaštitu ljudskih prava, uključujući povratak svih izbjeglih i raseljenih lica u mjesta iz kojih potiču. To je osnovna obaveza svih javnih institucija u državi, jer pravo povrtaka ne zastarjeva i ne smije se ograničiti nikakvim rokom;
• BiH u novom Ustavu treba da bude jedinstvena, decentralizirana država, uređena na načelu multietničkih i ekonomskih održivih regija vodeći računa o geografskim, saobraćajnim, historijskim i sličnim ne-etničkim kriterijima;
• BiH treba da ima efikasnu i fukcionalnu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, predsjednika, Vladu na čelu sa premijerom, Ustavni sud i druge sudove uređene zakonom, sa nacionalnom rotacijom čelnih funkcija;
• Sistem odlučivanja urediti tako da omogući zašitu individulanih i kolektivnih prava, kao i da se onemogući blokada rada i odlučivanja u državnim institucijama. Kolektivna prava pojedinih naroda štite se kroz sistem jasno definiranog vitalnog nacionalnog interesa;
• Ustavom garantirati izborni sistem koji osigurava odgovornost svih izabranih političara i drugih predstavnika vlasti spram cjelokupnog stanovništva. Također, Ustav mora garantirati i sva građanska prava utvrđena međunarodnim konvencijama iz Aneksa 1 na Ustav BiH iz Dejtona.

Država BiH može i mora krenuti naprijed ali joj je na tom putu potrebna pomoć međunarodne zajednice. Poštivanje ljudskih prava se mora obezbijediti svim građanima bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost. Jedino multietnička i demokratska BiH na cijeloj svojoj državnoj teritoriji može donijeti uspjeh i za domaće i za međunarodne faktore.

 

Literatura:

Edin Šarčević, Dejtonski ustav: karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo, 2009.

1. Christian Steiner, Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin Ric Bainter, Edouard d’ Aoust, Ulrih Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar. Sarajevo, 2010.
2. Mile Lasić, Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo, 2009.
3. James Grow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War, London, 1997.
4. Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2008.
5. Omer Ibrahimagić, Bosna se bliži svome smiraju, Sarajevo, 2015.
6. Marko Attila Hoare, The History of Bosnia. From the Middle Ages to the Present Day, London, 2007.
7. Dženana Čaušević, Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005.
8. Nurko Pobrić, Ustavno pravo, Mostar, 2000.
9. Monika Kleck, Refugge Return – Success Story or Bad Dream? u: Peacebuilding and Civil Society in Bosnia – Herzegovina. Ten Years after Dayton, Berlin, 2006.
10. Robert Donia, From The Republika Srpska Assembly 1991-1996, Sarajevo-Tuzla, 2012.
11. Nedovršeni mir – Izvještaj međunarodne komisije za Balkan, Zagreb- Sarajevo, 1997.

 

[1]  Član 5 Ustava Republike BiH, koji je u to vrijeme bio na snazi, nedvosmisleno je određivao da je teritorij Republike jedinstven i nedjeljiv i da se republičke granice smiju mijenjati referendumom građana, i to odlukom koja je donesena dvotrećinskom većinom. Pored navedenog člana 5 Ustava Republike BiH, član 268 Ustava je predviđao da svaki dom Parlamentarne skupštine, Predsjedništvo, Vlada ili najmanje 30 delegata mogu predložiti izmjenu Ustava. O prijedlogu za promjenu Ustava odlučuje Skupština na zajedničkoj sjednici oba vijeća. Ona, međutim, do parfiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije bila uključena u izmjenu ustavnog sistema. Tek je nakon parafiranja ugovora na sjednici 12.12.1995. donijela odluku u formi Zakona o izmjenama i dopuni Ustava Republike BiH. Vidi: Ustav Republike Bosne i Hercegovine (Službeni list Republike Bosne i Hercegovine br. 5/1993); Zakon o izmjenama i dopuni Ustava Republike BiH (Službeni list Republike Bosne i Hercegovine br. 49/1995).

[2] Reakcije međunarodne zajednice na najveće ratne zločine i jedini genocid u Evropi poslije završetka Drugog svjetskog rata bile su općenito konfuzne, neefikasne i negativne. Jedna od osnovnih grešaka zapadnih političara bila je u tome što su oni pratili samo simptome rata, a nisu nastojali otkriti njegove uzroke. Značajan dio zapadnoevropskih političara nije shvatao ili nije želio da shvati pravu prirodu hegemonističkih planova, tako da su rat i agresiju na BiH tretirali kao vojni problem, a ne politički. U skladu s tim pogledom da je rat prvenstveno vojni problem, oni su i usmjerili svoje aktivnosti u pravcu „smanjivanja borbenih aktivnosti“. Tako su direktno doprinosili produbljivanju tragedije u Bosni i Hercegovini. Odbili su da ukinu i embargo na uvoz oružja nenaoružanoj legalnoj bosanskohercegovačkoj vladi, iako su UN priznale BiH kao nezavisnu i međunarodno priznatu državu.

[3] Dosadašnji visoki predstavnici u BiH su bili: Karl Bilt (1995-1997, Švedska); Karlos Vestendorp (1997-1999, Španija); Volfgang Petrič (1999-2002, Austrija); Pedi Ešdaun (2002-2006, Ujedinjeno Kraljevstvo); Kristijan Švarc Šiling (2006-2007, Njemačka); Miroslav Lajčak (2007-2009, Slovačka); Valentin Inzko (2009-Austrija).