Bosna i Hercegovina 21 godinu poslije Daytona – očekivanja i stvarnost

1. Uvodne naznake

Rat u BiH 1992-1995. godine za sobom je ostavio i vrlo teške i vrlo raznolike posljedice. Oko 100.000 njezinih građana je tijekom njegova trajanja, a zbog ratnih djelovanja, izgubilo živote (Vidjeti detaljnije, Tokača, 2012.). Prema procjenama, potom, oko polovice ukupnog stanovništva je, zbog rata, bilo prisiljeno izbjeći ili je, pak, zbog etničkoga čišćenja prostora prognano od svojih domova. Nesaglediva su i materijalna razaranja i uništavanja kao posljedica ratnih djelovanja[1] – u  prilog tome svjedoče i procjene materijalne ratne štete[2]. Dio ratnih strategija su, na koncu, bila i masovna silovanja žena – procjene o broju silovanih žena kreću se u rasponu od 12.000 do 50.000 (Vidjeti, Crove, 2013., 343. i Dombrowski, 2004., 333.) – pri čemu se nije prezalo ni od grupnih i javnih silovanja pred očima mještana (Parot, 2008., 39.).

Sve to je svjetske centre moći prisililo na pojačan angažman kako bi se civilizacijska kalvarija ovog dijela svijeta definitivno i zaustavila. Pregovori zaraćenih strana su, među inim, u ožujku 1994. godine doveli i do prvog sporazuma o prekidu ratnih neprijateljstava. U pitanju je Washingtonski sporazum, kojim je dogovoreno primirje između HVO-a i Armije RBiH, a time i okončan sukob Hrvata i Bošnjaka.

No, točka na ratnu golgotu stavljena je tek godinu i pol dana nakon toga, koncem 1995. godine, potpisivanjem Daytonskoga mirovnog sporazuma. U kontekstu ove analize, međutim, nije ambicija detaljnija analiza ni Daytonskog sporazuma kao cjeline, ni njegovih aneksa – iako, ni to se neće moći u potpunosti izbjeći. Analitička pažnja se, drugim riječima, usmjerava na očekivanja, koje je kod prosječnog građanina BiH potpisivanje Daytonskog sporazuma izazvalo s jedne, te na učinke koje je, 21 godinu nakon potpisivanja, ovaj sporazum stvarno i polučio.

2. Daytonski sporazum i znaci nove nade

U vezi s Daytonskim sporazumom prethodnih dvadesetak godina je, i u političkim i u akademskim ocjenama, obilježio sud kako je njegova nesporna dimenzija vezana za činjenicu da je zaustavio rat, međusobno ubijanje, progone i materijalno pustošenje – i ta konstatacija je, tko god je izgovorio, neupitna. Istina, njoj treba dodati i još jednu – da je Daytonski sporazum posljedica pritiska svjetskih centara moći, nikako ne i svijesti glavnih aktera civilizacijskog sunovrata na prostorima bivše Jugoslavije kako je prihvatljivije sve nego ono što su svojim ideologijama sami izazvali. A rezultat dijela tih ideologija nisu samo međusobno ubijanje, progoni i materijalno razaranje nego, prema presudama Haškog tribunala, čak i genocid.

Ono, pak, čime se u vezi s Daytonskim sporazumom nešto manje operira, a za to baš i nema posebnoga razloga, jeste sud da je on za obična čovjeka otvorio prostor nove nade. Drugu polovicu devedesetih godina, naime, obilježila je vjera da je vrijeme povijesnog silovanja i ciljano izazvane mržnje definitivno iza nas, da će se živjeti kako se oduvijek živjelo – sa svojim susjedima, da će jedni drugima, kao i uvijek kroz povijest, priskakati u pomoć u nevolji i s njima dijeliti i vlastitu im sreću. Vjerovalo se, potom, da će takvo stanje pripomoći obnovi porušene zemlje, njezinih gospodarskih resursa posebice, da će, uz pomoć svijeta, biti podignuti i novi – i da će sve to skupa pokrenuti novi val zapošljavanja i stvoriti pretpostavke da se ne mora ići u svijet kako bi se preživjelo, ali i pretpostavke da se, oni koji su zbog rata morali otići, mogu vratiti i od svoga rada živjeti u svojoj vlastitoj domovini.

Istina je, dakako, da je prvih deset poslijeratnih godina takvu nadu i očekivanja i dodatno podgrijavalo. Organizirani pritisak međunarodne zajednice – što god da se pod tim podrazumijevalo – preko Vijeća za implementaciju mira i Ureda visokog predstavnika, posebice ojačavanjem njegova autoriteta preko instituta Bonskih ovlasti, je iz godine u godinu sužavao prostor političkog djelovanja ideologa i aktera ratne kataklizme da bi svoje ratne ciljeve mogli nastaviti ostvarivati i u izmijenjenim, mirnodopskim uvjetima.

Vrijeme prvih pet godina ovog stoljeća u tome ima posebnu težinu. Jer, iz političke arene je, odlukama Visokog predstavnika, eliminiran dobar dio raspirivača nacionalšovinizma i mržnje na etničkoj i konfesionalnoj osnovi. Intervencije, potom, u Ustav BiH i ustave dvaju entiteta, značile su dodatnu injekciju procesu integriranja države i društva. Nove registarske pločice su, na koncu, bitno skresale strahove običnih ljudi i, objektivno govoreći, u vrlo kratkom vremenu značajno pojačale protok i ljudi i roba na prostoru cijele zemlje – a i sa prvim susjedima BiH.

3. Zaustavljanje pozitivnih trendova i sve ozbiljniji znaci integracijske regresije

Dovođenjem na vlast Milorada Dodika svjetski centri moći su, po svemu sudeći, procjenjivali kako dotadašnji pritisak, koji je izražen bio posebice u vrijeme Wolfganga Petritscha i Paddy Ashdowna, više nije potreban – i kako je novi čovjek na vrhu izvršne vlasti RS-a garancija da se proces integriranja BiH može snažnije osloniti na domaće političke aktere. Istini za volju, ta vrsta procjena nije bila strana ni velikom dijelu igrača na domaćoj političkoj sceni – ali ni ljudima koji su političke i društvene procese u BiH analizirali.[3]

Upravo tim procjenama, iako ne samo njima,[4] treba zahvaliti odustajanje od Bonskih ovlasti – mada, one nikada zvanično nisu i ukinute – i logiku da je odluka o pravcima razvoja BiH isključivo stvar BiH i njezinih građana. Faktički, svjetski centri moći, potpisnici i garanti Daytonskoga sporazuma, samoinicijativno odustaju od obveza koje su sporazumom preuzeli, i BiH prepuštaju njezinim političkim akterima. A svijest o tome, opet, oživljava ambicije od kojih su etnonacionalističke filozofije u prvih pet godina ovog stoljeća počele odustajati – ne zbog vlastitog sazrijevanja i ideološke evolucije nego zbog uvjerenja da se radi o ideološkim i političkim projektima kojima se, na putu njihova ostvarenja, protivi svijet.

Ono, pak, što je predstavljalo novinu jeste činjenica da je glavni promotor starih etnonacionalističkih filozofija iz godine u godinu sve prepoznatljivije postajao čovjek na kojeg je međunarodna zajednica i zaigrala – od 2006. godine predsjednik vlade RS, a potom u dva mandata i prvi čovjek ovog dijela zemlje.

Što je razlog ovog personalnog kopernikanskog obrata bivšeg socijaldemokrate? Jednoznačan odgovor je poprilično dvojben. Nerijetki, naime, tvrde kako veze sa idejom socijaldemokracije on nikada i nije imao – i kako je njegova socijaldemokratska legitimacija tek rezultat procjene da bi preko nje mogao ostvariti vlastite, političke i ine ciljeve. No, ništa rjeđi nisu ni oni drugi, koji uzroke Dodikove metamorfoze vide u vlastitim mu kriminogenim radnjama nakon osvajanja vlasti 2006. godine – a ekstremni nacionalizam je, tvrde, najsigurnija brana jačanju pravne države i opasnosti da se dođe pod njezin udar.

Bilo kako bilo – iako, ovoj potonjoj verziji nesklon nisam i sam – ostaje činjenica da je Dodik zajahao na pleća srpstva, pa i velikosrpske ideologije, i da na njima sve bezobzirnije istrajava. Izvjesno je, potom, da njegov politički avanturizam ne ostaje bez odjeka. Dapače, a to su pokazala i istodobna okupljanja vlasti i oporbe u Banjoj Luci, dominantno u političkom vokabularu i jednih i drugih nije socijalno nego nacionalno, pitanje srpske sloge i jedinstva, opredijeljenost za obranu RS-a svim sredstvima i tome slično. U prilog tome, među inim, govori i podatak da su im, i jednima i drugima, kao joker poslužila djeca haških optuženika – uz dodatak da je jedan od njih, istina u prvom stupnju, već osuđen za ratni zločin genocida.

4. Gdje su uzroci aktualnog stanja?

Svako, iole ozbiljno traganje za uzrocima stanja, u kojem se BiH nalazi danas, 21 godinu nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma, završava uvijek na markiranju barem nekoliko bitnih detalja.

Prvi među njima čine građani BiH i političke filozofije kojima prethodnih četvrt stoljeća daju potporu. Podsjetimo, stoga, i ovom zgodom na ono što, iz apostrofirane perspektive obilježi to vrijeme. U pitanju su, naime, političke filozofije koje su i uzroci i akteri destrukcije od prvih višestranačkih izbora 1990. godine. U pitanju su, potom, političke filozofije koje su, uz svesrdno sudjelovanje istih takvih i s istočne i sa zapadne strane granica BiH, odgovorne za sve ratne strahote koje je BiH prolazila u vremenu 1992-1995. godine.

U pitanju su, međutim, političke filozofije koje od svojih ratnih ciljeva odustajale nisu ni nakon okončavanja ratnog ubijanja i razaranja BiH. U prilog tome, uostalom, govore i rezultati u vezi s Aneksom 7 Daytonskoga sporazuma, Sporazumom o izbjeglicama i raseljenim osobama, kojim je utvrđeno njihovo pravo da se slobodno vrate svojim predratnim domovima, ali i obveza vlasti da im ostvarivanje tog prava omoguće. No, danas je izvjesno da vlasti, dakle političke filozofije koje su odgovorne i za progone i za izbjeglištva, ostvarivanje navedenog prava nisu omogućavale. Dapače, 21 godinu ga sustavno opstruiraju – a dokaz je i postotak onih koji su se svojim domovima za to vrijeme vratili.

U pitanju su, na koncu, političke filozofije koje su, nakon izvjesnoga pritajivanja, danas povratile žilavost koja ih je karakterizirala na vrhuncu njihove političke moći. Oni koji su početkom devedesetih proces stradanja ove zemlje i njezinih građana pokrenuli, i danas su politički lideri – i subjekti oblikovanja njezine budućnosti dakako.

Nažalost, te političke filozofije i njihovi protagonisti, i usprkos svim učincima koje proizvedoše, nikada nisu naišle na zid organiziranog odbijanja. Dapače, potporu za ono što čine, kad manje kad više, imaju sve prethodne godine – a imaju je i danas – kod građana BiH, koji izlaze na izbore i svojim glasom trasiraju pravce razvoja zemlje u kojoj žive. Građane se, dakle, iz čisto teorijske perspektive, ne može abolirati povijesne odgovornosti za sve što se događalo. A, slijedom iste logike, ruke ne mogu prati ni zbog onoga što se, pa bilo dobro ili loše, tek može dogoditi – ili će im zbog toga pripasti povijesne zasluge ili će i sami nositi povijesnu odgovornost što su dolazećim pokoljenjima u amanet ostavili rješenja iz prohujalih stoljeća.

No, ruku na srce, demos nikada u povijesti i nije bio subjekt, nego uvijek i samo instrument njezina oblikovanja. A subjekti su uvijek u povijesti bili drugdje – ili u velikim ličnostima ili u političkim filozofijama i ideologijama. Oni su, drugim riječima, kreatori rješenja koja se demosu prodaju kao najbolja, često i jedino moguća. Iako, u stvarnosti ona mogu imati i sasvim suprotan predznak – nerijetko su bila loša, za demos prije svega, i iz perspektive trenutačnih, i iz perspektive njihovih dugoročnih učinaka. BiH i njezina povijest u prethodnih četvrt stoljeća, uostalom, mogu poslužiti kao dobar primjer za dokazivanje i te vrste hipoteza.

Politička oligarhija je, primjerice, u ožujku 1994. godine kreirala i u amanet generacijama ostavila Washingtonski sporazum. Danas se nerijetko recikliraju ciljevi koje se njime željelo postići – da se udare temelji nove BiH, čija bi federalna konfiguracija bila dovršena apsorbiranjem i onih dijelova zemlje koje su u to vrijeme kontrolirale srpske vojne postrojbe. Stvarnost je, međutim, suprotna tome.

Iz današnje perspektive, naime, nema dvojbi da je Washingtonskim sporazumom političkom voljom sankcioniran jedan tip etničke teritorijalizacije. U pitanju je kantonalna struktura Federacije BiH kojom je etnički teritorijalizirano sve što se etnički moglo teritorijalizirati.[5] Washingtonskim sporazumom je, potom, abolirano i dvoentitetsko ustrojstvo BiH – dakle, i  daytonsko ustavno sankcioniranje Republike Srpske kao ratne tvorevine jedne velikodržavne političke filozofije. Washingtonski sporazum je, na koncu, svojim rješenjima o konfederalnim vezama i odnosima Federacije BiH i Republike Hrvatske, omogućio i daytonska rješenja o pravu entiteta, dakle administrativnih dijelova zemlje, na specijalne odnose – zapravo konfederalne veze sa susjednim državama.

Rješenja iz Daytonskoga sporazuma, drugim riječima, samo su kontinuitet političke volje koja se opredmećivati počela godinu i pol dana ranije. No, njegova rješenja podrazumijevaju i kontinuitet u stvaranju normativnog okvira koji omogućuje ratom započeti proces destrukcije. Aneks 7, Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima, primjerice, i sam je, svojim rješenjima dakako, omogućavao opstrukcije kojima su pribjegavale političke etnooligarhije. Razlog je jednostavan – sporazumom nisu utvrđeni instrumenti za učinkovito ostvarivanje prava na povrat izbjeglica i raseljenih lica, a ni odgovornost etnooligarhija u slučaju da djeluju protiv ostvarivanja navedenog prava.

S druge strane, daytonska rješenja iz Aneksa 4, Ustava BiH, su sama po sebi destruktivna. No, još poraznije od toga je da su ona i krajnje nedorečena, a time omogućuju njihovo tumačenje na način kako kome odgovara. U uvjetima normalnog društvenog ambijenta, istina, to i ne bi bio najveći problem – jer, učinke nedorečenosti bi se moglo amortizirati političkom voljom.

U uvjetima, pak, kakvi su bosanskohercegovački, ustavna nedorečenost je dodatni vjetar u leđa ratnim ideologijama destrukcije i države i društva. Pozivanje, primjerice, na duh daytonskoga ustava, razlog je za ignoriranje njegovih odredbi o načinu izbora članova državnoga predsjedništva i istrajavanja kako iz njega eliminirati treba i ono malo rješenja koja sankcioniraju pravo građana da biraju i da budu birani.

Isto je i s rješenjima koja se tiču ingerencija domova građana, kako na razini države tako i na razini Federacije BiH. Njihovo funkcioniranje sukladno Ustavu se uvijek dovodi u pitanje i tretira kao nametanje volje jednog naroda drugomu – hoće ih se, opet pozivom na „duh“ Daytona, pretvoriti također u neku vrstu doma naroda.

U dom naroda se, na koncu, i pozivom na isti razlog, istrajno pretvaraju i institucije izvršne vlasti. U vezi sa svim tim, dakako, postoji prešutna suglasnost etnooligarhija, jer njome one, pa iz ma kojeg etnokorpusa dolazile, osiguravaju i vlastitu političku egzistenciju.

Ali, time se, ako se to normativno sankcionira, definitivno obesmišljava i postojanje građanskih političkih filozofija, pa i pravo pojedinca da se kao građanin određuje. Ili si, drugim riječima, pripadnik jednog od triju, ustavom privilegiranih etnokorpusa ili si, normativnim eliminiranjem tvojih građanskih prava,  doveden do stanja kao da i ne postojiš.

Povijesne se odgovornosti, na koncu, za stanje u kojem je BiH danas, 21 godinu nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma, osloboditi ne može ni međunarodna zajednica, zapravo svjetski centri moći koji su Daytonskomu sporazumu i „kumovali“. Ne pripadam onima koji su za vlastitu nesreću odgovornost skloni svaljivati na druge. No, u konkretnom slučaju svijet je pravio greške koje su se kao bumerang jedino i mogle vratiti.

Prve u seriji tih pogreški su napravljene već u Daytonu. Greška je, naime, što su za partnere normalizacije stanja i izgradnje evropske BiH priznate političke filozofije i njihovi akteri koji su za rat i ratne strahote i odgovorni. Njihovim, pak, aboliranjem u Daytonu su stvorene pretpostavke da na ostvarivanju svojih ratnih ciljeva nastave predano raditi i u uvjetima uspostavljenog mira – a to neodoljivo asocira na hipotetski scenarij da su saveznici nakon pobjede nad njemačkim nacionalsocijalizmom 1945. godine za partnere izgradnje drugačije Njemačke priznali sljedbenike autora „Mein Kampfa“.

Zašto se svjetski centri moći nisu i u Daytonu postavili na način kako su se postavili nakon pobjede nad njemačkim fašizmom, ostaje nejasno. No, nema dvojbi da je time, neovisno je li greška u Daytonu pravljena svjesno ili nesvjesno, ciljano ili ne, omogućeno nacionalističko talasanje i u prethodnih 21 godinu. Nema dvojbi da je posljedica toga i sve ono što BiH na sonu ima i danas – stanje u kojem caruju kriminal i korupcija, da BiH sve više zaostaje za svojim okruženjem, da je sve veći broj mladih i obrazovanih ljudi nezaposlen i svoju budućnost prisiljen potražiti u drugim dijelovima svijeta, da je, na koncu, rezultat toga sve intenzivnije demografsko pražnjenje i sve manje su šanse da svoju budućnost u ovoj zemlji, ne učini li se ništa, planiraju i oni koji tek dolaze.

Greška je svjetskih centara moći, potom, i da su dali zeleno svjetlo daytonskim rješenjima uz kakva je BiH prisiljena živjeti sve ove godine. Jedan od njihovih tvoraca, američki diplomata Richard Holbrooke, je pred kraj života priznao da se u Daytonu pogriješilo. Jer, pojašnjavao je, daytonska rješenja su shvaćena kao prijelazno rješenje – i računalo se da ih se u relativno kratkom vremenu normalizacije stanja ponovo preispita, dogradi, promijeni. U stvarnosti, međutim, s izuzetkom nekoliko intervencija Visokoga predstavnika, nije se događalo gotovo pa ništa – a time su daytonske greške, koje je i sam Holbrooke naknadno priznao, dobile snagu sve nesnošljivijeg utega oko vrata zemlje u odnosu na koju su počinjene.

Greška je svijeta, na koncu, što se – a u Daytonu je preuzeo obvezu – od 2005. godine distancirao od involviranja u bosanskohercegovačku dramu, a Bosnu i Hercegovinu prepustio samoj sebi. Time su, vrijedi ponoviti, dodatno ohrabrene filozofije destrukcije BiH i kao države i kao društva – trendovi od 2006. godine do danas, uostalom, na najuvjerljiviji način to i potvrđuju.

5. Što činiti – i postoji li odgovornost političke ljevice?

Na čisto teorijskoj ravni, dakako, rješenja postoje. Rješenje je, primjerice, da građani BiH konačno počnu funkcionirati po evropskom sustavu vrijednosti. Ako bi se, drugim riječima, dogodilo to, nema dvojbi da bi zid odbijanja potpore onima koji su ih u aktualno stanje i doveli bio rezultat koji se ne bi moglo spriječiti. A to bi, onda, po zakonu spojenih posuda, proizvelo i druge učinke – funkcioniranje pravne države, odgovornost za kriminal i korupciju, ali i za kriminalnu privatizaciju, odgovornost političkih filozofija za čovjeka i njegovo pravo na život i definitivno odustajanje od jahanja na iracionalnim kolektivnim interesima koje pravo na život pojedinca potiskuje u potpuno drugi plan.

Ima li, međutim, BiH pretpostavke za to? Posjeduje li kritičnu masu koja takav razvoj događaja čini realnim – i, ako nema, kakvi su izgledi da se ona stvori? Iskreno, u vezi s tim nema previše elemenata za pretjerani optimizam. Umjesto narastanja kritične mase, Bosnu i Hercegovinu karakterizira sve veći osjećaj nemoći, sve izraženije malodušje, sve izraženije odsustvo spremnosti da se u izazivanju promjena participira, ali i sve veći stupanj spremnosti da se od čekanja promjena odustane i iz zemlje ode – jednom i zauvijek. Ta vrsta osjećaja, prema procjenama mnogih, prisutna nije tek kod manjeg dijela stanovništva – onih koji su se, zahvaljujući pripadanju etnonacionalističkim filozofijama, uhljebili na državnim ili jaslama javnih poduzeća, i čija materijalna egzistencija, barem za sada, nije dovedena u pitanje.

Sumorno stanje, ali i ništa optimističnije procjene budućnosti BiH, zaključimo, ima „zahvaliti“ nacionalističkim filozofijama koje su je „zajahale“ u prethodnih četvrt stoljeća – a intenzitet mu se smanjivao nije ni nakon okončanja ratnih strahota. Ali, odgovornosti za stanje duha bosanskohercegovačkog čovjeka i društva se, posebno onog kojeg živimo danas, osloboditi ne može ni politička ljevica – kako zbog onoga što je činila u prošlosti, tako i zbog onoga što čini danas.

Ćosanje s nacionalizmom, i to se ne smije ignorirati, obilježilo je jedan dio njezine novije povijesti. Istodobno, pak, to je slabilo i nju samu. Jer, u njemu treba tražiti uzroke činjenici da joj je leđa okretao prosječan birač.

S druge strane, umjesto da politička ljevica bude motor pokretač raščišćavanju su kriminalom i korupcijom, u tu pošast je, koliko god to izazivalo frustracije, upadala i sama – barem su na to upućivale afere koje su joj stavljane na teret.

Na koncu, sve to je za posljedicu imalo i njezina unutarnja previranja – i procese koji su je slabili. Ili, drugim riječima, umjesto da je, politikom koja se od nje i očekivala, oko sebe okupljala, politička ljevica se i sama osipala – destruirala i dezintegrirala.

Sve to, nažalost, nije stvar prošlosti. Potpuno suprotno, takvo djelovanje, destruirajuće i destruirajuće, djelovanje koje može završiti samo u kontinuitetu vlastita osipanja, je dio i sadašnjosti lijevog političkog pokreta u BiH. U prilog tome, uostalom, govori i činjenica kako umjesto objedinjene danas na sceni imamo ljevicu strukturiranu od stranaka i strančica koje, u uvjetima postojećeg izbornog sistema, i same pridonose prelijevanju jednog broja lijevih političkih glasova strankama etnonacionalističke provenijencije.

S druge strane, umjesto da to i sama shvati, bosanskohercegovačka ljevica nastavlja istim, i isto pogubnim smjerom – razjedinjena, a time i bez realnih šansi da, na lokalnim izborima za koje se sprema, osvoji dio političke moći i utjecaja koji joj, objektivno, pripadaju. I da ostvareni utjecaj koristi kao dobru startnu osnovu daljeg jačanja utjecaja u biračkom tijelu do parlamentarnih izbora 2018. godine.

Time, na koncu, kopni i ono malo pretpostavki u vezi s mogućnošću stvaranja kritične mase, neophodne za političke i sistemske promjene. Jesu li, međutim, toga svjesni i lideri političkih partija s lijeve političke scene? I zar je moguće da im je uski partijski interes najvažnija stvar na svijetu – iznad čak i interesa zemlje?

U to nitko normalan ne bi želio vjerovati. Ali, ako se radi o tome, šanse za sistemske promjene su dodatno smanjene. U tom slučaju, naime, budući je samoorganizacija demosa naspram nositelja realne političke moći malo vjerojatna, mogućnost konstrukcije promjena se može vezati uz jedinu preostalu varijablu – odluku svjetskih centara moći da se ipak vrate obvezama koje su u Daytonu preuzeli. I da svoj pritisak na političku klasu BiH bitno radikaliziraju. U protivnom, isključivati nije uputno niti jedan od teorijski mogućih scenarija – pa, bilo nam to pravo ili ne, ni one koji su, za BiH i njezine građane najmanje prihvatljivi.

Literatura

1. Tokača Mirsad (2012), Bosanska knjiga mrtvih, Ljudski gubici u BiH 1991-1995., knjiga 1-4., Sarajevo, Istraživačko dokumentacioni centar.
2. Crowe, David M. (2013). War Crimes, Genocide, and Justice: A Global History. Palgrave Macmillan.
3. Dombrowski, Nicole A. (2004). Women and War in the Twentieth Century: Enlisted With Or Without Consent. Routledge. str. 333; The apparent uniqueness of the rape directed overwhelmingly against Bosnian-Muslim women as part of a genocidal campaign of “ethnic cleansing”.
4. Parrot, Andrea; Cummings, Nina (2008). Sexual Enslavement of Girls and Women Worldwide. Greenwood Publishing Group.
5. http://www.bihac.net/vijest/ratna-steta-u-bih-visa-od-200-milijardi-eura/20931
6. Washingtonski sporazum, http://www.hspf.info/wp-content/uploads/2014/03/ovdje1.pdf
7. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, http://ndcsarajevo.org/Dokumenti/Dejtonski-mirovni-sporazum.pdf

[1]Prema nekim procjenama tijekom rata je, i kao posljedica ratnog djelovanja, uništeno u potpunosti ili značajno devastirano preko 400.000 različitih objekata.

[2]Prema prvim, preliminarnim procjenama ukupne izravne, materijalne ratne štete u Bosni i Hercegovini iznose oko 200 milijardi eura. http://www.bihac.net/vijest/ratna-steta-u-bih-visa-od-200-milijardi-eura/20931

[3]Ako je ovo prilika za vlastito preispitivanje, istina je da sam takvima i sam pripadao.

[4]Dio razloga za promjenu pristupa, naime, leži i u promjeni odnosa između glavnih igrača na globalnoj političkoj sceni, vraćanju Rusije kroz širom otvorena vrata na poziciju svjetske sile. Nakon 2005. godine taj trend iz godine u godinu postaje sve neupitniji.

[5]Izvan dometa etničke teritorijalizacije su, naime, ostali samo Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski kanton jer je dogovor o njihovoj etnoteritorijalizaciji bez preseljavanja stanovništva i teorijski nemoguć.