Besima Borić: Moja Srebrenica

Jedna od rijetkih godina kada nisam bila u Srebrenici je i ova,dvadeseta.Umjesto mog poklona žrtvama,odlučila sam napisati ovaj tekst.

Nikada nisam o ovome pisala,osim u svojim bilješkama,a nikada ni javno govorila,osim u uskim krugovima prijatelja. I nikada u političke svrhe.To bi bilo kao bacanje «biserja pred svinje».

Prva zvanična inicijativa u državnoj instituciji,ovaj put u Zastupničkom domu Parlamenta FBIH, da se u Potočarima izgradi Memorijalni kompleks i ukopaju žrtve genocida u Srebrenici, je inicijativa koju sam ja,Besima Borić, kao zastupnica SDP BIH podnijela 1999. U Zastupničkom domu!

Niko o tome niti je pisao niti pričao,a kamoli zabilježio ovu važnu činjenicu.

Zabilježilo je samo «OSLOBOĐENJE»u jednom kratkom tekstu, a koji isječak i sad čuvam u svojoj arhivi.U naslovu je bila mala slovna greška, pa je umjesto Potočari pisalo Potočani.

Sačuvala sam originalni tekst Inicijative pisan rukom jer tad nisam ni imala kompjuter.U tekstu su vidljive dvije ispravke koje sam napravila crvenom hemijskom olovkom, nakon razgovora sa kolegom Skenderagićem, koji je tad ,takođe, bi zastupnik SDPa u Parlamentu FBIH.

Ispravke su se ticale izraza koje sam upotrijebila, pa sam umjesto «stradalim», prepravila na «surovo i zločinački pobijenim Bošnjacima» i umjesto «da ih sahrane» prepravila u «da ih ukopaju».

Inicijativu sam podnijela nakon jednog zasjedanja UN kada su konačno rekli šta misle o tragediji Srebrenice i svojoj krivnji, po prvi put na taj način.

Ova inicijativa ima svoju historiju.

U jednom razgovoru sa Zumrom Šahomerović , divnom gradskom Srebreničankom, koja mi je ispričala da su one majke nesretne jer tadašnja vlast hoće kosti njihovih najmilijih da ukopa u Kladnju, dakle na prostoru FBIH,a one žele da to bude na prostoru Srebrenice , u Potočarima, gdje su i stradali.Tad mi je rekla da su organizirale anketu sa upitom Srebreničanima gdje da se ukopaju posmrtni ostaci .U vrijeme dok smo razgovarale anketa nije bila još završena, ali sve je ukazivalo na to da su opredjeljenja porodica skoro plebiscitarna u korist Potočara.

Zumru sam upoznala u ženskoj organizaciji koju smo osnovali u Vogošći 1996,brzo nakon reintegracije.Bila je to organizacija Mary Stopes International, engleska humanitarna organizacija, gdje sam upoznala veliki broj majki , supruga i sestara Srebrenice , što je zauvijek obilježilo i moj život i moj politički angažman.

Mučila me spoznaja da ove žene koje su prošle golgotu ponovo niko ništa ne pita ,iako sam se potajno nadala da će uspjeti u svom odlučnom zahtjevu da svoj smiraj i smiraj svojih mrtvih nađu u Potočarima.

U međuvremenu sam postala zastupnica u Parlamentu FBIH,nakon izbora 1998, i odlučila sam i zvanično pokrenuti inicijativu da se Memorijalni centar izgradi u Potočarima.Nakon prvog priznanja UN, činilo mi se najnormalnije da zatražimo od međunarodne zajednice da da novac za to kao vid svog priznanja o krivici koju nose zbog stradanja Bošnjaka u zaštićenoj zoni.

Rekla sam to mojim prijateljicama, majkama Srebrenice.

I vrlo sam ponosna na tu činjenicu.I po prvi put sad govorim o tome.Nakon šesnaest godina! Možda ne bih ni sad, ali sam ovih dana puno toga čula, vidjela,pročitala.Dvadeset godina od pokolja i stradanja.Dvadeset godina borbe majki Srebrenice, žena toliko hvaljenih i toliko osporavanih.Ali neumornih .Hrabrih.

Evo teksta Inicijative, da ga zabilježim , da ostane.

«Kofi Anan i UN su rekli šta misle o tragediji Srebrenice.Sigurno je da će poslije ovoga UN kao i mnoge druge zemlje željeti učiniti nešto u smislu konkretnije pomoći Srebrenici.Predlažem našoj Vladi da napravi projekt i privoli UN da se u Potočarima napravi memorijalni kompleks surovo i zločinački pobijenim Bošnjacima u Srebrenici i cijelom Podrinju, da se tu ukopaju svi oni čija tijela stoje više godina neukopana u kontejnerima.

To je dug koji duguje cijeli svijet ovom narodu,uključujući i sve nas»

Zašto je ovo prećutkivano i tad i kasnije?U vrijeme podnošenja moje inicijative još je bila aktuelna ideja o ukopu u Kladnju, na nekom zemljištu koje je kupljeno za ove namjene.Čak je bilo spekulacija i od koga je to otkupljeno, koliko košta,ali niti sam to upamtila niti mi je bilo bitno.Naravno da tvorcima te ideje nije odgovarala drugačija inicijativa kao i posebno da ona dolazi od jedne socijaldemokratkinje iz opozicije.Da je inicijativa došla od nekog drugog zastupnika ili zastupnice iz druge stranke, ona bi već vrlo brzo bila negdje «uklesana i opjevana». Na sreću, anketa među Srebreničanima je pokazala potpuno opredjeljenje za Potočare,a majke su napravile takav pritisak da je tadašnji visoki predstavnik poduzeo sve da se to i realizira.Osjećala sam zahvalnost i nekako , zajedno sa majkama, i olakšanje i sreću.Znam da je ova odluka višestruko značajna i da je uveliko odredila pravce mnogih dešavanja kasnije, posebno procesa povratka, procesa traganja za istinom , za zločincima, pravdom…Moj ponos dolazi otud što sam u punom kapacitetu kao političarka pokrenula inicijativu koja je bila odraz želje i težnje onih kojih se to i ticalo.

Zar ne bi trebalo da je uzvišeni cilj politike služiti narodu?

U vremenu između razgovora sa Zumrom i pokretanja inicijative u Parlamentu, dogodio se jedan potpuno neuobičajen, moj prvi, boravak u Srebrenici u septembru 1998. Posjeta Srebrenici je organizirana kao dio predizborne kampanje SDP BIH.Tad sam bila po prvi put kandidatkinja na listi za Parlament FBIH.Rukovodstvo partije je dobilo dozvolu da napravi posjet Srebrenici.Tad se moglo ući u Srebrenicu samo uz specijalnu dozvolu, ograničen broj, sa ograničenim kretanjem.

Nas je bilo jedanaest i jedan broj novinara.Nikad neću zaboraviti taj put i taj ulazak i boravak u Srebrenici.

Okupili smo se u Hotelu Tuzla u Tuzli, gdje smo i spavali jer smo veče prije toga imali predizborne aktivnosti na tuzlanskom području.Tad sam prvi put bila u ekipi oko Lagumdžije i put do Srebrenice sam prešla u njegovom automobilu.Dogovor je bio da svi po nešto kažemo kad dođemo na odredište, u Hotel Domaviju, koji nam je određen kao mjesto gdje možemo doći, sjesti i «održati mali skup»,kako smo to sami sebi zadali.

Uz put me je Lagumdžija pitao šta imam namjeru reći, a ja sam uzvratila da mogu da mu pročitam šta sam napisala.Obradovala sam se kad je odbio rekavši da će to svakako čuti kad stignemo u Domaviju.

Ulazak u Srebrenicu je bio sablasan.Nikog na ulici, ma ni jedne duše, okolo svuda SFOR obezbjeđenje, tenkovi,bodljikava žica , a iznad helikopteri.Na putu do Domavije iza nekih zavjesa na prozorima zapazila sam skrivene glave.Očito niko nije smio ni glavu proviriti van, a kamoli izaći na ulicu.

Pred Domavijom nas je dočekao tadašnji upravitelj Srebrenice i nekoliko policajaca,a na terasi hotela, gdje smo sjeli, nekoliko novinara RTRSa.Među njima je bio i Miro Pejić koji je radio za RTRS, a prije rata uređivao fabrički list Pretis u Vogošći. Upoznala sam ga još u vrijeme kad je bio predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Općine Ilijaš, 1988.

Tada smo tu za stolom u Domaviji proučili fatihu, na poziv predsjednika Lagumdžije.Sjećam se da je ta fotografija bila prilično eksploatirana u medijima sa zlobnim komentarima o «socijaldemokratima koji uče fatihu».A ja sam osjećala da je baš to mjesto i ta prilika gdje to treba uraditi.

Rekli smo svi po nešto, popili sok ili vodu koju su nam poslužili jedan ili dva konobara, očito pripremljena za tu priliku. I kad smo sišli pred hotel, gdje su bili parkirani naši automobili, došlo je do komešanja. Policija je tražila od Lagumdžije da preda Hakiju Meholjića njima,a da ostali mogu ići.Lagumdžija je to odbio i rekao ili ćemo svi ostati ili svi ići, odnosno tražio je da njega zadrže,a puste Hakiju.Bilo je vrlo napeto.Prišao mi je i rekao da sjednem u kola u kojima je stigao Hakija,a da će on sa njim jer se boji da ga usput ne otmu.Tako smo i uradili.Svi smo bili vrlo uznemireni, ali nam je svima godila Lagumdžijina smirenost i odlučnost u ovim trenucima.Očito da ni srpska policija nije smjela primijeniti silu, pa su nas pustili da krenemo.Prvo smo lagano išli kroz grad, a potom je nastala takva jurnjava da me i sad uhvati strah kad na to pomislim. Dogovor je bio, nema zastoja prije hotela Tuzla.Niti znam sa kim sam bila u autu niti kako smo stigli do hotela.Stigli smo svi,živi i zdravi, i sjeli da ručamo.Dugo nam je trebao da skinemo grč sa lica i krenemo opušteno razgovarati.

Sjećam se da je u ekipi bio: Zlatko Lagumdžija,Alija Behmen,Gradimir Gojer, Karlo Filipović, Hakija Meholjić, Sejo Avdić, Mirsad Đapo, Zekerijah Osmić, Ćazim Salimović, Senija Purković i ja.

Evo šta sam tad pročitala kao moj doprinos samom događaju.Znam da sam veče prije odlaska u sobi u Tuzli čitala tekst u jednom našem nedjeljniku koji je problematizirao ulogu majki enklave Srebrenice i Žepe i to me jako uznemirilo.Tad sam konačno i oblikovala svoj tekst koji sam sutradan pročitala u Srebrenici:

7.9.1998.

«Dolazim iz Vogošće koja je nekad bila sastavni dio grada Sarajeva, a danas je općina u Sarajevskom kantonu.To je ime koje se najčešće spominje u vezi sa Srebrenicom.Danas u njemu živi veliki broj Srebreničana kao i ostalih Podrinjaca, uglavnom žena i djece.Dakle, žive preživjeli.

Susrela sam se sa njima u prvim danima njihovog dolaska u Vogošću i kao rukvoditeljica jednog psiho-socijalnog programa za pomoć ženama i živjela sa njima djelimičo njihovu muku.Danas kao profesorica u školi u kojoj je najveći procenat djece iz Srebrenice nastavljam da živim njihovu muku.

Bez želje da ponavljam rečeno o tragediji Srebrenice, bez želje da dajem neke stručne analize njihovog stanja,osjećam potrebu kao žena i majka da ovdje, danas i na ovom mjestu , izreknem glasnu pobunu protiv zla, protiv zla svake vrste.Dozvolite mi, dakle, da to i uradim i vašu pažnju , na momenat,zadržim na nekim stvarima.Posmatram kako žene Srebrenice od žrtava postaju krivci, od onih koje su žalili postaju one koje ne vole, itd,itd.

Kao čovjek se bunim protiv toga .Cijelo moje biće ustaje protiv tako strašne manipulacije koja mi najviše liči na potrebu nekih da skriju svoju krivicu, speru sa sebe sve ljage ovog svijeta na način da će još jednom žrtvovati žene, svoj narod u koji se toliko kunu, a sve zarad očuvanja svoje vlasti.

U čemu je krivica žene Srebreničanke?

U tome što je žena, što je preživjela,što svjedoči, opominje, udara po savjesti?

Ko je ona sada?

Ona je danas ostavljena i ne pripada nikome.Uglavnom je niko neće.Isprali su joj i dušu i mozak i utrobu da sama sebe više ne prepoznaje.Izgubila je sličnost sa svojim likom.

Uzimaju je samo kada im je to politički profitabilno.Onda kada treba uprijeti prstom na druge i sakriti se od svoje krivice.A kada im se to počne vraćati kao bumerang, onda je bace,kao ispranu krpu i najradije bi da je i nema.A ima je.Tu je.Opominje i čeka odgovor.

Istini za volju treba reći a je smještena u kakav-takav smještaj, može da plete džempere ako želi i tako zaradi 20 KM od darežljivih organizacija koje se utrkuju da joj pokažu svoju brigu za njeno mentalno zdravlje, dobila je dosta garderobe, ima pravo da hoda okolo i skuplja raznorazne papire o tome da je rođena,udata, da ima toliko i toliko nestalih, da nije kažnjavana,itd,itd, da bi na kraju dobila nadoknadu za nestale za koju mi često kažu da ih je stid jer to je novac koji dobijaju za nestalo dijete, muža, od toga žive i izdržavaju preživjele.

Ona i dalje čeka odgovor.Prvo kao čovjek da shvati toliku ogromnu količinu zla i zločina, a onda kao žena da shvati tako užasan neodgovoran odnos cijelog društva prema samom postojanju , činjenici života.

A drugi odgovor koji čeka je konačan odgovor na pitanje šta je sa onima koje čeka?Odgovor se mora dati.Odmah.Ma kako bolio i ma kako strašan bio.

Žena Srebrenice neće nikad okončati proces žalovanja niti okončati agoniju i ličnu i opću ukoliko ne bude u situaciji da bar fiktivno ukopa onog koga čeka, napravi mezar i stavi na njega nišan, obavi molitvu jer to mu duguje.I tek kad se ovo dogodi, možemo reći da je agoniji kraj, da žena Srebrenice može normalnije živjeti , iako će i ovaj»kraj»mnoge od njih uništiti..

To im se duguje i nema višeg cilja zbog kojeg bi ove žene i njihova živa djeca i dalje živjeli kao žrtve pranja nečije savjesti.

Tražim, glasno zahtijevam u ime života da kažemo gdje je , ko i šta je , da svako glasno odredi svoju odgovornost.

Neka svi akteri ocijene svoje učešće i svoj doprinos ovoj tragediji.

Neka svako kaže šta je njegova odgovornost da bi mogao govoriti o odgovornosti drugih.Oni koji su pokazali toliku neodgovornost prema životu ne mogu biti kreatori budućnosti naše djece.To ne smijemo dozvoliti.

Danas govorimo:oprostiti,ali ne zaboraviti.To je težak i odgovoran zadatak.Zbog čega?Zato što je vrlo opasna u nacionalnim kulturama i nacionalnoj tradiciji u porodici velika sklonost ka stvaranju mita i predanja.Zato je velika opasnost da zaborav preraste u nezaborav, a nezaborav u mržnju koja će stvoriti prostor da raširi svoja krila i opet bukne erupcijom.Hoće li žene Srebrenice, majke Srebrenice imati snage da svoj bol i gorčinu ne pretoče u mržnju?

Osvrnimo se na historiju ne radi historije same nego zbog sadašnjosti

I budućnosti, ne zbog generacija koje ovo danas preživljavaju nego zbog onih kojima pripada budućnost.

Bojim se za djecu koja se sad obrazuju i vaspitavaju, koja se zatvaraju u svoje okvire i time betoniraju pokušaj tolerancije.Svima nam je zadaća da spriječimo stvaranje takvih okvira i da ih razbijamo.

Svi smo mi u Bosni i Hercegovini dobili svoj obrok nesreće.Svi smo postali svjesni da politika nacionalizma goni samu sebe u savez sa mržnjom Svi smo vidjeli razornu moć mržnje.

Hoću da pozovem na dobro.Hoću da kriknem protiv zla ovdje i na ovom mjestu.Da se ne ponovi.Nikad.Nigdje.Nikom.»

Kraj teksta.

Ako se dobro sjećam, ja sam jedina imala napisan tekst, ostali su govorili onako, svi vrlo potresno i sa porukama.Dok sam čitala, nisu me prekidali, slušali su, iako je tekst bio malo duži od dogovorenog.Dobro sam se osjećala što sam ga izgovorila baš ovdje.Osjećala sam važnost našeg boravka tu .Nije bilo važno što nema nikog da čuje to što govorimo.Bilo je važno da se sve to kaže.

Kasnije sam bezbroj puta boravila u Srebrenici raznim povodima.Malo je godina kada za 11. Juli nisam bila u Potočarima. Uglavnom rijetko kao dio delegacije, nego onako.

U svježem sjećanju mi je još jedan zanimljiv događaj koji je po prvi put nakon toliko godina označio povratak «normalnog»života u Srebrenicu.Bio je to 8.mart 2004.,proslava Dana žena u Domaviji u Srebrenici, prva proslava nakon svega kroz šta je prošao ovaj grad i ove žene.Otišla sam u Srebrenicu sa mojoj stranačkom drugaricom Suadom Hadžović na poziv Foruma žena SDP Srebrenica i predsjednika Općinske organizacije SDP BIH Srebrenica Hakije Meholjića.Da se nije radilo o Srebrenici, to ne bi bila nikakva vijest.Forum žena se zaista odlučio na hrabar potez u to doba, javnu proslavu Dana žena.Žene su napravile divne kolače i torte,a došao je i jedan harmonikaš, povratnik.Po prvi put nakon rata su zajedno povratnice Bošnjakinje i domicilne Srpkinje proslavile Dan žena u hotelu Domavija nakon svih strahota koje su preživjele.Zajedno su zaigrale kolo uz zvuke harmonike.Bilo ih je 110.Sama sam ih prebrojala, jednostavno i sama zatečena ovom činjenicom. Život teče dalje, rekla sam sama sebi. U tom periodu ni načelnik opštine, ni podpredsjedavajući Skupštine, kao ni trinaest od ukupno 14 bošnjačkih odbornika nije živjelo u Srebrenici.Jedini odbornik koji je tad,a i sad, živio u Srebrenici je Hakija Meholjić.Žene su mi rekle da se baš u tome i vidi licemjerstvo vladajuće politike.Pričaj o povratku,a živi izvan Srebrenice.

U tadašnjem sastavu odbornika bilo je i nekoliko prosvjetnih radnika,ali ni jedan nije prihvatio OSCE ponudu da se potpuno vrate i rade u školi u Srebrenici.Već tad, dvije godine, u srednjoj školi je radila kao prava povratnica profesorica hemije Senija Purković .Rekla mi je tad da je ni načelnik ni podpredsjedavajući Skupštine, oba Bošnjaci, u to doba nikada nisu obišli niti pitali kako joj je i da li joj šta treba.Valjda zato što je bila iz SDP BIH i što je ličnim primjerom pokazala kako nešto može.Dakle,ponovo žena.

I kada sam ove godine, na dvadesetu godinu genocida u Srebrenici , vidjela ravnopravno u safove poredane muškarce i žene, spremne da zajedno klanjaju dženazu, shvatila sam da se stvari suštinski mijenjaju.Uz to, iskreno, najupečatljivija slika sa snažnom porukom jeste slika kada majka Munira dodaje, a majka Hatidža stavlja premijeru susjedne države koji je ,ipak, došao u Potočare, Srebrenički cvijet na rever. Neka ga nosi i neka ga opominje.