Anto Domazet: Ključni je problem nedostatak jedinstvene vizije zemlje

On je dobrodošao za pomoć u provođenju naših vizija i ciljeva, ali do njih treba doći, kaže doktor ekonomskih znanosti i član SDP-a Anto Domazet.

Evropski komesar za susjedsku politiku i pregovore o pristupanju Johannes Hahn predložio je zemljama zapadnog Balkana da razmotre i stvaranje jedinstvenog tržišta. Je li to početak stvaranja balkanske unije i po čemu bi se ona mogla razlikovati od CEFTA?

– Van projekta EU nikakvi megaprojekti u oblasti ekonomskih integracija nisu potreba za zemlje zapadnog Balkana. Važeći CEFTA sporazum o slobodnoj trgovini nudi dovoljno prilika za unapređenje međusobne trgovine, a i rezultati pokazuju da su od 2006. u određenoj mjeri stvarani efekti rasta vanjske trgovine, a i njenog skretanja prema zemljama regije. Mislim da su ekonomski potencijali razmjene u okviru CEFTA dosta ograničeni, pogotovu u domenu poljoprivrednih proizvoda, hrane i pića, u kojima BiH u regiji nema izgrađene posebne konkurentske prednosti u odnosu prema, primjerice, Srbiji i Makedoniji. S druge strane, potencijal EU i drugih zemalja, kao što je Turska, nudi velike mogućnosti za rast izvoza bh. poljoprivrede. Jer, ne zaboravimo da izvozom vođen rast mora činiti osnovnu pokretačku snagu naše ekonomije.

Dvije dobre strane

Mislim da ideja o stvaranju carinske unije za zemlje zapadnog Balkana, a i našu zemlju ima ograničen ekonomski potencijal. Ideja traži ogromnu energiju, resurse, znanje i povjerenje koga nema u potrebnom obimu za tako krupan i neizvjestan projekt. Mislim da je bolje unapređivati i otklanjati barijere za slobodnu trgovinu u CEFTA grupaciji, a istovremeno uporno raditi na ubrzanju procesa pristupanja EU i njenom jedinstvenom tržištu. Ako govorimo o viziji carinske unije, odnosno zajedničkog ili jedinstvenog tržišta, onda je to za BiH jedino EU.

Koliko je, po Vašem mišljenju, SSP, posebno trgovinski dio, donio koristi BiH, a koliko je naštetio bh. ekonomiji?

– Kratkoročno, svi sporazumi o liberalizaciji trgovine mogu donijeti izvjesne štete zbog konkurentskih pritisaka vanjskih roba i usluga na koje domaća poduzeća nisu pripremljena. Dugoročno, to mogu biti samo koristi za BiH, ali sve to ovisi o tome kako se sama ekonomija u BiH restrukturira, reformira i napreduje i kako poduzeća podižu svoju konkurentnost. Stanje ekonomije je loše, ona ne zadovoljava potrebe ljudi u BiH ni za poslom ni za većim plaćama ni za dostupnošću kvalitetnih javnih usluga i takva ekonomija se mora mijenjati. SSP ima u tome kontekstu dvije dobre strane. Prva je da se uz pritiske slobodnog uvoza iz EU, stvaraju prilike za rast izvoza u Uniju za niz poljoprivrednih proizvoda. Druga je što stupanjem na snagu Sporazuma pravimo veliki korak na putu ka EU i time podižemo svoju konkurentnost u europskim i regionalnim okvirima. Naravno, ukoliko drugim političkim i ekonomskim destrukcijama sami ne naškodimo svom položaju u odnosu na EU.

Vidite li Vi koordinaciju svih nivoa vlasti u provođenju Reformske agende kad su u pitanju izmjene i ujednačavanje zakona i propisa u cijeloj BiH?

– Koordinacija je slabo vidljiva, iako treba priznati da je to težak posao u sadašnjem ustavno-institucionalnom ustroju zemlje. Ali, ključni je problem nedostatak jedinstvene vizije zemlje, strategija i politika u ekonomsko-socijalnom razvoju. Probleme koordinacije vidim u tri nivoa.
Prvo, to je koordinacija između socijalnih partnera: Vlade, poslodavaca i radnika. Nije problem u tome što su interesi rada, kapitala i Vlade suprotstavljeni, nego što nema transparentnog dijaloga. Očekujemo da će u predstojećim aktivnostima u FBiH u raspravi o zakonima o doprinosima i porezu na dohodak problemi takve koordinacije eskalirati na pitanju dodatnog rasta prihoda kroz fiskalnu ekspanziju. Vlada namiče dodatne prihode iz poreza na dohodak po osnovu oporezivanja dividendi i kamata na štednju, ali zbog toga nema prijedloga da se dodatno smanje doprinosi na rad i on učini jeftinijim. Tako bi se postigao i poticaj za nova radna mjesta i stvorila prilika da se povećavaju plaće uposlenim u realnom sektoru. Drugo, to je izostanak koordinacije u samoj Vladi FBiH – ne samo insajderske informacije pokazuju da postoje različiti pristupi u zakonskim rješenjima iz različitih struktura vlada. To samo odražava različitost političkih interesa partnera u vlasti. Ono što je posebno opasno i bolno za privredu je što se niz suštinskih zakonskih rješenja prenosi u pravilnike o provođenju zakona koje donose ministri. Treći je problem nedostatak koordinacije između različitih nivoa vlasti u BiH, u čemu je svakako najveći koordinacija između vlada FBiH i RS-a.

MMF od BiH traži da ne mijenja visinu stope PDV-a, a istovremeno traži povećanje akciza na naftu, veće poreze na lične dohotke/oporezivanje toplog obroka. Je li to dobra porezna politika za BiH?

– Smeta mi što kažete da MMF traži to i to. Sva ta rješenja su odgovori na naše probleme. MMF ne treba doživljavati kao babarogu kojom nas plaše, nego partnera u složenom poslu reformi. Odnosi sa partnerom treba da se temelje na našim ciljevima, a ne da nam partner nameće ciljeve. On je dobrodošao za pomoć u provođenju naše vizije i naših ciljeva. Ali, do njih treba doći. Što se tiče PDV-a, i sam mislim da tu ništa ne treba mijenjati. Veći će se socijalni efekt preraspodjele dohotka desiti ako ne mijenjate PDV-stopu, a uvedete akcizu na luksuzne proizvode. Jer, bogatiji troše više i onih proizvoda koji bi mogli imati nižu stopu PDV-a (mlijeko, tiskovine, dječja obuća i odjeća, lijekovi…).

Manje stope doprinosa

Povećanje akciza na gorivo je uvjetovano potrebom da se osiguraju dodatna sredstva za otplatu kredita za gradnju autocesta. Računica je jednostavna. Kreditori žele dati kredite za gradnju cesta, čak su oni i odobreni, ali stoje na ledu. Proširenje poreske baze za plaćanje doprinosa i poreza, dohotka kroz uključivanje toplog obroka, regresa i drugih ranije neoporezivih primanja je prihvatljivo, ali pod jednim uvjetom, a to je da dođe do smanjenja stopa doprinosa i poreza na plaće kako bi efekat prihoda za državu bio neutralan. Reforme predstavljaju nužnost za pokretanje ekonomije, otvaranje radnih mjesta, osiguranje javnih prihoda za javne usluge od kojih ovisi život i životni standard građana, kao i za borbu protiv siromaštva i jačanje društvene kohezije. Svi mi kao građani moramo ih podržati. I niko, niti politička niti socijalna grupa nema ekskluzivno pravo da svojata reforme, kao ni pravo da ih opstruira.

Oslobođenje.ba