Antibosansko probosanstvo

Nije nikakva novost da Bosnom i Hercegovinom već dugo vremena vladaju interesima zbratimljene a kobajagi zavađene oligarhije sastavljene od mahinacijama obogaćenih probisvjeta, političkih i moralnih prelivoda i licemjera.

Lažni patriotizam

Od njihovog stupanja na vlast nakon prvih višestranačkih izbora u novembru 1990. godine, suština koncepta vlasti je ostala ista: proizvoditi stalne krize, sukobe, rasplamsavati strah i mržnju a sve s ciljem da se bosanskohercegovački narodi grupišu u torove, kojima će poput pastira vladati upravo inspiratori i pokretači kriza i sukoba. Ustvari, to je jedini način kako da gospodari sva tri bosanskohercegovačka etnosultanistička realiteta očuvaju svoje kapitale, čija je prvobitna kumulacija zasnovana upravo na krvavoj nesreći naroda čije interese, tobože, zastupaju.

Uistinu, teško da bi ove huškačke klike ostvarile svoje zamisli da nisu imale podršku odanih im medija unutar zemlje i pokroviteljstvo bratskih krugova iz inostranstva. Vremenom su svoje sramotno stečene imperije raširili u prave hobotnice koje pomoću klijentelističkih pipaka kontrolišu sve političke, upravne i privredne tokove u zemlji. U takvom ambijentu, osim stalne proizvodnje kriza i strahova, gospodari bh svakodnevice blagoglagoljivo, pa čak i patetično pozivaju na patriotizam, prikazujući se domoljubima koji skrbe za dobrobit naroda.
Jedna od omiljenih fraza, koju bošnjački / SDA vlastodršci vade iz rukava kad god osjete političku slabost je poziv na tzv. „probosanstvo“, tj. okupljanje „probosanskih snaga“. Pri tome iskazuju lažnu brigu za državu, kao u slučaju „Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH“ na izborima 1998. godine ili se dušebrižnički i licemjerno pozivaju na dobrobit povratnika, što je vidljivo i na nedavnom primjeru „Potočarske deklaracije.“ Istina je da se pod zovom „probosanskog okupljanja“ redovno pokušava prošvercovati interes očuvanja vlasti i profiterski „zarađenog“ kapitala, što s patriotizmom nema ništa zajedničko.

Jer, pitanje je kako može nekookupljanje biti „probosansko“ ako ono služi interesima isključivo bošnjačke ekonomsko-političke vlasti i njenih klijenata? Kako može biti probosanska politika ona, koja je utemeljena na mladomuslimanskoj viziji islamizacije i stvaranja islamskog poretka, što je samo bošnjačka varijanta panislamističkih snova pokreta Muslimanske braće?

Ovakvo „probosanstvo“ je samo inačica „bošnjačkog jedinstva“, kojeg smo imali priliku vidjeti prilikom SDA- SBB zagrljaja u vladajuću koaliciju. SDA-ovo probosanstvo je tek smokvin list kojim se pokušava sakriti nastojanje za očuvanjem sultanističke imperije bošnjačkih tajkuna, nastale na krilima nazadne mladomuslimanske ideologije. Tako se na na primjeru lažnog „probosanstva“ kristališe spoj ratnog i tranzicijskog profiterstva bošnjačke „elite“ i njegove panislamističke ideologije. Uostalom, ovakvo „probosanstvo“ ima istu ulogu kao i Miloševićevo „jugoslovenstvo“ i Tuđmanovo „europejstvo“.

Lijevi odgovor

Jedina alternativa ovakvoj destruktivnoj politici može doći od strane ljevice. Pošast koju čine vladajuće etno-profiterske strukture treba ljevici biti jasan pokazatelj kako djelovati. Kao što ne smije pristajati ni na pozive za „bošnjačko“, „srpsko“ ili „hrvatsko“ jedinstvo, tako ljevica ne smije pristati niti na SDA-ovo „bosanstvo“. Ljevica mora biti multietnička, socijalno osjetljiva, solidarna, otvorena i demokratska. Ako želi biti alternativa postojećem stanju mora biti apostolski čista: ideološki dosljedna, imuna na profiterstvo, bahatost i klijentelizam, ona ne smije biti poluga za ostvarivanje bilo čijih tajkunskih interesa, niti privjesak bilo kojoj etno-koncepciji.

Ljevica ni po koju cijenu ne smije biti autokratska, arogantna ili na bilo koji način nalik vladajućim oligarhijama. Sve ovo nije lako postići. Valja se obračunati sa svim unutrašnjim „demonima“, ali i to je moguće ako istrajno slijedi principe jednakosti, solidarnosti i pravde. Ukratko, ljevičari trebaju živjeti principe za koje se zalažu.

Znakovit je primjer SDP-a BiH, koja je nakon izbornog poraza 2014. godine krenula putem demokratske transformacije; odbacila je autokratiju i aroganciju (koji su bili karakteristični za Lagumdžijino vladanje Partijom) i uvela način biranja rukovodstva prema principu jedan član- jedan glas, otvorila se prema dijalogu, civilnom društvu i akademskoj zajednici, donijela novi, istinski ljevičarski program, pokrenula proces okrupnjavanja ljevice itd. Svakako, demokratizacija je dug i složen proces, praćen brojnim izazovima i iskušenjima, ali na kraju daje pozitivne rezultate.

Demokratski preporod je ojačao SDP, što se pokazalo i na lokalnim izborima 2016. godine. Bilo bi dobro da primjer demokratizacije SDP-a slijede i druge građanske i lijeve partije, jer jedino tako mogu opstati kao relevantne političke snage. Ljevica mora biti snaga koja štiti prava svih građana, vraća dostojanstvo radnicima, štiti javno dobro i sprječava njegovo rasparčavanje i uzurpaciju, te iskazuje empatiju i solidarnost.

To je istinski patriotizam.