Muhamed Budimlić

Analiza pitanja sigurnosti sa legislativnog i institucionalnog aspekta u Kantonu Sarajevo

Sigurnosna situacija u Sarajevu nije zadovoljavajuća. Ubistva kojima svjedočimo u posljednje vrijeme samo su vrh ledenog brijega. Pronalazak i procesuiranje krivaca je nužno i važno, ali to je tek bavljenje posljedicama koje neće spriječiti ponavljanje sličnih situacija, što se nažalost iznova potvrđuje. Problem je duboko ukorijenjen u pitanju provede prekršajnih i krivičnopravnih odredbi u oblasti opšte i pojedinačne bezbjednosti građana, te zaštite drugih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti. Analizu za javnost na ovu temu uradio je Muhamed Budimlić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku i bivši ministar unutrašnjih poslova ispred SDP BiH u Vladi Kantona Sarajevo.

Dr.sc. Muhamed Budimlić je vanredni profesor na oblasti Kriminologija na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu. Bivši je ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo i šef Povjereništva SDP BiH za Kanton Sarajevo

Koji su primarni motivi za značajniji angažman svih društvenih subjekata, pa tako i SDP BiH u oblasti sigurnosti u KS?

Temeljni sadržaji reforme državnog aparata ključnog za uspješno održavanje i razvijanje vladavine prava u Kantonu Sarajevu, pa i u Bosni i Hercegovini uopšte, nužno su povezani sa potrebom unaprijeđenja sistema u kojem će se društveno najštetnija ponašanja otkrivati, krivično goniti i adekvatno sankcionisati. Ovaj proces mora se odvijati na način da imamo uspostavljene mehanizme definisanja prioriteta djelovanja inspekcijskih, policijskih i pravosudnih institucija od strane predstavnika građana u parlamentima na svim nivoima državne organizacije, što jeste i temeljni zadatak zastupnika političkih subjekata u zakonodavnim tijelima vlasti.

Posmatrajući pak aktuelnu situaciju, može se konstatovati izražena šutnja i nedjelovanje u najznačajnijim segmentima povjerenih ovlaštenja zakonodavne i izvršne vlasti, koja se direktno reflektuje kroz nezadovoljavajuću brzinu društvenih promjena važnih za oblast bezbjednosti. Ne treba posebno naglašavati važnost ovog pitanja koje doprinosi i kreira ukupni kvalitet života u Kantonu Sarajevo, barem o tome na žalost ne trebamo podsjetnike, jer smo zadnjih nekoliko godina svjedočili brojnim teškim zločinima u Sarajevu, od kojih neki ni do danas nisu do kraja rasvjetljeni. Dakle, upravo se od svih subjekata kojima je ukazano povjerenje obavljanja funkcija u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova, odnosno društveno-korektivnog djelovanja najviše i očekuje. Mi moramo biti svjesni manjkavosti našeg sistema, te usvojiti rješenja koja će doprinijeti mnogo uspješnijem djelovanja insitucija za provedbu prekršajnopravnih i krivičnopravnih odredbi u Kantonu Sarajevu, prvenstveno organa s pravima i odgovornostima za otkrivanje, registrovanje, prijavljivanje i rasvjetljavanje najštetnijih oblika protivpravnog djelovanja.

U kojoj mjeri se ova oblast pominje u evropskim reformskim procesima Bosne i Hercegovine?

Kada analizirimo očekivanja procesa pridruživanja zemljama EU, primjetit ćemo da je nezaobilazno istaknuto da je svrha svih članica Vijeća Evrope, te budućih članica Evropske unije, unaprijeđenje vladavine prava. Upravo ovoj segment državnog aparata i društvene organizacije uopšte, treba da garantuje svrsishodnost demokratskog uređenja a aktivnost davanja doprinosa u poboiljšanju propisa i jačanjem institucija smatramo našom obavezom. Tako, poznato nam je da se od nas očekuje postizanje visokog stepena harmonozacije propisa kako na unutrašnjem tako i na vanjskom, regionalnom i evropskom nivou. Ova oblast je izuztno važna, jer krivičnopravni sistem igra ključnu ulogu u očuvanju vladavine prava, a policijske i pravosudne institucije imaju presudnu ulogu u tom sistemu. Izazov s kojim se moramo mnogo ozbiljnije suočiti odnosi se kako na postupke donošenja propisa iz ove oblasti, tako i efektivnog nadzora i kontrole njihove primjene. Ovaj proces moramo provoditi u bliskom odnosu i komunikaciji s građanima, jer se policijski poslovi u najvećoj mjeri i obavljaju u kontaktu sa građanima, čime je efektivnost i efikasnost policije uslovljena upravo od podrške javnosti njenom radu.

Vodeći se ovim zahtjevima, nezaobilane izvore u uređenju ove oblasti moramo tražiti u principima izraženim u Kodeksu Ujedinjenih Nacija o ponašanju službenih lica zaduženih za sprovođenje zakona, u Rezoluciji Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope o Deklaraciji o policiji, u Preporuci Komiteta ministara Vijeća Evrope državama članicama o Evropskom kodeksu policijske etike, u Smjernicama Misije Ujedinjenih nacija za demokratsko obavljanje policijskih dužnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine i napomenama vezanim za Komesarove smjernice, koje je Komesar međunarodne policije donio u maju 1996. godine, kao i u Međunarodno prihvaćenim principima policijske službe u demokratskoj državi, koje je Federacija usvojila još 1996. godine u Bonn – Petersbergu. Neophodno je prihvatiti i odredbe propisane u Vodiču za demokratski rad policije, usvojene od strane svih članica OSCE organizacije, posebno odredbu da policija mora biti pod nadzorom i odgovorna institucijama civilne vlasti. Korištenje ovih međunarodnih izvora garantovat će da ćemo usvojiti propise o opštim ciljevima, radu i odgovornosti policije, ali i o drugim institucijama za provedbu zakona, kojima u prvom planu treba biti zaštita sigurnosti i prava pojedinaca u demokratskim društvima sa djelotvornim mehanizmima vladavine prava.

Koji bi onda bili neophodni elementi za adekvatno definisanje u distribuciji prava i odgovornosti između institucija za provedbu zakona i zakonodavnih i izvršnih tijela vlasti?

Uzimajući u obzir da su ovlaštenim službenim osobama kao i osobama imenovanim na pravosudne funkcije povjerena ovlaštenja i pravo diskrecionog odlučivanja koja se tiču i mogućnosti uskraćivanja ili oduzimanja, trajna ili privremena, osnovnih ljudskih prava i sloboda, definisanih temeljnim domaćim i međunarodnim aktima iz oblasti zaštite ljudskih prava, proizilazi nužnost definisanja jasnih i preciznih pravnih i institucionalnih mehanizama odgovornosti prema građanima i njihovim legitimno odabranim predstavnicima.

Potreba uspostavljanja djelotvornog i objektivnog sistema civilnog nadzora i kontrole, kao jednog od osnovnih principa vladavine prava u savremenoj državi, smatra se krucijalnom. Svako rješenje kojim se ostavlja praznina u ovoj oblasti, rezultuje situacijama kakave mi posmatramo u svojoj zajednici posljednjih godina, a koje nedvosmisleno pokazuju i dokazuju da kontrola i manipulacije inspekcijskim, policijskim i pravosudnim aparatom ne samo da nisu strane pojava u našem društveno-političkom ambijentu već su osnovna platforma funkcionisanja brojnih institucija ili organizacionih jedinica.

Kako bi najkraće opisali koje su to opasnosti za građane i društvo zbog navedenih problema?

Zloupotrebe zvaničnog sistema formalne socijalne kontrole, dakle primarno policije ili pravosudnih institucija, moguća je ili je izvjesna kroz postupke kriminalizacije oponenata ili dekriminalizacije osoba bliskih onima na čiju vaninstitucionalnu moć uticaja na policiju i pravosuđe se ukazuje. Da pokušam pojednostaviti, ove institucije imaju moćnost da bilo koga, makar i ne bio počinilac protivpravnog ponašanja označe kriminalcem, odnosno da pruže zaštitu kroz „neoznačavanje kriminalcem“ čak i onih koji čine najteža protivpravna ponašanja, a da pri tome nikome efektivno ne odgovaraju za svoje postupanje ili nepostupanje. Kao primjer možemo uzeti koruptivna ili krivična djela protiv privrede, koja su prema brojnim kako domaćim tako i međunarodnim relevantnim izvorima veoma zastupljena u našoj državi, a posmatrajući pravosnažne osuđujuće presude ili odluke o oduzimanju nezakonito stečene imovine ovim krivičnim djelima jasno je vidljivo da su rezultati daleko od pomenutih procjena.

Koji su to koraci koje je neophodno uzeti u obzir prilikom razmatranja problema u ovoj oblasti i predlaganja rješenja koja bi unaprijedila sistem reakcije na kriminalno ponašanje?

Prije svega, neophodno je u postupcima planiranja izrade propisa iz ove oblasti uzeti u obzir da su efektivnost i efikasnost svih institucija za provedbu zakona, a policije posebno, u direktnoj zavisnosti od faktora koji se u nauci nezaobilazno navode a u praksi na svakom koraku potvrđuju, kao što su podrška građana, kadrovska osposobljenost, tehnička opremljenosti, stepen unutrašnje korupcije, kontinuirana edukacija i specijalizacija, svrsishodna sistematizacija organizacionih jedinica, saradnja na lokalnom i regionalnom nivou, efektivna kontrola i nadzor nad segmentima privatne sigurnosti.

Posebno je bitno značajniji iskorak napraviti u onim oblastima života u kojima se nanosi najveća šteta kako građanima tako i zajedničkim vrijednostima uopšte. Naročito bitnim smatram da se mora zahtijevati odgovoran i profesionalna pristup u provedbi odredaba krivičnog zakonodavstva (djela sa elementima nasilja, koruptivna ponašanja i zloupotrebe položaja, nezakonito iskorišavanje prirodnih dobara i ekološki kriminalitet uopšte), kao i zakona kojim su regulisani javni red i mir, sigurnosti saobraćaja, nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije, s posebnim zahtjevom za isključivanje bilo kakvih političkih ili drugih predrasuda u postupanju ovlaštenih službenih osoba kojima je ukazano povjerenje za provedbu navedenih propisa.

Koji su to pokazatelji društvene opravdanosti za značajnije promjene u pristupu kod unošenja novina u sisem?

U prvoj, za postupak krucijalnoj fazi djelovanja institucija za provedbu zakona provode se mjere i aktivnosti kojima se dolazi do informacija o pojavama u društvu za koje se sumnja da imaju obilježja protivpravnih ponašanja, kao i informacija o identitetu osoba za koje se sumnja da su počinili ta djela (otkrivanje), te podnošenje prikupljenih sadržaja u formi izvještaja nadležnim organima krivičnog gonjenja (rasvjetljavanje). Ove aktivnosti su u najvećoj jeri u nadležnosti policijskih institucija, konkretno kantonalne kriminalističke policije MUP-a KS. U skladu sa navedenom obavezom, posebno je potrebno s pažnjom razmatrati informacije o rezultatima provedenih aktivnosti koje služe za ocjenu efektivnosti djelovanja institucija u provođenju navedenih nadležnosti.
Na koji bi se onda način bi se mogao izvršiti konkretniji uvid u efektivnost institucija za provedbu zakona?
Moguće je i potrebno je analizirati izvještaje policijskih institucija kojim bi se utvrdila uspješnost njihovog djelovanja u provođenju osnovnih nadležnosti. To možemo reći i ovako, koliko krivičnih djela od procjenjenog broja su uspjeli otkriti i rasvjetliti osnovne elemente potrebne za pokretanje postupka, te koji je omjer imeđu podnesenih policijskih izvještaja i donesenih rješenja o pokretanju istrage i podignutih optužnica od strane tužilaštva kojem su ti policijski izvještaji podneseni. Posebno je bitno analizirati uzroke za koje se može osnovano tvrditi da su doprinijeli neotkrivanju dijela odnosno ne pokretanju krivičnog gonjenja.

Mogu li se konkretizovati neki pokazatelji koji potvrđuju izrečene teze?
Naravno da mogu, prije svega, u zvaničnim statističkim izvorima institucija evidentan je značajan broj odbačenih izvještaja (krivičnih prijava) od strane nadležnih tužilaštava u odnosu na broj podnesenih izvještaja o počinjenim protivpravnim ponašanjima. Zatim, uočavaju se brojni indikatori koji se navode u izvještajima zvaničnih međunarodnih organzacija, rezultatima referentnih naučnih istraživanja kao i izvještajima nevladinih organizacijama koji ukazuju na brojne neregistrovane kriminalne pojave u Kantonu Sarajevu koje se ne otkrivaju niti se provodi postupak registracije i izvještavanja prema nadležnim organima krivičnog gonjenja („tamna brojka kriminaliteta“). Na kraju, ali veoma bitno, primjetno je da je u strukturi podnesenih izvještaja uočljiv nesrazmjer u vezi sa strukturom krivičnih djela za koje se izvještaji podnose. Posebno je uočljivo je da su najzastupljeniji izvještaji za krivična djela tzv. opšteg kriminaliteta (termin neosnovano prihvaćen u policijskoj praksi), dok za neke izuzetno štetne pojave na koje se ukazuje u javnosti (krivična djela protiv privrede i službene dužnosti- koruptivna djela, ekologije- šumske krađe, teška djela iz oblasti bezbjednosti saobraćaja, vršnjačkog nasilja među maloljetnim- cyber bullynga, itd.) broj podnesenih izvještaja je u simboličnom broju.

Kaji su to mogući uzroci ovog stanja, mogu li se neki izdvojiti i definisati?

Na žalost, u oblasti suprotstavljanja kriminalitetu, iako se njome pune medijski naslovi i time senzacionalističkim pristupom samo doprinosi tiražu medija, suštinskog djelovanja na detekciji uzroka i pokretanju konkretnijih i značajnijih mjera ne dešava se gotovo ništa. Dužan sam ipak ukazati da posljednje aktivnosti u vezi sa pokretanjem i vođenjem parlamentarnog nadzora nad radom institucija za provedbu zakona daju nadu da bi se i u skorijem vremenu nešto značajnije moglo očekivati.

Međutim, gotovo opšte je prihvaćena praksa u našim institucijama (ministarstvo, vlada i skupština) u sagledavanju rezultata djelovanja u oblasti unutrašnjih poslova, da se gotovo bez izuzetka pozitivno ocjenjuju izvještaji u kojima se prikazuje smanjenje registrovanih protivpravnih ponašanja koje se iskazuje u apsolutnim brojkama, što nikako nije pokazatelj koji se može tumačiti na način da je tih pojava i bilo manje u posmatranom prostoru i vremenu. U referentnim naučnim i stručnim raspravama i zaključcima preovladava mišljenje da smanjenje u iskazanim brojčanim vrijednostima u zvaničnim izvještajima ne znači i smanjenje u realnim okvirima već samo u izvještajima institucija koje ih podnose. Konkretno, takvi okazatelji se mogu sasvim osnovano tumačiti, posebno za pojedine oblasti policijskog delovanja, da institucije manje rade pa su i brojke o otkrivenim djelima i podnesenim prijavama manje.

Zbog čega se to obično dešava?

Najčešće, kao glavni uzrok ovih pojava navodi se okolnost da se takvi izvještaji kreiraju, gotovo bez izuzetka, u skladu sa očekivanjima onih prema kojima se podnose. Dakle, u takvim okolnostima tamna brojka kriminaliteta (nerigostrovana krivična djela i prekršaji) jeste mnogo veća a s tim i je sigurnost ljudi u zajednici manja. Primjer za ovu tezu su evropske zemlje koje imaju najveće iskazane koeficijente registrovanog kriminaliteta uz istovrmeni najviši stepen osječaja sigurnosti života u zajednici, a skandinavske zemlje su najbolji primjer.

Kojim koracima je potrebno pokrenuti ili nastaviti započete aktivnosti?

Prije svega, sve odluke treba donositi uvažavajući opšte i posebne principe policijskog i pravosudnog funkcionisanja, koje je s pažnjom potrebno ugraditi kako u legislativni tako i u njihov organizacioni okvir. Dakle, u postupku razmatranja svrhe, strukture i sadržaja tekstova zakonskih i podzakonskih propisa nužno je da isti budu u skladu sa temeljnim principima koji se uzimaju prilikom pravnog uređenja organizacije i funkcionisanja institucija izvršne vlasti i njenog odnosa spram zakonodavnih i sudskih nivoa vlasti. Bez dileme, polazna osnova za definisanje okvira policijske službe nalazi se u njenim temeljnim načelima. Iako stručnjacima i naučnicima dobro poznati, smatram važnim ovom prilikom izdvojiti neke od tradicionalnih, ključnih i polaznih koncepcija u postavljanju prioriteta i principa policijske organizacije. Među njima svakako se izdvajaju sadržaji davno donešenog Zakona o Metropoliten policiji (Robert Peel, London), prema kojem policija treba biti organizovana u skladu sa sljedećim parametrima: Odsustvo zločina je najbolji dokaz efikasnosti policije (prevencija je ključna); Distribucija informacija o zločinu je od bitnog značaja; Raspored policijskih snaga ima veliku važnost; Najvažnija osobina policijskog oficira je savršena mirnoća; Dobar izgled policijaca ulijeva poštovanje; Pouzdanost i obučenost pravih osoba je korijen efikasnosti; Zahtijevi javne sigurnosti nalažu da će svakom policijskom oficiru biti dodijeljen broj; Zbog dostupnosti uprava policije će biti centralizovana; Policija mora biti pod nadzorom i kontrolom građanske vlasti; Policajci se angažuju na osnovu rezultata probnog perioda; Policijski izvještaji su bitni jer od njih zavisi dobar raspored policijskih snaga.

Pored ovih temeljnih, koja savremena načela bi se mogla izdvojiti za unapređenje okvira policijskog djelovanja?

Mi govorimo o principima policijskog djelovanja ali treba naglasiti da veliki broj njih se može i treba primjeniti i u pravosudnom sistemu. Tako, u procesu definisanja principa za izradu propisa iz ove oblasti,ne smiju se zanemariti najisticanije zamjerke koje se navode u ovoj oblasti. To se posebno odnosi na izdvajanje za policiju u kontekstu njene efikasnost, zatim raširenu birokratizaciju odnosno pojavu niza poslova koji nisu u vezi sa osnovnom djelatnošću ovlaštenih službenih osoba, prekoračenu politizaciju, odnosno neprimjeren i nedozvoljen uticaj na njen rad političkih ili uopšte društveno uticajnih osoba, te u konačnici probleme prekoračenja i zloupotrebe ovlaštenja i unutrašnje korupcije u policiji.

Dakle, u oblasti unutrašnjih poslova i posebno policijskih institucija, svi zakonski i podzakonski propisi bez izuzetka trebaju biti zasnovani na sljedećim načelima, svakako ne isključujući ni druge bitne postulate policijske profesije u savremenoj državi:

I. Nezavisnost i nepristrasnost: Nosioci policijskih ovlaštenja, prevashodno policijski službenici sa svakadnevnim terenskim operativnim zadacima, moraju nedvosmisleno biti zaštićeni neprimjerenog uticaja, kako od pojedinaca i institucija izvan policijskog organa tako i od neprimjerenih uticaja koji dolaze od rukovodioca i ostalih osoba unutar policijskog organa. Diskreciona ocjena u otkrivanju, registrovanju i izvještavanju prema organima krivičnog gonjenja mora biti postavljena u centralno mjesto efektivne zaštite. Ovaj princip posebno treba biti utemeljen u odredbama o imenovanju, činovanju i napredovanju, operativnoj nezavisnosti u radu, upravljanju predmetima, ocjenjivanju policijskih službenika te sistemu edukacije i treninga.

II. Integritet: Osnovna pretpostavka profesionalnog i nezavisnog obavljanja poslova na provedbi krivičnopravnih i prekršajnopravnih odredaba jeste integritet ovlaštenih službenih osoba kojima se ukazuje povjerenje ovih poslova. Ovaj princip posebno treba biti utemeljen u odredbama kojima se uređuju etički kodeksi, sukob interesa, nespojivost funkcija te planovima integriteta.

III. Odgovornost: Uočljiva, jasna i precizna hijerarhijska linija odgovornosti svih segmenata provođenja propisa u nadležnosti unutrašnjih poslova. Povjerena policijska ovlaštenja, kojima se zadire u najdublje temelje ljudskih prava, moraju za sobom povlačiti neupitnu odgovornost za sve poduzete radnje prema građanima odnosno njihovim legitimno izabranim predstavnicima. Ovaj princip posebno treba biti utemeljen u odredbama o disciplinskoj odgovornosti te o internom i eksternom nadzoru.

IV. Transparentnost: Dostupnost svim informacijama kako o organizaciji tako i o rezultatima rada na provođenju osnovnih nadležnosti, koje nisu zaštićene zakonima kojima se štite tajni ili lični podaci. Moraju biti propisani mehanizmi inspekcijskog nadzora kojima će biti moguće nezavisno od policijskog organa ostvariti uvid u navedene informacije.

V. Efektivnost: Precizni i konkretni mehanizmi mjerenja efektivnosti u provođenju svih nadležnosti u oblasti unutrašnjih poslova, kako bi se za svrhu unutrašnje i vanjske evaluacije mogli prepoznati segmenti rada u kojima je neophodno kvalitetnije djelovanje odnosno kako bi se mogli detektovati uslovi i uzroci koji imaju uticaj na smanjenu efektivnost rada.

VI. Efikasnost: Propisivanjem jasnih i preciznih standarda kojima se ostvaruju uslovi za provođenje nadležnosti iz oblasti unutrašnih poslova, koji se odnose na kriterije vrednovanja i ocjenjivanja rada te prostornih i materijalno tehničkih kapaciteta koji su neophodni za rad. Neophodno je za sve kapacitete propisati jasne standarde uključujući precizne tehničke karakteristike, koji će doprinijeti da se prilikom tržišnog nastupa putem neupitne konkurencije u postupcima javnih nabavki obezbjede istovremeno najkvalitetnija i najpovoljnija ponuda. Na ovaj način sim odgovornim instancama bit će omogućeno da dođu poziciju da ocjene omjer između rezultata rada i uloženog u oblast unutrašnjih poslova.

O čemu je neophodno voditi računa prilikom izrade propisa?

Zakonskim i podzakonskim rješenjima u oblasti unutrašnjih poslova neophodno je ako ne upotpunosti isključiti onda svakako pokušati svesti na minimum probleme u njihovoj provedbi koji bi mogli uticati na neefikasnost, nefunkcionalnost, političku ili druge oblike zavisnosti ili uticaja na proces donošenja odluka, stvaranje paralelnih organizacionih jedinica pri izvršavanju osnovnih i drugih poslova te nepostojanje sistema institucionalne kontrole i efektivnog nadzora.

Bitno je i naglasiti da u važećim propisima u oblasti unutrašnjih poslova postoji kvalitetna pravna osnova, međutim primjetni su brojni elementi koji mogu ili već dovode do štetnih pojava u njihovoj primjeni. Tako, smatramo da je neophodno izvršiti doradu propisa kojima bi se smanjila ili potpuno isključila mogućnost neprimjerenog uticaja i politizacije policije, odnosno kojim bi se propisali mehanizmi efektivnog i provodivog civilnog nadzora i kontrole kroz institucije zakonodavne i izvršne vlasti, kako je to prihvaćeno ne samo u zemljama okruženja već i na širem evropskom planu. Pojedine pravne odredbe iz važećih propisa stvaraju mogućnost da se unutar policijske institucije, sa izuzetnim ovlastima, povjeravaju prava pojedincima koji usljed neefeiktivne kontrole mogu sa lakoćom doći u poziciju zloupotrebe povjerenih ovlasti.

U kojoj mjeri lokalna zajednica treba biti zastupljena u postupku donošenja odluka iz oblasti policijskog djelovanja?

Obzirom da jedan značajan dio policije zadatke obavlja u lokalnoj zajednici, smatram da bi provođenje nadležnosti i obavljanje poslova u ovoj oblasti davalo očekivane i kvalitetne rezultate potrebno je u kontinuitetu i s pažnjom razvijati i mehanizme djelovanja policije upravo u lokalnoj zajednici. Na ovaj način bi se vršilo stalno unapređenje partnerstva između policije i građana odnosno njihovih predstavnika u opštinskim vijećima. Pod tim posebno podrazumijevam aktivnosti koje predstavljaju tradicionalne standarde djelovanja na zajedničkom uviđanju problema, identifikovanju ciljeva, neprestanoj razmijeni podataka, zajedničkom pristupanju problemima i izvlačenju zaključaka po okončanom poslu, djelovanju na ostvarenju ciljeva ili rješavanju problema.

Da li bi sada mogli govoriti o instrumentima i institutima kojima bi se unaprijedila oblast unutrašnjih poslova?

I na ovom mjestu smatram da se može iskoristiti sadržaj iz analize koja je za potrebe doprinosa djelovanju institucija Kantona Sarajevo izvršena na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu. Temeljem do sada iznijetog, može se zaključiti da je s posebnom pažnjom potrebno pristupiti definisanju elemenata za propisivanje ključnih instituta za organizaciju, rukovođenje te civilni nadzor i kontrolu policiji. Ipak, bitno je istači da se u ovom postupku mora voditi računa o potrebi svođenja na minimum mogućnosti kontradikcije, neusaglašenosti ili nedorečenosti propisa. Stoga, smatram izuteno važnim propise koji će se odnositi na ulogu i funkcije institucija i tijela na nivou zakonodavne vlasti, odnosno Skupštinu Kantona Sarajevo, Komisiju za sigurnost, Nezavisni odbor, Odbor za žalbe Skupštine Kantona Sarajevo, kao i na nivou izvršne vlasti, odnosno Vlade Kantona Sarajevo, Policijskog odbora Vlade Kantona Sarajevo, Ministarstva unustrašnjih poslova te svakako njegove Uprave policije.

Policijski rukovodilac – Policijskom rukovodiocu se povjerava rukovođenje institucijom u kojoj su angažovane osobe sa ovlaštenjima zakonitog oduzimanja i ograničavanja ljudskih prava i slobode kao i usmjeravanje aktivnosti organa krivičnopravnog progona, što predstavlja funkciju izvanredne moći i prava. Obzirom na sva propisana prava iz nadležnosti policijskog rukovodioca, provodeći standard civilnog nadzora i kontrole te međunaordne policijske standarde u oblasti policijskog rada, nužno je propisati jasne i precizne odredbe odgovornosti policijskog rukovodioca prema tijelima izabrane izvršne vlasti, odnosno odredbe o mehanizmima zaštite policijskog rukovodioca koje garantuje zaknodavni, i sa aspekta legitimnosti građanima najodgovorniji, nivo vlasti odnosno skupštinu kantona.

Nezavisni odbor (imenovanje i razrješenje rukovodioca u policijskoj instituciji)- Jedan od temeljnih međunarodnih standarda zahtijeva civilnu kontrolu i nadzor nad procesom odabira (imenovanja i razrješenja) rukovodilaca iz reda policijskih struktura, nezavisno od politike, kolegijalnog uticaja ili uticaja drugih interesnih grupa ili kategorija. Zakonskim rješenjem neophodno je, u cilju jačanja nepristrasnog izbora rukovodioca policijske institucije, propisati precizne uslove za izbor, strukturu te rad i odgovornost članova nezavisnih odbora, čime bi se izbjegao ili smanjio na minimum uticaj aktivnih policijskih službenika kao i političkih ili drugih utitacaja na rad ovog tijela.

Nezavisni odbor (druga prava i odogovrnosti u nadzoru i kontroli policijskog rukovodioca) – Uloliko se zakonskim propisom ima namjera proširiti nadležnost ovog tijela, neophodno je propisati precizno nadležnosti i vrstu poslova koje bi obavljali, zatim neophodne mehanizme kojim bi te poslove moli i ostvariti ne posebno odgovornost prema zakonodavnoj ili drugom utvrđenom nivou vlasti, odnosno legitimnim predstavnicima građana. U tom smislu neophodno bi bilo propisati da se izvještaji koje podnosi nezavisni odbor skupštini ili drugom nadležnom tijelu usvajaju, te propisati konsekvence usvajanja ili neusvajanja. Pored toga, neophodno bi bilo u tom slučaju propisati mehanizme kojima bi ovo tijelo moglo sprovoditi svoje nadležnosti, jer važećim propisima nezavisni odbor nema mogućnost provjere bilo koje informacije o upravi policije osim onih koje dostavi policijski rukovodilac. Na taj način ostavlja se prostor policijskom rukovodiocu da nezavisnom odboru ne dostavlja potpune ili čak i pogrešne informacije. Način prevazilaženja ovog problema mogao biti biti u uspostavljanju posebnog inspektorata koji bi bio na usluzi Nezavisnom odboru, koji bi bio dužan postupati po nalozima nezavinsog odbora, a koji bi imao pravo pristupa svim segmentima djelovanja uprave policije, osim onih koji viši pravosudni organ označi kao tajne odnosno operativnim saznanjima o radu u konkretnim predmetima u fazi otkrivanja ili rasvjetljavanja protivpravnih ponašanja. Također, potrebno bi bilo institucionalizirati Nezavisni odbor kroz poseban ured, sa stalnim djelovanjem i svih neophodnim resursima.

Dodjela predmeta – Dodjela predmeta također jedan je od mehanizama djelovanja u kojem moraju biti strogo ugrađena načela nezavisnosti i nepristrasnosti. Iako postoje apstraktne odredbe o osiguranju nezavisnosti policijskih službenika kao ovlaštenih službenih osoba u zakonu o policijskim službenicima, postoje značajni referentni izvori i informacije koje ukazuju da neometan i nezavistan rad može biti doveden u pitanju od strane policijskog rukovodioca institucije ili od strane drugih rukovodilaca u hijerarhiji policijske institucije. Pojave koje su posebno zabrinjavajuće su neprofesionalna selekcija policijskih službenika prilikom dodjele predmeta, usmjeravanje operativnog rada, uskraćivanje materijalnih i tehničkih sredstava za rad, neadekvatno definisanje prioriteta i pasivan odnos prema predmetima, odnosno druge vrsta uticaja kojima se stavlja u izgled mgućnost nepovoljnog tretiranja u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa policijskog službenika (raspored na radno mjesto, činovanje, nagrađivanje i sl.). Propisima bi trebalo u što je moguće većoj mjeri objektivizirati uslove i kriterije dodjele predmeta unutar policijskih agencija, kao i omogućiti aktivnije uloge tužioca u samom postupku dodjeljivanja predmeta odnosno odabira tima sa kojim če sarađivati na pojedinim predmetima.

Policijski odbor – Drugostepena zaštita radno-pravnog ststusa ostvaruje se Policijski odbor, na kojem se preispituju odluke koje se tiču statusa policijskog službenika (prijem, raspoređivanje, činovanje itd.), tj. moguće povrede prava od strane rukovodioca policijske institucije. Trenutnim rješenjem, obzirom da većinu u sastav ovog tijela čine kandidati koji su i formalno i stvarno podređeni policijskom rukovodiocu, apsoluto je dovedena nezavisnost ovog tijela i efikasna zaštita o Provodeči načelo nezavisnosti i nepristrasnosti, kroz odredbe kojim se treba ostvariti zaštita radno-pravnog statusa policijskog službenika. Zakonskim rješenjem neophodno je izmijeniti sastave policijskih odbora kako bi uticaj rukovodioca policijske institucije čije odluke razmatra ovaj odbor bio isključen u potpunosti ili bi bio minimiziran, što znači da je nužno zakonom osigurati da većina članova policijskih odbora ne dolazi iz reda uposlenika kojima je rukovodilac policijske institucije nadređen po bilo ko osnovu.

Zapošljavanje i raspoređivanje policijskih službenika – Dosljedna provedba načela integriteta treba biti okosnica svih zakonskih i podzakonskih propisa koji se odnose na zapošljavanje i raspoređivanje policijskih službenika. Ovaj segment rada predstavlja prvi za nezavisno, odgovorno i profesionalno funkcionisanje policijske institucije. Smatra se izuzetno važnim i potrebnim da lične obrazovne kvalifikacije i lično iskustvo odgovaraju ciljevima poslova za koje se angažuju Obzirom da poslovi koji se povjeravaju i spadaju u nadležnost policijskih službenika, spadaju u kategoriju najsloženijih poslova u javnom sektoru za koje se zadužuju državne institucije, a uzimajući u obzir da su poslovi unutar organizacionih jedinica Uprave policije različiti i specifični, neophodno je u procedurama odabira kao i kasnijeg klasificiranja polcijskih službenika voditi računa, pored profesionalnog iskustva voditi nužno računa i o njihovoj stručnoj spremni. Na ovaj način bi potpuni značaj dobile specifične struke koje se odnose na konkretne potrebe iz oblasti unutrašnjih poslova. Na ovaj način bi se izvršio značajan iskorak u pravcu specijalizacije poslova u policiji na način da se precizno definišu vrste stručne spreme za svako radno mjesto. Zakonskim propisima je neophodno definisati princip specijalizacije poslova kroz Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kojim bi se kvalitetnim i strateškim pristupom kadrovskoj politici i praksi unutar policijske institucije definisale detaljne i dugoročne potrebe policijskih institucija. Tako, bi mnogo lakše i preceiznije mogao biti vođen postupak planiranja kadrovske politike uz precizno određivanje profesionalnih uslova za zapošljavanje. To se posebno odnosi na dio formalnog obrazovanja i profesionalnog iskustva koje trebaju imati kandidati za policijske službenike i u skladu s njim utvrditi neophodne izmjene propisa.

Unapređenje i ocjenjivanje policijskih službenika – Kao jedna od najostljivijih kategorija u obavljanju policijskog posla jeste proces napredovanja u službi a u našem sistemu se vrši kroz proces činovanja. Kao osnovne karakteristika sistema činovanja može se navesti da je proces činovanja sveden na šture odredbe kako materijalnopravne tako i procesne sadržine. Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta policijskih službenika za svako radno mjesto je propisan jedan čin, što u praksi dovodi do velikih problema, jer postoji veliki interes za raspored na radno mjesto kod svih policijskih službenika sa nižim činom, što dovodi do poremećenih međuljudskih odnosa a posebno osoba ili tijela koja odlučuju o činovanju stavlja u poziciju mogućeg koruptivnog ponašanja. S druge strane, propisivanjem i vezanjem radnog mjesta za čin, onemogućavaju se policijski službenici koji imaju stručnost, znanje i rezultate rada na određenom radnom mjestu, da isto mijenjaju zbog želje za napredovanjem u službi. Na taj način se dolazi do gubitaka u oblasti ljudskih resursa, jer stručnjaci odlaze na pozicije za koje najčešće nemaju stručne kvalifikacije, a na njihova radna mjesta dolaze takođe policijski službenici iz drugih organizacionih jedinica koji za to radno mjesto također najčešće nemaju stručne kvalifikacije. Napredovanje i ocjenjivanje treba zasnovati na objektivnim kriterijima, koji na mjerljiv način vrednuju efikasnost i efektivnost rada policijskih službenika, a važeće zakonske i podzakonske odredbe u ovoj oblasti promijeniti. Zakonskim i podzakonskim propisima bi trebalo izvršiti značajne promjene koje bi se kretale u pravcu odvajanja radnog mjesta od čina na način da se u organizacionim jedinicama propišu radna mjesta na kojima bi policijski službenici u skladu sa svojom stručnom spremom u toku karijere mogli napredovati, bez da se pokreću procedure činovanja već da se nakon određenog vremena i po ispunjenju opštih uslova osoba unapređuje u viši čin bez bojazni diskriminacije u procesu provođenja konkursa za čin. Propisima bi trebalo proširiti lepezu činova za radna mjesta sa IV stepenom školske spreme, VI i VII stepena, odnosno I ciklusa visokoškolskog univrzitetskog obrazovanja, odnosno kategorije činova najvišeg rukovodstva sa posebnim stručnim i profesionalnim uslovima.

Odbor za žalbe – Civilni nadzor i kontrola nad zakonitošću rada policijskih institucija i policijskih službenika temeljni je standard u oblasti zaštite i ostvarenja prava građana u demokratski uređenoj državi. Istovremeno ovo je i temeljni mehanizam osiguravanja povjerenja kako vlasti tako i građana u policijske institucije, te zaštitom integriteta institucije i njenog osoblja. Neophodno je postojanje ekstrenih i internih mehanizama nadzora, pri čemu eksterni se vrše putem građanskih odobora za žalbe, koji su nadležni za prijem prijava protiv policijskih službenika i vršenje nadzora nad provođenjem postupaka nad istim od strane policijskog rukovodioca ili drugog nadležnog organa. Primjetno je da je ovo tijelo uspostavljeno i da je njha nadležnost i struktura tako propisana da ovo tijelo nema direktnu nadležnost u provođenju istraga protiv policijskih službenika, niti mogućnost da samostalno provodi istragu, što je suprotno međunarodnim standardima. Interni nadzor u organima unutrašnjih poslova se ostvaruje kroz funkcije unutrašnje kontrole, odnosno organizacionih jedinica u sastavu uprave policije te pod direktnim ingerencijama policijskog rukovodioca. Na ova način se postavlja pitanje njihove nezavisnosti, što je također suprotno međunarodnom standardu. Pored toga, analizirajući postupak unutrašnje kontrole, dolazi se do zaključka da dominira reaktivni ili detektivni pristup i da se njegova osnovna djelatnost svodi na istrage povodom zaprimanja prijava. Ovo je u kontrastu sa proaktivnom kontrolom, koja se preporučuje kao standard, jer se ona bazira na edukaciji i prevenciji, a u nekim jurisdikcijama i „testovima integriteta“. Pored ovoga, redovno ili periodično dostavljanje imovinskih kartona od strane policijskih službenika nije zakonska obaveza u BiH. Zakonskim i podzakonskim propisima nužno je urediti statuse tijela za eksterni nadzor policije na način izdvajanja ovih tijela iz ministarstava unutrašnjih poslova, kao i potrebu za njihovom fizičkom dislokacijom iz prostorija ministarstva i uprave policije. Propisima urditi mogućnost provođenja istrage od strane eksternih mehanizmima kontrole u slučaju sumnje na korupcijske aktivnosti policijskih službenika, uključujući odvajanje imenovanja rukovodilaca jedinica unutrašnje kontrole od rukovodilaca policijskih institucija, kako bi se osigurala dodatna nezavisnost tih organa. Propisati instrumente za uvođenje „testova integriteta“, uz obavezno dostavljanje i kontrole imovinskih kartona policijskih službenika.

Na kraju, koje je korake u realizaciji mjera na unapređenju okvira djelovanja u oblasti unutrašnjih poslova neophodno provesti?

Prije svega, potrebno je prilikom svih aktivnosti pokazati istrajnost i visok stepen odgovornosti kod svih nosilaca zakodovnih, izvršnih, policijskih i pravosudnih funkcija. Mogući koraci u realizaciji aktivnosti bi mogli biti izrada i donošenje izmjena i dopuna zakonskih i podzakonskih propisa iz oblasti unutrašnjih poslova i policijske službe, zatim izrada i donošenje izmjena i dopuna zakonskih i podzakonskih propisa iz oblasti djelovanja kantonalnih inspekcijskih organa. Kada je u pitanju djelovanje zastupnika Skupštine Kantona Sarajevo, svrsishodne bi bile odlke o unaprijeđenju uslova djelovanja policijskih i pravosudnih institucija u Kantonu Sarajevo kao i veoma važno donošenje odluka zakonodavca ali i Vlade Kantona Sarajevo o prioritetima djelovanja u oblasti unutrašnjih poslova i sigurnosti. Na kraju, potrebno bi bilo donijeti i strateške i akcione planova za realizaciju prioriteta u oblasti unutrašnjih poslova i sigurnosti, kojima bi se definisali odgovorni nosioci aktivnosti sa preciziranim rokovima. Dakle, u narednom periodu našoj zajednici su neophodno potrebni svi oni koji su spremni preuzeti odgovornosti donošenja važnih odluka i provođenja složenih i osjetljivih aktivnosti u interesu svih građana Kantona Sarajeva kao i svih onih koji po različitim osnovama kraće ili duže borave u našoj zajednici.

Moj profil

Zahvaljujući našem sistemu za administraciju Atlas, svaki član SDP BiH posjeduje vlastiti profil na stranici atlas.sdp.ba.

Ova mogućnost dozvoljava svim članovima da sami provjere i ažuriraju podatke na vlastitom profilu, da provjere stanje plaćenih članarina, kao i da učestvuju u anketama koje pokreće SDP BiH.

Kliknite ovdje da pristupite Atlasu



Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine

Adresa: Alipašina 41
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina

Telefon: +387 (33) 563 900
Fax: +387 (33) 563 901

Služba za odnose s javnošću:

Telefon: +387 (33) 563 941 ; 563 917
e-mail: informisanje@sdp.ba

SDP BiH je razvio aplikacije za mobilne i tablet uređaje. Preuzmite našu aplikaciju za iOs i pretplatite se na naše obavijesti.


Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.