A gdje je pečat?

Jutros Radio donosi razgovor sa jednim tuzlanskim radnikom čija priča djeluje nevjerovatno u moru drugih priča, za teatar apsurda: Meni je moj direktor sve izmirio, platio doprinose , imam 42 godine staža i kad je trebalo da stave pečat na moje rješenje , nigdje nije bilo pečata. Direktor , ljut zbog «nečeg» odnio pečat «nekom» na stol, a taj neko ga predao u sud jer se radi o preduzeću o kojem se vodi postupak. I sad meni nema ko da «udari « pečat na rješenje i ja ne mogu u penziju.

Nema pečata. U sudu je. A sudski procesi , naročito radni i privredni, traju godinama, sa potpuno neizvjesnim završetkom ni u vremenskom trajanju ni u konačnom ishodu.

Drugi radnik kaže da bi on i mogao naći drugi posao, ali mu ne daju radnu knjižicu, a niko neće da ga primi bez radne knjižice jer, zaboga, vlast je pojačala inspekcijske preglede. A, kaže, nama deset godina ne daju da podignemo radnu knjižicu.
Jedna radnica uzvikuje da ona hoće svoju zarađenu penziju jer pošteno radi već 40 godina i nju ne zanima ko je šta krao i nije uplaćivao doprinose. Nije ona kriva za to niti je to bila njena obaveza. Šta ona ima sa tim.
I zaista šta ona ili svi oni imaju sa tim?
Obaveza je poslodavca, a ne radnika, bila i jeste da uplaćuju doprinose i za penzioni i za zdravstveni fond, ali zbog neuplata ispaštaju radnici i isključivo radnici , uskraćeni da se liječe i da idu u penziju. Poslodavci ne snose nikakvu sankciju zbog toga što ne izvršavaju ovu svoju obavezu, a država im sve ove godine «gleda kroz prste» smišljajući i dalje zakone koji će omogućiti ovakvu praksu. Ova logika je, očito, još dominantna jer kako inače razumjeti potez Novalićeve Vlade da zaustavi potpisivanje Kolektivnog ugovora o čemu su sporazum postigli poslodavci i sindikati?

Godinama pratimo agoniju radnika i radnica tuzlanskih preduzeća .I ne samo tuzlanskih.
Jedan dio njih je odlučan da istraje do kraja, tražeći odgovore, ali i rješenja svojih problema. Zadivljuje upornost u njihovim zahtjevima da uspostave proizvodnju, da rade i tako obezbijede i svoju egzistenciju.
Zadivljuje, takođe, i nespremnost i nesposobnost, a možda i nedostatak volje vlasti na raznim nivoima da kvalitetnim potezima, jednom konačno, zaokruže i zatvore ove otvorene tranzicijske rane iza kojih uvijek stoji neki kriminal, neko ime i prezime, neka stranka, neka mutna radnja.

I naravno, zakoni, prilagođavani raznim fazama procesa kroz koje smo prolazili i prolazimo, redovno sa utkanom «državnom»korupcijom koja amnestira sve i omogućava pljačku i neodgovornost »sve po zakonu». Narod to zove «rupe u zakonu», ali se ne dosjeća da se svjesno ostavljaju u zakonima jer to zadržava manevarski prostor. Oni koji ukazuju na njih već i u procesu usvajanja ostaju usamljeni, a kad primjena ne ide u skladu sa Vladinim očekivanjima, začas se organiziraju izmjene kao što aktuelno svjedočimo potezima Novalićeve Vlade i Zakona o radu.

I tako u nedogled.

Još nismo ispravili dvadesetogodišnje radničke traume, još uvijek ne pokazujemo da nas to zanima,a već stvaramo zakonske uvjete da se stvaraju nove i nove.