Titovi i naši majski dani

Sve počinje prvim. Prvi majski pa još i radnički praznik. U Titovo vrijeme radnici na izletištima, pjesma, roštilj, zadovoljstvo i sigurnost. Samo nekoliko dana poslije tužna godišnjica Titove smrti. Potom obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, a onda 25.maj – Titov rođendan. Ređaju se Titovi i naši dani, dani sjete za dobrim i tuge za izgubljenim. Stvorio nam veliku državu, a bogami ni ove male ne bi postojale da Tita nije bilo. No srećom, kako vrijeme odmiče sve više je onih koji sad otvoreno i bez zadrške javno i bez ustezanja promovišu i prošlo i Tita i njegovo djelo.

Obilježili smo sve te značajne datume, od Igmana do Neretve, a na skupovima više mladih od ratnih učesnika. Po prvi put na jednom od mostarskih izletišta Titova slika i zastava bivše nam države. Do sada samo barjaci nacionalističkih stranaka i njihova znamenja. Ne posustaju ni fašisti. No, oni svoja obilježja, u pravilu, postavljaju noću jer ih je i samih stid da kažu ko su i šta su. Mrak i okrilje noći njihovo je valjda osnovno znamenje i znak prepoznavanja.

Čitavi maj daćemo sebi oduška i evocirati uspomene na jedno vrijeme pravih vrijednosti, vrijednosti čije su karakteristike pravda, jednakost, poštenje i čast, zajedništvo i prosperitet, a ne kao danas – radikalizam, podjele i sve vrste raslojavanja, laž, lopovluk i grabež. Vlastodršci, političke vrhuške, porodični klanovi pa sve puta tri, zatiru čovjeka i sve ono dobro u njemu.
Zato se generacije starijih, a evo, srećom i njihova djeca i unuci u ovim majskim danima prisjećaju i nagovještavaju neke nove promjene, ali i povratak na stare provjerene vrijednosti.

Nisu bili utopija: radnička prava i samoupravljanje, vrijednosti socijalizma i život dostojan čovjeka. Nisu utopističke ideje iz Titovog vakta, radnička vikendica, besplatno školovanje i zdravstvena zaštita. Stipendije i zaposlenje dobijali su najbolji, a ne djeca novokomponovanih tajkuna i politički podobnih. Imali su automobile, makar i fiće, podjednako i zidari i rukovodioci.

Na more su odlazili i portiri i direktori, a stan dobijali, u onom „poganom vaktu“ na osnovu stvarnih kriterija i jedni i drugi. Počesto direktori koji kvadrat više od radnika, a ne kao danas, njima sve a narodu ni da preživi. Ubjeđuju nas da smo živjeli u diktaturi i jednoumlju, a većina bi zasigurno ovu njihovu demokratiju zamijenila jednoumljem i predsjednikom kojem su se divili i Istok i Zapad. Počastvovani su bili i predsjednik SAD i predsjednik Rusije da im u posjetu stigne Tito, a danas naše vlastodršce primaju samo zamjenici i pomoćnici pomoćnika za opšte poslove i kancelarijski namještaj. U ono vrijeme niko vas nije pitao ni ko ste ni šta ste, nisu prebrojavali krvna zrnca, ali jesu s karanfilima obilježavali majske praznike…..

Analize, posebno one koje se tiču prijema pripravnika u organe državne uprave, kao i dodjela stipendija, pokazuju da se pripravnici primaju protivno odredbama Zakona o državnoj službi, a stipendije dodjeljuju, prije svih, djeci rukovodećih državnih službenika, mladim iz političkih struktura ili djeci tzv. biznismena. Najbolji i najsiromašniji čekaju na biroima za zapošljavanje ili odlaze na Zapad.

Nekim od političara zabranjen je i ulazak u velike metropole, a većina ostalih nepoželjna je na određenim teritorijama ne samo drugih država, nego i u sopstvenoj zemlji. Možete li i zamisliti Izetbegovića u Gacku, Čovića u Goraždu ili Ivanića u Posušju. Jeste li ikada vidjeli Čavaru, da podsjetim on je predsjednik Federacije, na sastanku u Jablanici ili Dodika u Maglaju. Zarad dnevno-političkih poena reći će vam da baštine antifašizam, a svako zna da ne postoji sila koja bi ih okupila na zajedničkoj proslavi Dana antifašizma i Dana Evrope. Pa kako onda da ih primi neko od drugih državnika, sem ako nisu napravili problem ili dali obećanja u Briselu pa po običaju prekršili dogovoreno ili kako se to jednostavno kaže slagali i one u Evropi i one koje zastupaju.

Raduje zato da, ipak, stasavaju nove generacije mladih koje ne žele ni pričati o podjelama, mržnji i ratu, reče nedavno Rambo Amadeus. Svjesni su da će ovomajski vlastodržci i brže nego što to očekujemo završiti tamo gdje im i jeste mjesto – na smetljištu istorije.